Iako su djeca, naši sugovornici već sada mijenjaju svijet nesebično pomažući drugima te stasaju u ljude koji će svojom dobrotom ostaviti traga. Velika su inspiracija mnogima
VELIKO SRCE
Ova djeca nada su u bolji svijet
Duje Dželajlija (10) iz Daruvara ide u četvrti razred osnovne škole, a humanitarnim radom počeo se baviti prije tri godine. Kaže kako nije imao poseban plan, nego tek želju da nekome pomogne. Prigoda u kojoj je to ostvario bila je njegov sedmi rođendan, a za njega od tada 27. rujna predstavlja još posebniji datum.
POGLEDAJTE VIDEO: Duje se odriče darova zbog životinja
Pokretanje videa...
00:59
- Nisam imao želja za sebe jer već imam sve što mi treba, tako da nisam želio klasične darove. No želio sam pomoći drugima. Jako volim životinje, pa mi je mama spomenula utočište za nezbrinute, zlostavljane, ranjene i neželjene životinje Grgin konak. Oni su nam ovdje najbliži. Odmah mi se svidjela ideja da učinim nešto za njih pa smo ih nazvali i pitali što im treba. Potom smo napravili pozivnice za dvadesetak mojih prijatelja. Napisali smo im da umjesto darova na slavlje mog rođendana ponesu hranu za životinje - objasnio je Duje svoj plemeniti plan u kojem su mu zdušno pomagali mama Marijana i tata Dražen.
Oduševio se vidjevši da su njegovi prijatelji vrlo ozbiljno prihvatili ideju te su zaista umjesto šarenih darova i skupocjenih igračaka na rođendansko slavlje donijeli hranu za ljubimce.
- Bilo je tu svega, od hrane za pse do hrane za mačke, zečeve i ptice. Nikad ranije nisam bio u Grginom konaku, pa nisam znao što očekivati. No mama mi je rekla da ondje imaju mnoge životinje, poput emua, svinja, konja, magaraca, lisica i brojnih drugih koje također jedu hranu za pse i mačke. Nismo izvagali hranu koju smo dobili, no kad smo je nosili u auto bio je to pun prtljažnik - prisjetio se Duje koji je je prikupljenu hranu s velikim nestrpljenjem u pratnji roditelja dovezao u sklonište. Uz smijeh priča kako se oduševio uvidjevši kakve sve životinje ondje žive, pa je tako upoznao kravu, činčile, guske i drugu perad te konje.
- Vlasnici utočišta bili su jako sretni što smo došli i zahvalili su mi. Osjećao sam ponos i bio sam sretan što sam pomogao ondje gdje je to potrebno, pa sam tada čvrsto odlučio da ću sve ponoviti. I za sljedeći rođendan sam učinio isto, kao i za ovaj, veliki 10. rođendan. Planiram tako raditi i sljedećih godina. Vlasnici su mi čak jedanput dopustili da emuima stavim kukuruz u posudu iz koje jedu. Klip je trebalo runiti, pa su me poslije malo pekle ruke, no bio sam jako uzbuđen. A jedanput su mi dopustili i da na tačkama odvezem hranu koju sam donio te im pomognem složiti je u skladištu. Bilo mi je odlično jer volim poslove oko kuće i doma ih često radim - s ponosom je prepričao dječak velikog srca.
- Sada sam bogatiji za nove prijatelje koje sam ondje stekao, a čak sam dobio i majicu Grginog konaka koju s ponosom nosim. Moji vršnjaci baš ne razumiju zašto to radim, iako i njima uvijek pomognem kada im treba darujući sitnicu ako imam viška ili sam tu za njih na drugi način - zaključio je Duje.
Martin (13): 'Oduvijek sam volio pomagati'
Pomaganje drugima i nesebično davanje već su godinama glavna motivacija Martina Roviščanca (13) iz Bjelovara, učenika osmog razreda IV. osnovne škole. On je ove godine dobio nagradu Prvak dobrote koju dodjeljuje Društvo Naša djeca Bjelovar, a u plemenitosti mu je glavno uporište tata Dražen.
- Za ovu nagradu me nominirala moja razrednica, a dobio sam je zbog volontiranja u Parku prirode Medvednica te u Nacionalnom parku Mljet kao i za akciju za pomoć djeci Ukrajine koju sam nazvao "I u Ukrajini svako dijete ima pravo na san". Moj tata volontira, pa sam mu se želio pridružiti. Tako sam kao anketar na Medvednici ove godine razgovarao sa posjetiteljima prikupljajući podatke o njihovom zadovoljstvu uslugama parka, a na Mljetu sam čistio šumske puteve uklanjajući staro drveće i grane te kamenje kako bi se olakšao pristup vatrogasnim vozilima - objašnjava Martin pričajući kako mu zadaci nisu bili previše fizički zahtjevni jer je radio u skladu sa svojim mogućnostima.
- Svi smo radili zajedno, a kako je bilo onih koji su mogli jače i više, za mene nisu preostali teški poslovi. Jako me dirnula cijela situacija u Ukrajini i osjetio sam želju da nekako pomognem. Palo mi je na pamet da bih mogao pomoći vršnjacima prikupljanjem humanitarne pomoći, ali nisam znao kako izraziti svoje planove. Pričao sam o tome s roditeljima, a oni su me uputili da se javim razrednici i ravnatelju. Iako me bilo pomalo strah, obratio sam im se te su me podržali. Osmislio sam oglas koji sam čitao po razredima pozivajući djecu da donesu što mogu i pridruže se akciji - prisjetio se Martin koji je potom prikupljenu pomoć odvezao u lokalni Crveni križ, a odatle su je distribuirali u Ukrajinu.
No to nije prvi put da je ovaj dječak zasukao rukave kako bi pomogao drugima.
- Oduvijek sam volio pomagati vršnjacima i prijateljima. Ne znam objasniti odakle, no to je proizašlo iz mene i misao o pomaganju mi je došla sama od sebe. Tako sam, kad su bili potresi, gledao na televiziji strašnu situaciju koja se odvijala u Petrinji i odlučio sam učiniti što mogu. U tom trenutku je to bilo prikupljanje pomoći, pa sam na isti način angažirao vršnjake. Prikupljene namirnice odvezli smo potom u Petrinju i u Dječje selo Lekenik - prisjetio se Martin s ponosom ističući kako mu je tata glavna uzdanica na tom putu jer ga uvijek podržava i pomaže mu u realizaciji svega što zamisli.
- Osjećaj koji imam pomažući drugima teško je prepričati. Kad krenem u akciju, ne znam koliko će to nekome značiti i hoće li uopće pomoći, no kad na kraju vidim kolika je količina prikupljenog, osjetim da je to vrijedno. Ovom prilikom želim se zahvaliti svim svojim prijateljima i cijeloj školi što su me podržali, bez njih to ne bi bilo moguće. Posebno me motivira i drago mi je kada taj trud netko prepozna i nagradi, kao što sam sada dobio ovu nagradu. Volio bih da i druga djeca počnu raditi dobra djela jer bi to pokrenulo stvari u boljem smjeru. Ljudi bi bili bolji jedni prema drugima i ne bi bilo ovoliko svjetskih kriza - priča Martin s neskrivenim optimizmom i vjerom u bolje sutra.
Uskoro odlučuje o svojoj profesionalnoj budućnosti, a kaže da je dobar matematičar pa se nada da će upisati prirodoslovno matematičku gimnaziju u Bjelovaru. Odličan je učenik, pohađa i glazbenu školu u kojoj svira udaraljke i klavir. Bavi se i sportom, trenutno košarkom. U atletici je bio vrlo aktivan i osvojio oko 50 medalja i priznanja.
- Imam i starijeg brata Ivana koji ima 15 godina i rado mi pomaže kao i roditelji, iako je ponekad s njim teško. Znate kakva su braća. Istina je da ponekad imam puno obaveza i da su zahtjevne, ali sve mi nekako ide lagano. Sretan sam što u slobodno vrijeme mogu raditi nešto korisno i zabavno. Radi toga mi je život ispunjen, a srce veliko - zaključio je Martin.
Filip (14): ' dobra djela uvijek vraćaju - dobrim'
- Dobro je činiti dobro jer se dobra djela uvijek vraćaju – dobrim, pomalo filozofski odgovara Filip Emanuel Babić (14), jedan od dobitnika ovogodišnje nagrade "Luka Ritz" za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, kad ga pitate što ga motivira u tome da uvijek rado pomaže onima kojima je potrebna pomoć. Za vrijednu nagradu predložila ga je ravnateljica OŠ »Nikola Tesla« iz Rijeke, čiji je đak bio do prošlog ljeta, uz obrazloženje da je bio od jako velike pomoći školi kad su nedugo nakon početka rata u Ukrajini upisali prve učenike iz te zemlje.
Kako je Filipova mama Ljudmila porijeklom iz Bjelorusije, Filip je kao dijete pohađao satove ruskog jezika i dobro ga govori, pa kad je vidio da neki učenici s đacima iz Ukrajine razgovaraju na engleskom, ali im mnoge stvari ostaju nejasne, odmah je uskočio i počeo prevoditi. A čim su u školi shvatili kakav adut imaju u klupama, svi putevi Jehora, Solanije, Lade, Nastje, Sonje, Tanje, Nikite, Maksima i Miroslava vodili su u Filipov razred, kako bi se lakše snašli.
- U početku, najčešće im je trebala pomoć oko snalaženja u školi, oko toga da pronađu svoj razred, ili dvoranu. Onda sam im pomalo počeo prevoditi gradivo i pomagati oko zadaća. Kako inače jako volim ljude i volim se družiti, brzo smo se počeli družiti i nakon škole, pa sam i u drugim situacijama nastojao učiniti sve što mogu da se što bolje uklope u novu sredinu, priča Filip, danas učenik prvog razreda Tehničke škole u Rijeci, koji se priprema za zvanje tehničara za metatroniku i jednog dana se vidi u ulozi programera. Na primjedbu o tome da se rijeko sretnu programeri koji vole ljude i imaju takve socijalne vještine kao on, kao iz topa duhovito odgovara:
- Onda sam ja loš programer!
Ponosna mama Ljudmila od srca se smije. Kaže da je Filip od malih nogu empatičan i dobar i rado pomaže ljudima. I uvijek zna iz ljudi izvući ono najbolje, što drugi ljudi ponekad i ne vide.
- Još u vrtiću su mi odgojiteljice znale govoriti kako im je često 'desna ruka' u brizi oko mlađe djece. Samo bi im pružio ruku i pomogao u onome što rade. A kad su učenici iz Ukrajine došli u njegov razred, rekao mi je: Ne mogu ni zamisliti koliko im je teško, ne bih se volio naći u njihovoj koži. Ne mogu reći da smo ga ikad posebno usmjeravali u tom pravcu, niti se trudili oko toga da bude dobro i empatično dijete. To je jednostavno dio njegovog karaktera, priča mama.
Filip, međutim, točno zna reći kad i kako se ta crta njegovog karaktera 'rodila'.
- Kao mali, gledao sam kako se moji roditelji ponašaju prema ljudima oko nas i osjetio da čine nešto što vrijedi slijediti. I jednostavno se tako ponašam. Inače vjerujem da ljude uvijek treba gledati kao osobe i da ljudi ne mogu biti loši. Loša mogu biti neka njihova djela, no ako ljudima prilazite otvorena srca, uzvratit će dobrotom – uvjeren je. Dodaje kako mu je glavni motiv za to da se nađe pri ruci novim prijateljima bilo to što je shvatio da im je jako teško.
- Ne radi se samo o tome da su promijenili školu, o tome da ih je dočekalo drugačije gradivo, ili jezik koji ne razumiju. Suočili su se s novom kulturom i velikim razlikama u svakodnevnom životu koje nije lako prihvatiti ako ti ih netko ne približi – priča Filip. Vrlo je skroman. Pitate li ga čime se bavi u slobodno vrijeme, reći će: „ništa posebno“ pa tek usput napomenuti kako svira gitaru za svoj gušt i s prijateljima razmišlja o tome da osnuju bend, a kad ima vremena rado je za računalom i voli odigrati pokoju igricu. No, vremena baš i nema puno, uskače mama Ljudmila.
- Otkad je krenuo u srednju, često radi na projektima za školu koje sam izrađuje oko kojih ima dosta posla. Tako trenutno rastavlja jednu svoju električnu gitaru i radi na tome da je unaprijedi. Osim toga, dobio je od djeda i bake veliku maketu jedne željeznice, jer je kao mali jako volio gledati crtić Tomica i prijatelji, koju sada pomalo sastavlja, a usto pohađa i Centar tehničke kulture, radionicu grafičkog dizajna, što ga jako veseli, tako da ga kod kuće skoro i ne vidimo – priča.
Uza sve obaveze, i dalje održava sva prijateljstva s kolegama iz razreda koja je na tako lijep način počeo njegovati, pa se i danas često im rado druže, kaže Filip. I dalje im je, dodaje, spreman pomoći kad god treba.
- No, to više gotovo da i nije potrebno, jer su uglavnom svi dobro svladali hrvatski jezik i sad im je već puno lakše, zaključuje Filip. Inače, uvjeren je da sjeme dobrote koje je posijao uvijek negdje na svijetu daje plod, pa tako nema dileme oko toga bi li i on sam, da se sutra nađe u nekom drugom kraju svijeta, pronašao nekoga tko će mu pomoći.
- Siguran sam u to. Dobrih ljudi ima svuda oko nas - kaže.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
