Poseban biokovski krumpir: Raste na 1200 metara, sadi se sada, a vadi početkom listopada
Turistički vodič Thomas Mravičić čuvar je tradicije - inače je iz Tučepa, ali zna svaki kutak ogromne planine Biokovo. Tamo je uredio i svoje vrtače i u njima uzgaja vrlo otporan ‘kraljevac’
Dok ovih dana mnogi na tržnicama rado kupuju mladi krumpir koji će se za koji dan naveliko početi vaditi iz zemlje u priobalju, neki ga tek sad sade i okopavaju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
I ne bilo gdje, nego u srcu planine Biokovo na 1300 metara nadmorske visine. U zapuštenim biokovskim vrtačama rijetki se vraćaju iskonskom suživotu s ovom jedinstvenom planinom. Na ulazu u park prirode djelatnici parka prirode uz naplatu ulaznice od 60 kuna mole za strogo pridržavanje uputa pri obilasku biokovske “nebeske šetnice” i cijelog prostora ove, po svojoj flori i fauni, posebne planine.
Prije nekoliko godina Javna ustanova Park prirode Biokovo pokrenula je akciju “Tisuću za tisuću”, odnosno 1000 kilograma za 1000 metara, želeći potaknuti ljude iz primorja i Zabiokovlja na sadnju krumpira.
- Svake godine dijele ljudima koji imaju u planini vrtače po 25 kilograma krumpira sorte red lady. Meni je osobno draga sorta labela, crveni krumpir koji podnosi hladnoću i visinu te koji može cijelu zimu izdržati da ne klija i da se ne smežura. Pedesetih godina, kad su se svaki komad i vrtača plodne zemlje u planini obrađivali bila je samo autohtona sorta ‘kraljevac’, koju i ja danas imam. Kod njega je problem u tome što ne rađa izdašno. Koliko sjemena posadite, toliko krumpira možete dobiti. Njega su naši stari čuvali za sjeme i sadili u primorju - objašnjava nam Tučepljanin Thomas Mravičić, jedan od pionira ponovne sadnje krumpira u Biokovu.
Na svojoj je djedovini odlučio iskrčiti vrtače te vratiti zaboravljene godine u kojima su preci obrađivali svaku škrapu plodne zemlje. Thomas napominje kako bi idealno rješenje bilo kad bi Javna ustanova Parka prirode Biokovo u suradnji s Agronomskim fakultetom provela analizu zemlje i pronašla novu sortu krumpira koja bi bila idealna za ovu zemlju u planinskim predjelima.
- Gene ‘kraljevca’ mogli bismo ubaciti u neku drugu sortu i stvoriti novu. Uz to, trebalo bi uvesti stroga pravila kako saditi i koje gnojivo koristiti - ističe Thomas, koji jedini koristi isključivo stajsko gnojivo, uz izmete goveda i divljih konja koji bezbrižno borave na biokovskim poljanama.
- Ovo nije zemlja, ovo je humus koji se stvara tisućama godina, odlaganjem lišća i trava čiji se ostaci talože u ovim vrtačama, a kiša i voda ispiru minerale iz kamena te stvaraju ovu zemlju. Zato je to plodna zemlja, koja je kao prašina, kao puder, cukar. Kad radite na ovoj zemlji, pogotovo kad je suša i dođete kući crni, teško ispirete tu boju, ona i nakon kupanja ostaje u porama tijela. To je toliko fina prašina da vam se doslovno zavuče u svaki kantun vašeg tijela - nastavlja Thomas, koji u jednoj vrtači ovih dana okopava krumpir, dok na drugoj provjerava je li iz zemlje provirila “cima”. On će svoje krumpire kopati tek u listopadu i već sad ima puno onih koji su se predbilježili za desetak kilograma ovog posebnog krumpira.
- Je, poseban je kad od njega spravljaš pomfrit jer ne upija ulje. Ma na stotinu načina ga možeš dodati jelima i uvijek daje poseban okus. Posebno je tražen, spravljen kao pole i ispečen na žeravi. Uz pancetu, inćune s malo luka i maslinova ulja malo tko će mu odoljeti. Dodaju ga Primorke i kad spravljaju fritule.
Puno ga poklonim jer ga svi traže za neka posebna jela. Samo mi je žao što nije više prepoznat u gastro ponudi u našim hotelima i restoranima. Na cijeloj Makarskoj rivijeri na nijednom jelovniku i nijednoj karti nemate ništa biokovsko. Niti biokovskog začina, niti biokovske janjetine, niti biokovskog čaja, niti biokovskog krumpira - govori Thomas, od kojeg saznajemo da na planini Biokovo ima 1274 različite biljke, od kojih je mnogo endemskih biljaka, a najpoznatije su biokovska zečina i biokovsko zvonce, koje raste samo na jednom lokalitetu, Ravnoj Vlaškoj na 1228 metara, u blizini “skywalka”.
- Mi upravo pokušavamo brendirati biokovski krumpir, ponajprije sadnjom, a potom i feštom biokovskog krumpira koju organiziramo u suradnji s nekim ugostiteljima krajem turističke sezone. Ma ako Istrijani imaju svoj tartuf, zašto mi ne bismo imali svoj krumpir. Motiviramo ih da naprave nekoliko jela u kojima je glavni sastojak biokovski krumpir. Priroda nam svake godine daje, samo je treba osluškivati - poručuje Thomas.
Planina Biokovo pripada Dinaridima, ali je sama za sebe kao jedan otok, odvojena od drugih planina i blizu mora. Zbog posebnih klimatskih uvjeta stvorili su se posebna flora i fauna.
- Mi imamo u jamama više od dvjesto životinja, a u tim jamama imamo 65 endemskih životinja. Dvjesto šezdeset pet je endemskih životinja kojih ima samo na planini Biokovo i nigdje drugdje. Na najvišem biokovskom vrhu sv. Juri (1762 m) raste endemsko puzavo zvonce koje se udomaćilo na samom vrhu - nastavlja Thomas.
Kad bi se sve spomenuto upakiralo u jednu dobru “kartulinu” te uz ispijanje biokovskog čaja na plaži uz more, ponudu ljekovitih trava, mladu janjetinu i biokovski krumpir ponudilo turistima, ovaj bi kraj dobio na još većoj prepoznatljivosti. Za sada ostaje na Thomasu i nekolicini zaljubljenika ustrajati na promociji i brendiranju biokovskog krumpira.
