Isusovo uskrsnuće tri dana nakon smrti na križu postalo je temelj vjere i događaj koji donosi smirenje i nadu, no znanstvenici i skeptici i dalje raspravljaju je li riječ o stvarnom događaju
VJERSKI MIT ILI STVARNI DOGAĐAJ?
Nova studija ukazuje na to da je stvarno uskrsnuće vjerojatnije od drugih pretpostavki
Čitanje članka:
5
min
Biblija bilježi da je Isus uskrnuo iz mrtvih tri dana nakon raspeća, što je postalo temelj kršćanstva i do danas je predmet žestokih rasprava. Stoljećima su se znanstvenici i skeptici prepirali o tome je li uskrsnuće stvarni povijesni događaj, ili vjerska legenda, važući iskaze iz Biblije i uspoređujući ih s drugim mogućnostima, poput halucinacija, zavjere ili greške prilikom pokopa, piše msn.com.
POGLEDAJTE VIDEO: Čuvari Isusova groba
Pokretanje videa...
00:57
Nova studija testirala je dugogodišnje teorije koje kažu da se uskrsnuće nikad nije dogodilo, uključujući spomenute pretpostavke da je ono što se pojavljuje u Bibliji možda dosita povezano s halucinacijama ili pogreškama kod ukopa.
Znanstvenici i skeptici desetljećima raspravljaju o tome je li Isusovo uskrsnue stvarni događaj ili vjerska legenda
Autor studije, Pearl Bipin, inženjer Nacionalnog instituta za tehnologiju u Goi, u Indiji, identificirao je četiri središnja dokaza koja je koristiio za ramatranje teorije o uskrsnuću: prazan grob, prijavu Isusova pojavljivanja nakon njegove smrti, zatim inzenandnu preobrazbu njegovih sljedbenika i obraćenje bivših skeptika. Koristeći filozofsko razmišljanje i standardne dokaze, uključujući i modeliranje vjerojatnosti, on u zviješću zaključuje da usksnuće ostaje "najkoherentnije objašnjenje dostupnih povijesnih podataka te da ga treba smatrati ozbiljnom povijesnom mogućnošću".
- Hipoteza o uskrsnuću, kada se smjesti unutar teističkog filozofskog okvira potkrijepljenog argumenta svijesti i modernom verifikacijom čuda, pojavljuje se ne samo kao mogućnost, već kao najkoherentnije i najvjerojatnije objašnjenje za uspon kršćanske vjere, piše Bipin.
Iako su kritičari upozoravali da se o takvim zaključcima i dalje duboko raspravlja, izvješće je već pokrenulo ponovni interes za pitanje mogu li znanost i povijest baciti novo svjetlo na jednu od središnjih kršćanskih tvrdnji. Istraga je započela pokušajem utvrđivanja onoga što autori opisuju kao 'sekularni temelj' - skupa činjenica o Isusu koje potječu iz izvora izvan Biblije.
Među najranijima od njih je rimski povjesničar Tacit, koji je pisao početkom drugog stoljeća, a zabilježio je da je čovjek poznat kao Christus pogubljen za vrijeme vladavine cara Tiberija pod vlašću Poncija Pilata. Studija je ovaj izvještaj opisala kao jednu od najvećih neovisnih potvrda da je Isus zaista postojao i da su ga rimske vlasti pogubile. Izvješće je također istaknulo spise židovskog povjesničara Josipa Flavija, koji je spomenuo Isusa opisujući pogubljenje Jakova, identificiranog kao njegova brata. Prema studiji, ovi zapisi, zajedno s drugim drevnim izvještajima, pomažu u formiranju onoga što autor naziva 'okvirom sigurnosti' da je Isus živio, bio pogubljen i inspirirao pokret koji se nastavio širiti nakon njegove smrti.
Nova studija s Instituta u Goi kaže da je uskrsnuće vjerojatno stvaran događaj jer postoji usklađenost u povvijesnim zapisima
U izvješću se navodi da su ovi nekršćanski izvori posebno značajni jer su ih desetljećima nakon raspeća napisali autori koji nisu bili Isusovi sljedbenici, što znači da povjesničari njihove izvještaje smatraju neovisnim potvrdama, a ne vjerskim svjedočanstvima. Osim povijesnih tekstova, studija se okrenula forenzičkoj medicini kako bi ispitala je li Isus mogao preživjeti raspeće, teoriju koja se ponekad naziva i "teorijom nesvjestice". Jedan od najupečatljivijih detalja citiranih u istrazi uključivao je opis iz Evanđelja po Ivanu koji kaže da je rimski vojnik probo Isusov bok, proizvevši ono što je opisano kao 'krv i voda'. To je sugeriralo da Isus nije umro, već je samo izgubio svijest i kasnije oživio, tvrdnja za koju Johnston kaže da ignorira medicinske dokaze o njegovoj smrti i nemogućnosti oslobađanja iz grobnice u tako oslabljenom stanju.
Oslanjajući se na prethodna medicinska istraživanja rimskih praksi pogubljenja, studija je opisala raspeće kao metodu koja je osmišljena da bi osigurala smrt kroz traumu, gubitak krvi i eventualno gušenje. Žrtve su često prethodno proživljavale velike posjekotine ii šok, prije nego što bi ih pribili na križ u položaju koji je postupno ometao disanje. Bili su prisiljeni gurati se prema gore na probušenim udovima kako bi udahnuli, što bi postajalo sve teže kako je ispcrpljenost uzimala maha i na kraju bi dovelo do gušenja i zatajenja srca. Taj bi proces gotovo sigurno rezultirao smrću, što bi preživljavanje učinilo iznimno malo vjerojatnim. Postoji samo jedan pisani izvještaj o nekome tko je preživio.
Bipin tumači da se liptanje krvi i vode kod Isusa u isto vrijeme može protumačiti kao znak nakupljanja tekućine oko pluća i srca, medicinskog stanja povezanog s ozljedom i zatajenjem srca, što podupire pretpostavku da je smrt već nastupila ili je bila neizbježna u vrijeme kad je Isusu zadana rana na boku. Takvi nalazi dodatno su poduprli argument da Isus nije samo pao u nesvijest ili pao u privremenu komu, već je umro kao posljedica raspeća, kaže Bipin.
- Da se Isus onesvijestio i ukazao učenicima, izgledao bi kao polumrtav čovjek, kojem bi očajnički bila potrebna liječnička pomoć, stoji u studiju.
- Kao što je David Strauss, njemački liberalni protestantski teolog, primijetio u 19. stoljeću, takva figura nije mogla nadahnuti učenike da ga proglase 'Knezom života' i pobjednikom smrti. Njegovo preživljavanje izazvalo je sažaljenje, a ne obožavanje, piše on.
Izvješće je preusmjerilo fokus na ono što naziva pristupom 'minimalnih činjenica', metodom koju neki povjesničari koriste za identifikaciju događaja koje znanstvenici široko prihvaćaju bez obzira na vjerska uvjerenja. Među tim činjenicama tvrdi se da je Isusov grob pronađen prazan, da su njegovi sljedbenici izvijestili da su ga vidjeli živog nakon smrti i da su se rani vjernici transformirali od prestrašenih pojedinaca u otvorene zagovornike spremno riskirati progon.
Evanđelja navode da je Jakov, Isusov brat, prvi bio skeptik, no rana kršćanska povijest i spisi povjesničara Josipa Flavija kasnije ga opisuju kao vođu jeruzalemske crkve koji je umro kao mučenik. Pavao, nekoć gorljivi progonitelj kršćana, također je doživio iznenadno obraćenje nakon što je tvrdio da je susreo uskrslog Isusa, transformaciju koju izvješće opisuje kao povijesno značajnu jer je izgubio baš sve s promjenom strane.
Bipin je tvrdio da su ti događaji odigrali ključnu ulogu u brzom širenju kršćanstva diljem Rimskog Carstva. Izvješće je također istražilo psihološka objašnjenja, poput teorije halucinacije, sugerirajući da su tuga ili emocionalni stres uzrokovali da sljedbenici vjeruju da su vidjeli Isusa živog. Međutim, Bipin je ustvrdio da su halucinacije obično individualna iskustva i da se ne javljaju istovremeno među velikim skupinama.
Istakao je izvještaj koji opisuje pojavljivanja više ljudi odjednom kao dokaz da sama psihološka objašnjenja možda ne mogu u potpunosti objasniti prijavljene događaje. Istaknuo je da se opisuju ukazanja i pojedincima i skupinama, uključujući okupljanje sljedbenika, za što je autor tvrdio da bi bilo teško pomiriti isključivo sa halucinacijama.
Inžinjer Bipin kaže kako hipoteza o uskrsnuću djeluje uvjerljivije od drugih mogućih teorija, poput halucinacija vidjelaca, ili pogreške kod ukopa
Druga važna komponenta istraživanja uključuje analizu vjerojatnosti korištenjem Bayesovog zaključivanja, statističke metode koja procjenjuje koliko je vjerojatna hipoteza u usporedbi s konkurentskim objašnjenjima. Kad se faktori poput povijesnih zapisa, iskaza očevidaca i naglog porasta kršćanstva razmatraju zajedno, hipoteza o uskrsnuću opisana je kao ona koja ima snažnu objašnjavajuću moć u usporedbi s alternativnim teorijama, prema studiji. Bipin je rekao da to ne dokazuje automatski da se dogodilo čudo, ali je sugerirao da uskrsnuće ostaje održivo objašnjenje za dostupne podatke.
Studija je objasnila da Bayesovo zaključivanje omogućuje istraživačima da zajedno važu više dokaza, umjesto da procjenjuju svaku tvrdnju zasebno, jačajući ukupni argument kada nekoliko neovisnih čimbenika upućuje na isti zaključak. Bipin se također osvrnuo na pravna načela, uključujući standarde koji su se nekoć koristili u sudnicama za procjenu povijesnih dokumenata i svjedočanstava očevidaca. Prema tim standardima, Bipin je tvrdio da se evanđeoski izvještaji mogu smatrati vjerodostojnima ako pokazuju dosljednost, nedostatak jasnog motiva za obmanu i očuvanje kroz generacije. Tvrdi da rani kršćanski tekstovi ispunjavaju mnoge od ovih kriterija, iako je to i dalje tema tekuće rasprave među povjesničarima.
Unatoč smjelim zaključcima, izvješće je priznalo da uskrsnuće ostaje jedan od najspornijih događaja u povijesti. Skeptici su primijetili da se mnogi izneseni argumenti uvelike oslanjaju na tumačenja drevnih tekstova, a ne na dokaze. Drugi upozoravaju da samo povijesno razmišljanje ne može definitivno potvrditi nadnaravne događaje, ostavljajući konačni zaključak otvorenim za tumačenje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
