Evo zašto je 1. maj proglašen Međunarodnim praznikom rada i kako su ga ljudi nekada slavili: Do 50-ih godina u prvom planu bile su parole za bolji život radnika i izgradnju zemlje, a otad postaje prilika za obiteljsko druženje uz roštilj, janjca na ražnju, karte i smijeh
Praznik rada, 1. maj, za naše djedove i bake te roditelje najčešće je povezan s prvim proljetnim roštiljanjem u društvu obitelji i prijatelja, dok ga oni iz kontinentalne Hrvatske povezuju i s prvom 'selidbom' na more, jer su se praznici nekad obilježavali po dva dana i bilo ih je lako spojiti s vikendom i dobiti priliku za kraći odmor. U novoj Hrvatskoj pamtimo ga, pak, po redovima za besplatni grah, u Maksimiru ili na gradskim trgovima, gdje se kuha u organizaciji gradova i općina. Nitko tog dana već odavno ne razgovora o pravima radnika i boljim uvjetima rada, skoro ni prigodno, a sve je manje i onih koji se sjećaju zašto se tog dana obilježava Međunarodni praznik rada.
POGLEDAJTE VIDEO: Umjesto radnčkih prava, danas neki drugi problemi
Pokretanje videa...
01:18
Povod je veliki radnički prosvjed koji je 1. svibnja 1886. započeo u Čikagu, nakon što je savez američkih sindikata donio jednoglasnu odluku da od tog dana u SAD-u mora zaživjeti osmosatno radno vrijeme. Dotad je diljem SAD-a i u Europi bilo uobičajeno šestodnevno tjedno radno vrijeme, uz dnevni rad od najmanje 12, a često i 16 sati, s dnevnicom koja se kretala oko dolar i pol do dva.
Bio je uobičajen i dječji rad, a obitelji si unatoč tome nisu mogle priuštiti ništa više osim toga da plate stan i hranu. Tako su se počeli javljati zahtjevi za bolje uvjete rada, među ostalim i za to da se dan podijeli na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati koje bi radnik mogao koristiti za 'kulturno uzdizanje'.
Većina tih pokušaja dotad je ostala ugušena. Poslodavci su branili sindikalno djelovanje, dijelili otkaze onima koji su se bunili, ubacivali štrajkbrehere među radnike i izazivali nerede, a sve uz podršku medija i policije. No, u subotu 1. svibnja 1886. diljem SAD-a krenuo je opći štrajk i potrajao je sve do 3. svibnja, kad je ispred tvornice kompanije McCormick Harvesting Machine, došlo do sukoba između radnika i privatnog osiguranja tvrtke Pinkerton. U sukob se umiješala i policija, došlo je do pucnjave i poginulo je nekoliko prosvjednika, što je bio povod lokalnim anarhistima da lecima pozovu na nove prosvjede idućeg dana.
I taj je skup počeo mirno, no kad je policija navečer naredila razlaz, prosvjednici su bacili bombu kućne izrade i poginulo je nekoliko policajaca. Policija je zapucala po njima, prolilo se puno krvi. U sjećanje na tu prolivenu krv kasnije se 1. maj obilježavao umetanjem crvenih karanfila u revere.
Borba za osmosatni radni dan nastavljena je već iduće godine na sastanku Američkog saveza za rad (AFL, American Federation of Labor), kad je odlučeno da će radnici 1. svibnja 1890. pokrenuti opći štrajk, s tim zahtjevom, ali i s ciljem da se oda počast poginulim radnicima u štrajku u Čikagu. To je s vremenom prihvatilo 80-ak zemalja u svijetu. Zanimljivo, Amerikanci Praznik rada slave prvog ponedjeljka u rujnu, vjerojatno zato što je 1. maj službeno prihvaćen od Sovjetskog Saveza, i kao takav se raširio u komunističkim zemljama, pa se htjelo izbjeći taj datum.
U Hrvatskoj se 1. maj počeo obilježavati davne 1890. godine, tri godine prije nego što je održana prva prosvjedna parada u Beogradu. Uoči te prve proslave radnici u Hrvatskoj su na nizu skupova isticali isti zahtjev kao i oni u svijetu: Podjelu dana na tri osmice. Prema pisanju Narodnih novina iz tog vremena, govornici su na velikom prosvjedu poručili: "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi". Do Prvog svjetskog rata i u prvo vrijeme nakon njega, 1. maj bio je praznik oko kojeg se okupljala radnička i komunistička internacionala, isprva ilegalno. U Večernjem listu od 1. i 2. svibnja 1962. godine pronašli smo opis i jedne od najuspjelijih ilegalno organiziranih proslava 1. maja u razdoblju između dva rata, one iz 1928. godine.
- Bila je zaista teška 1928. godina. Nezaposlenih je bilo mnogo. 'Kruha i rada', bio je to jedini zahtjev, jer toga baš nije bilo, prenosi Večernjak, navodeći kako je te godine od 1. siječnja do 6. travnja posao preko burze rada uzalud tražilo čak 11.900 radnika. U zemlji je bilo više od 200.000 nezaposlenih najamnih radnika. Baš te godine na čelo Gradskog komiteta Komunističke partije došao je Josip Broz.
- Prvi maj smo slavili svake godine, bio je to ispit naše snage i utjecaja na mase, ali 1. maj 1928. proslavili smo zaista borbeno – kazao je Mihajlo Vraneš, krojački radnik i sekretar partijske organizacije 3. rajona za tadašnje medije. Josip Broz naredio je da se radnici za prosvjednu povorku okupljaju na više mjesta u gradu, s ciljem da tako oslabi policijske snage, što se i dogodilo. Svi su se kretali prema kinu Apollo, gdje se održavala skupština sindikata. Dio prosvjednika probio se do pozornice, dok je masa ljudi ostala vani. Policija je na kraju probila njihove redove i zaustavila govore. Zabilježeno je da je Broz za govornicom uspio uzviknuti tek nekoliko parola. Nakon toga završio je u zatvoru, a nekoliko dana kasnije uhapšen je i Vraneš, pa su neko vrijeme dijelili ćeliju.
Burno je bilo i 1940., piše povjesničar Ivan Jelić u "Historijskom zborniku" Povijesnog društva Hrvatske u članku iz 1965. godine.
- Demonstracije, koje je u Zagrebu 1. svibnja 1940. organizirala KP Hrvatske označavale su, po ocjeni njenog rukovodstva, 'historijski preokret' u razvoju radničkog pokreta u Hrvatskoj. Prvi put od stvaranja Jugoslavije 1918. godine, radnici su na poziv KP, masovno izašli na ulicu", piše Jelić. Glavna snaga prosvjeda bila je na Remizi na Trešnjevci, gdje su se ZET-ovci organizirali štrajk. Telefonom su obavijestili ravnatelja Gradske štedionice, koja je 1940. bila vlasnik ZET-a, da se obustavlja tramvajski i autobusni promet Zagrebom, jer su radnici odlučili slaviti Prvi maj. Uslijedili su sukobi s policijom, ranjavanja i hapšenja.
Ratne godine donijele su pauzu kad je riječ o proslavama tog praznika, no pred sam kraj II. Svjetskog rata u odluci objavljenoj u Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije koju je potpisao predsjednik Josip Broz Tito, prvi maj proglašen je državnim praznikom i određeno je da se u "državnim nadleštvima, državnim i privatnim ustanovama i preduzećima toga dana neće raditi". Prvog maja sve radnje morale su biti zatvorene, što je bilo pravilo sve do 90-ih. Prvomajske parade postale su prilika za iskazivanje odlučnosti u izgradnji nove države, zajedništva i snage. Tako mediji pišu da se već 1946. na paradi u Beogradu okupilo 300.000 ljudi, a u Zagrebu njih 150.000.
Glavna proslava održana je na današnjem Trgu bana Jelačića, koji je ukrašen sindikalnim znakovljem i državnim grbovima. Na tribinama je sjedilo rukovodstvo partije i sindikata, a ispred njih defilirali su predstavnici tvornica, škola, pionirskih organizacija, ističući parole. Među njima je u to vrijeme bila i ona da 'elektriku i vodu treba dovesti u svako selo', da treba "graditi škole jer one grade duh naroda" te parola "gradimo tvornice, one grade nas".
Koju godinu kasnije među prvima su u defileu ispred tribina prošetali radnici 'Prvomajske' i 'Rade Končara' te niza drugih tvornica, slaveći radne pobjede i prikazujući radne strojeve koje su radnici usavršili svojim inovacijama. To je vrijeme kad svoje mjesto među slavljenicima imaju i 'poštena inteligencija' te seljaci i obrtnici, iako se osjeća zamah industrijalizacije u državi. Početkom 50-ih prvomajske proslave postaju mjesto natjecanja radnika u raznim sportovima i disciplinama, u čemu su često prednjačili željezničari, a u Zagrebu se bilježe gužve biciklista i motociklista na cestama prema Samoboru, Bregani i – Sljemenu. Mnogi se prisjećaju 1. maja u 50-ima kao prilike za obiteljski izlet i druženje na dekicama na livadi, uz roštilj ili janjca na ražnju.
Uz uspjehe u različitim djelatnostima, možda je najveću radost trudbenicima i 'širokim narodnim masama' donijelo prvomajsko otvaranje 178 kilometara Jadranske magistrale između Novog Vinodolskog i Zadra 1959. godine, dok je 1. maj 1964. u Večernjaku simbolično obilježen pismom dječaka koji kaže: "Milicioneri ne tuku radnike koji slave 1. maj, već slave zajedno s njima". Tako u prvi plan dolazi vjera u to da je radnička klasa sada na prvom mjestu.
Kraj 50-ih i početak 60-ih godina obilježit će još jedna velika promjena: Sve manje se ističe gradnja i otvaranje novih proizvodnih pogona i potreba za jačanjem duha radništva, a u prvi plan dolaze vojne parade na kojima se prikazuje moderno oružje i zračna eskadrila. Praznik se sve rjeđe slavi na grupnim mitinzima, a sve češće je to prilika za okupljanje obitelji u prirodi, uz roštilj, kupanje u rijeci ili na moru. Kraj 60-ih obilježavaju i vijesti o inflaciji, no naslovnice ne ostavljaju prostora za sumnju: o Prazniku rada izvještava se kao o 'radosnom i osunčanom prazniku'.
Vrlo slično slavili smo i 70-ih, a mediji se vješto dovijaju radosti koju treba širiti. Tako se u Večernjem listu od 1975. do 1978. godine na naslovnicama i nad izvještajima s proslava koče slični naslovi: 'Svečano i veselo', 'Svečano i vedro' te 'Svečano i radno', sve do oksimorona: 'Radne pobjede i – odmor'. To su godine kad su mnoge tvornice imale svoje restorane, odmarališta, dijelili su se stanovi, viškovi plaće, organizirali su se klubovi u kojima su se radnici družili, poticalo se kulturno uzdizanje.
Bilo je to i vrijeme kredita i gradnje vikendica, pa nitko više nije zazivao veća prava radnika i bolji život. Obilježavanja 1. maja tijekom 80-ih godina ne razlikuju se značajno,. Uz priče o reformama i programu stabilizacije nakon smrti Josipa Broza Tita, 4. svibnja 1980. godine, naslovnice 1. maj povezuju s porukama o čuvanju bratstva i jedinstva i zajedništva i posebnim prilozima o Josipu Brozu.
Raspad bivše države i Domovinski rat skrenuli su u potpunosti pažnju s radničkih prava i prvomajskih proslava, koje s radom i radništvom danas povezuje jedino – besplatni grah. Riječ je o namirnici koja je radnicima cjenovno uvijek bila dostupna, a zbog visokog udjela ugljikohidrata smatralo se da daje energiju potrebnu da se izdrže radne obaveze, pa je to bilo najčešće radničko jelo.
Iako danas uživamo blagodati 40-satnog radnog tjedna za koji su se borili naši preci, za mnoge je to pravilo samo 'na papiru'. Posao često nosimo kući, ili moramo biti na dispoziciji poslodavcu i u slobodno vrijeme. To najčešće nije dodatno plaćeno, a rijetki za to mogu dobiti slobodne dane. Gotovo dvije trećine radnika prima plaću ispod prosjeka na državnoj razini, zbog čega se prosječna potrošačka radnička košarica i danas lako iscrpi na plaćanju stana i hrane. Pa, ipak, nitko danas više i ne pomišlja prosvjedovati, niti prolijevati krv za bolje uvjete života i rada. Puno je lakše spakirati kofere i otići tamo gdje se dobar radnik više cijeni.
