Mračni izlet u Kuk nulu bio je uoči relativno lakog dana

„Ne mogu spavati od muke od kada sam dobio ključeve od ovoga“, kukao je Tonči Čizmić. „Imati takvu vrijednost, a ne znati što napraviti s time je užasna stvar“. I zaista, možete li zamisliti da imate dvije milijarde dolara, a ne možete ništa s njima?!

Tončijeva jadikovka odjekivala je praznim, mračnim i prohladnim hodnicima Kuka Nula, stotinama metara u dubini surih stijena Biokova. To je tajno atomsko sklonište/bunker koji je trebao zaštititi članove SIV-a (Saveznog izvršnog Vijeća) u bivšoj Jugoslaviji od raznih napada navodno brojnih vanjskih i unutarnjih neprijatelja, uključujući i atomski rat.

Ovo je podzemno zdanje navodno moglo primiti tristo ljudi koji su bez ikakvog dodira s vanjskim svijetom, potpuno nezavisno, mogli živjeti godinu dana. Objekt je još početkom devedesetih bio u funkciji i potpuno opremljen, a sada je opljačkan i devastiran do golih zidova. No i ono što je preostalo oduzima dah. Ne znam je li impresivnija i nevjerojatnija sama gradnja tog (doslovno) podbiokovskog tunelskog naselja, paranoja bivših državnika koja je dovela do realizacije te megalomanske betonske Noine arke ili pak činjenica da je cijeli objekt ispražnjen i očišćen od svake pokretne vrijednosti bez ikakve kaznene odgovornosti za, doduše, navodno nepoznate počinitelje. 

Posljednji koncesionar je u ispražnjenim tunelima pokušao uzgajati šampinjone, ali je nakon brojnih devastacija odustao od projekta i ostavio ključ Tončiju. Koji sad zbog Kuka Nula kuka u sto muka. Ovaj smo si mračni izlet priuštili uoči relativno laganog radnog dana u kome je plan bio samo odbiciklirati manje od 40km od Šestanovca do Imotskog. 

Možda bi taj ležerni plan bio i lakši da si dan prije nismo priuštili „odmor“ na SPAvanturi. To je projekt koji je, kao i svojevremeno Vanka regule festival, pokrenuo brački pustolovni vizionar, Ivo Ljubetić – Šteka. Kako smo svi mi veliki obožavatelji njegovog lika i dijela, ne slučajno smo tempirali dolazak na Brač u terminu SPAvanture. I bilo je sjajno. Odmarali smo se u divnom društvu čak 24 SPAvanturista, koje je Šteka uspio nagovoriti na tridesetak kilometara dugo veslanje do Šolte i natrag. Sve što bih mogao napisati o SPAvanturi i njenom znatno starijem brat-događanju, Vanka regule festivalu, ne bi moglo opisati niti objasniti tu opuštenu, otvorenu i spontanu nakupinu dragih ljudi, dobre volje i pustolovnih aktivnosti. Stoga da ne trošim riječi: Vanka regule je ove godine od 10-17. srpnja. Tko je razumio, shvatio je. 

Od Šestanovca preko Lovreća prema Imotskom biciklirali smo po pustim, slabo prometnim cestama, pa sam uživao ili u laganom tračanju s Teom ili u razgledavanju krajolika. Mislav je odjurio naprijed u ritmu muzike koju si cijelo vrijeme pušta u slušalice, pa nikad ne znaš dok pričaš s njime je li ti odobrava ili samo glavom prati ritam. Sajko je pak na začelju imao nekih osobnih problema s traženjem pravog tempa. Njegovo viđenje možete čitati u Blogu u gostima na Sportnetu. 

Kraj kroz koji prolazimo potpuno je neplodan. Svuda samo kamen i drača. Nema niti maslina, niti polja niti pašnjaka. Ipak, dosta je velikih, dobro uređenih i održavanih kuća. Bit će da uspješni pečalbari ne zaboravljaju svoj kraj i rado mu se vraćaju. Negdje iza Dolića Drage, zaustavljamo se kraj vidikovca na Prološko Blato, dolinu Prološca i Imotskog polja. Ne možemo se nagledati te ljepote. Ispod nas, okruženo oštro odrezanim, strmim liticama, tamno, okruglo jezerce. Iza njega, nastavlja se jezero Prološkog Blata, u stvari potopljenog kraja plodne, zelene doline koja se proteže skroz dalje prema horizontu. Ovo smo poplavno jezero svojevremeno u muci preplivali Tea i ja na pustolovnoj utrci IMOadventure. Ta mi je utrka ostala u posebnom sjećanju zbog neočekivane i iznenađujuće ljepote ovog kraja. 

Prološko Blato, nevjerojatno lijep i egzotičan kanjon Badnjevice, Zeleno jezero, samo su dio gotovo potpuno nepoznate imotske krajine i njenog skrivenog prirodnog blaga. Dan završavamo obilaskom Crvenog i Modrog jezera, koje se nalazi gotovo u samom gradu Imotskom. Iako je većina čula za ovaj čudesan geomorfološki fenomen i vidjela slike u udžbenicima ili enciklopedijama, ništa ne može opisati i zamijeniti dolazak na rub ovih potopljenih provalija. Dovoljno je reći da su gotovo pravilno odrezane litice koje okružuju Crveno jezero visoke oko 250 metara, a da je otprilike toliko i dubina vode, pa da se ostane bez teksta. Što se eto i meni dogodilo. Stoga do novoga bloga uživajte u Lukinim slikama.