'Posao je kao pletivo - jako je bitno stvarati mrežu suradnji'

Ljubav prema dizajnu Zagrepčanka Mihaela Marković (28) gaji još od malih nogu.

  - U vrtiću sam uvijek sama slagala svoje stylinge, tete su komentirale kako imam nevjerojatan osjećaj za boje. Uvijek sam u leksikone pisala da želim biti modna dizajnerica kad odrastem. S pet godina rekla sam to mami, a ona mi je odgovorila: „Sine, ti možeš biti što god poželiš – doktorica, frizerka, astronautkinja, možeš biti modna dizajnerica, ali moraš uložiti sav svoj trud u to, posvetiti se tome i dati cijelu sebe u to“. Rekla sam ok, bit ću modna dizajnerica, i evo me  – priča nam talentirana Mihaela, koju je sudbina odvela u inozemstvo. 

- Od djetinjstva sam išla na kreativne radionice, tečajeve crtanja i slikanja. Oduvijek me to privlačilo, a imala sam sreću da su me roditelji podržavali. Završila sam gimnaziju u Zagrebu, no oduvijek sam znala što želim dalje i koji je moj idući korak. Imala sam odlične ocjene pa sam mogla studirati što god sam htjela, no svi ti predmeti iz srednje škole nisu me ispunjavali. Preselila sam se u Milano i studirala na talijanskom Institutu Marangoni. Početak studiranja bio mi je najljepši osjećaj na svijetu, napokon sam radila samo ono što mi se sviđa – kaže Mihaela. Nakon studija u Italiji i magisterija u Engleskoj, vratila se u Hrvatsku i pokrenula svoj posao. Danas je vlasnica Studija Marković, posvećena očuvanju hrvatskih tradicijskih vještina, posebice pletiva i tkanja.

- I moji roditelji su poduzetnici pa sam i zahvaljujući tome nekako uvijek išla u smjeru toga da otvorim nešto svoje. Oni su me usmjerili, završila sam poduzetnički tečaj i imala jasnu ideju da želim sačuvati tradiciju. Naime, cijelo područje bivše Jugoslavije ima puno vještina i znanja što se tiče izrade tekstila. Znala sam da se moram vratiti u Hrvatsku i započeti nešto takvo – kaže dizajnerica, kojoj je fokus na pletivu, starinskoj vještini koja preživljava unatoč svim novim tehnologijama koje danas poznajemo.

NITKO NIJE POŠTEĐEN Koja je vaša opsesija? Lav žudi za nadmoći, a Rak za uspjehom

- Kad pitate dizajnere za pletivo, većina će vam reći da ih je baka zainteresirala. I moja baka je plela, ali nisam je nikad ispitivala o tome, nije me to privlačilo i tek na završnoj godini studija u Milanu, kad smo trebali dizajnirati cijelu kolekciju, mentorica mi je rekla da su moji pleteni crtani komadi najzanimljiviji. Tada sam se prvi put zainteresirala za to, počela istraživati, čitati, probavati, upisala tečaj pletenja... Mislim da, kad je u pitanju pletenje, 90 posto ljudi ima sliku bake koja plete ispred kamina. No kad sam prvi put došla na tečaj, tamo su sve bile mlade, uspješne žene. To me pletivo sve više vuklo jer sam se osjećala kao da sam tek otvorila vrata nečeg sasvim drugačijeg i ta strast još nije prestala. Prvenstveno mi je zanimljivo jer tu ja sama stvaram svoj tekstil, počevši od konca. Budući da ne počinjem od tekstila kojeg je već netko drugi dizajnirao, sama imam kontrolu nad procesom. Uz pametno kombiniranje, mogućnosti su nebrojene. Uz to, pletenje je i svojevrsna meditacija jer se morate usredotočiti samo na to – smatra Mihaela. Dodaje da je odaziv na njezina pletiva prekrasan, ljudi uvijek reagiraju pozitivno.

- Rekla sam, ako idem u svoj biznis, želim otvoriti nešto što nije viđeno, što još ne postoji. Zašto bih na svijet stavljala nešto čega već ima milijun, onda bih mogla raditi i za neki drugi brend. Prošlo je tri i pol godine otkad sam krenula s time, a ljudi često komentiraju da nešto takvo još nisu vidjeli. To mi je najveći kompliment i potvrda da sam na dobrom putu i da ono što radim ima smisla. Svatko od nas može dati nešto drugačije ovom svijetu, nije bitno u kojem području. To nije lako i treba vremena za to, no sretna sam da uspijevam u tome – kaže Mihaela. Objašnjava da ona izrađuje uzorak i onda ga žene s kojima radi reproduciraju.

- Način na koji dizajniram je da želim nešto što nije viđeno, nešto što će trajati i što vam neće dosaditi te s čime ćete se stopiti. Primjerice za cipele želim da mi traju godinama. No i najdraže cipele i hlače vam dosade. Zato razmišljam o tome kako se komad može nositi na više načina – suknja postaje vesta, kardigan koji se može okrenuti naopako... Nastojim da dobije novu dimenziju, nov način nošenja. Možete imati obične crne hlače i crnu majicu te obući moj komad. Vidim ga kao nešto što uvijek funkcionira na što se možete osloniti – kaže dizajnerica. Ističe da nitko nema ni istu građu tijela i nikom nešto isto ne stoji.

- Ljudi kad vide modele da nose neki komad, žele da im stoje tako. No neće vam stajati tako, čak ni ako imate manekensku građu. Važno je upoznati odjeću koju nosimo i način na koji se 'sprijateljiti' s njom. Zato najviše volim raditi po mjeri jer napravim komad koji odgovara nečijem karakteru – kaže dizajnerica, koja je isprva imala galeriju u Oktogonu godinu i pol, no zatvorila ju je jer se odlučila preseliti u Amsterdam i otvoriti  galeriju tamo.

- Sad imam showroom u Zagrebu u kojem se sve radi po dogovoru. Ja nisam tamo, dođem u Hrvatsku jednom mjesečno ili jednom na dva mjeseca i organiziram otvoreni dan pa klijentice iz galerije mogu doći, razgovarati, isprobati. Način na koji radim je vrlo intiman – imam webshop, prodajna mjesta u Zagrebu pa se tako moji dizajni prodaju primjerice u Amelie Home & Fashion.  Sa ženama koje rade u Zagrebu povezana sam preko videopoziva, Skypea, WhatsAppa, dakle suradnja teče kao da sam tamo. Obožavam Hrvatsku, no nisam otišla na drugi kontinent. Let traje dva sata i mogu se vratiti bilo kada – smatra Mihaela.

Priča nam da su u Amsterdamu drugačiji stil i vremenski uvjeti.

- Nizozemci su dosta sportski narod, praktični, puno voze bicikl... Ja kao dizajner razmišljam o svim tim stvarima prilikom dizajniranja. Ta odjeća mora biti drugačija, pomalo ekstravagantna, no najbitnije je da je nosiva i funkcionalna, jer inače nema smisla. Zagreb mi se nije pokazao najboljim mjestom za kreativne industrije. Ljudi koji rade u tome najviše se kreću po gradovima kao što su Milano, Pariz, New York, Amsterdam, Berlin... Mislila sam se isprva vratiti u Milano, no dobila sam priliku u Amsterdamu za suradnju s ljudima s kojima sam već radila, a koji organiziraju modne evente po cijelom svijetu. Radim za njih kao stilist, dijelim s njima galeriju, zahvaljujući tome imam više kontakata... Amsterdam je vrlo internacionalan i uvjeti poslovanja su odlični. Život ovdje daje mi jednu dodatnu perspektivu što se tiče dizajniranja – kaže.

- U mojem poslu nema neke garancije, kao primjerice u medicini i pravu... Prepreka je uvijek bilo, i danas ih ima, to je normalno, no nekako idem dan za danom i rješavam jedno po jedno. Bitno je imati podršku ljudi koje volite, da vjeruju u vaš rad i vašu viziju. Ja obožavam svoje komade i sama ih nosim. Tako pokazujem da i ja vjerujem u ono što radim, da nisam nešto napravila, poslala u kilometrima udaljenu tvornicu, a ja nosim i kupujem nešto sasvim drugo. Zaista živim taj svoj rad. Uvijek treba biti vjerodostojan – tvrdi dizajnerica.

Što se tiče samog shoppinga, naglašava da je puno faktora koji utječu na kupovinu – jesmo li gladni, nervozni, umorni, želimo se usrećiti...

- No shopping treba biti svjestan. Ako ste isprobali nešto, dobro je da nakon toga razmislite. Ako još uvijek razmišljate o tom komadu i svjesno se odlučite na kupnju, to je onda stvarno dobra investicija, znači da ćete ga nositi – kaže dizajnerica.

Cijene njezinih pletenih komada kreću se od 1000 i 1500 kuna do 2500 i 3000 kuna.

- U Hrvatskoj su cijene malo niže nego na drugim prodajnim mjestima. To je jedna stvar koja mi se sviđa, u svojoj državi ostaviti povoljnije cijene. U Nizozemskoj se kreću od 200, 300 do 500 eura – kaže.

Ističe da su u poslovnom svijetu jako bitne i suradnje.

- Bitno je povezivati se, biti otvoren... Mislim da nitko od nas ne može sam. Treba stvarati mrežu suradnji poput pletiva – smatra.

Jedna takva suradnja iznjedrila je prvi hrvatski suvenir održivog dizajna, utjelovljen zajedničkim trudom i kreativnošću Mihaele i Tamare Luković, pokretačice brojnih ideja vezanih uz revitalizaciju mljetske baštine, kao i uz izradu i prodaju originalnih suvenira. Nakon serije obnovljenih suvenira poput mljetske košulje, tradicijskog nakita, pojasa i jastučnice, osmislila je i oživjela parfem posvećen otoku Mljetu.

- Tamara je došla do mene prije nekoliko mjeseci, nazvala me i ispričala mi o sebi, cijelom svojem radu. Sve suradnje koje stvaram vrlo su intuitivne, a tako je bilo i u ovom slučaju. Važno je da osjetim taj neki 'klik'. To uključuje razumijevanje, iste poglede... Mogu mi ponuditi najbolji projekt na svijetu, ali ako nisam to osjetila, neću ulaziti u to. Kad je Tamara vidjela moj rad, u njemu je prepoznala tu nimfu koju je već i prije htjela utjeloviti u svojim parfemima i suvenirima koje prodaje na Mljetu – kaže Mihaela.

Priču su započele s dva komada koji za njih predstavlja nimfa Calypso, Atlantova kći, poganska božica mora, koja je u ratu stala na stranu Titana. Bogovi su pobijedili, a ona je bila kažnjena i prokleta vječnim ostankom na otoku Ogigiji, današnjem Mljetu. Prema legendi, sudbina je osigurala i da će se stoljećima veliki junaci, heroji smrtnici, nasukavati na otok, a lijepa će se nimfa u njih zaljubljivati.

Radi se o ogrtaču i haljini koji su moderni, uklopivi, a istovremeno utjelovljuju i ono “nešto” drevno, iskonsko. Haljina je izrađena u finom voštanom lanu, sa satenskom podstavom u kontrastnoj boji koja suptilno otkriva, ali i zamagljuje tjelesnu konstrukciju onoga koji ju nosi. Duboka tamnoplava podsjeća na mračne morske dubine Mediterana koji, iako intrigantan, može biti i vrlo opasan, baš kao i misteriozna nimfa. Calypso Ogrtač nastavlja kolorističku igru tamnoplavih nijansi, dok je konstrukcijski napravljen tako da može funkcionirati kao šal, vesta, ogrtač ili poludugi kardigan.

Prvi hrvatski suveniri održivog dizajna dostupni su u butiku Hotela Excelsior u Dubrovniku, Mediteran art gift shopu “Stara skula” na otoku Mljetu, kao i u biranim art galerijama i koncept shopovima diljem Lijepe naše.

NAJGORI PAROVI HOROSKOPA: Ribe i Lavovi ne idu skupa