Naša urednica silom prilika ostala je bez mobitela jedan cijeli dan i usput shvatila da ispred ekrana provede ukupno i 10-ak sati dnevno. Problemi su počeli već ujutro...
TESTIRALI SMO (SLUČAJNO)
(Pre)živjela sam bez mobitela 24 sata! Nisam mogla ništa, a onda me oprala panika...’
Čitanje članka:
7
min
(Pre)živjela sam dan bez mobitela. Zadatak je bio biti bez mobitela 24 sata, no spletom okolnosti malo sam to produljila. Ali krenimo redom. Već neko vrijeme raspravljamo o tome kako bi bilo dobro napraviti temu o tome kako u današnje vrijeme "odraditi" dan bez mobitela. I iako se načelno svima ta tema svidjela, baš nitko je nije želio (dobrovoljno) odraditi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:52
Na sreću ili nesreću, ja sam dovoljno smotana da tako nešto mogu i bez plana. Jedan tulum i izlazak u poznato zagrebačko odredište za noćne ptice - Alcatraz - nominiralo me za autora te teme. U Uberu na putu do doma iz džepa jakne ispao mi je mobitel koji je u trenutku kad sam ga izgubila bio na svega par posto baterije. Naivno sam došla kući i kad sam pokušala svoj telefon staviti na punjenje, shvatila sam da ga nemam. Imam iPhone i Apple watch, kojemu je jedna od osnovnih funkcija da preko njega tražim svoj mobitel po stanu, firmi... Brzo sam shvatila da to ovaj put neće ići, samo je pitanje bilo jesam li mobitel ostavila u Alcatrazu ili u taksiju. Tad još nisam bila sigurna.
Zaključila sam da ću na to pitanje tražiti odgovor ujutro jer mi je bilo prekomplicirano paliti laptop, paliti Find my phone, pokušati se uopće sjetiti što se u takvim situacijama radi, pa sam lijepo otišla spavati. I tu dolazimo do prvog problema. Nemam budilicu.
Dakle, kako ću se pobogu probuditi bez mobitela? Ok, mudro sam se sjetila da sat može ispuniti tu svrhu i to mi se činilo kao moja mala pobjeda nad životom bez telefona.
Jutro poslije mog izlaska donijelo je novi set problema. Kako doći do taksista bez mobitela. Ok, palim laptop i idem pogledati na Uberovoj stranici postoji li neki protokol za ove situacije. Prvo palim svoj mail i tamo me čekao mali paketić veselja. Moj noćni vozač mi je poslao poruku u kojoj je pisalo da je mobitel ostao kod njega u autu, ostavio mi je svoj broj, ali me ujedno i zamolio da ga zovem nakon 17 sati jer je cijelu noć radio pa će spavati.
Ok, super. Nazvat ću ga, sve će se srediti za čas, moram samo preživjeti koji sat bez telefona. Ostavljam djeci rukom pisanu poruku da nemam mobitel i da me ne mogu dobiti. Lijepim je na izlazna vrata stana. Imam dva sina, poruku nikad nisu vidjeli i taj dan su me nazvali jedno deset puta s temama - gdje je ručak, što imamo za zadaću, gdje su mi hlače.... Ako baš gori, neka zovu tatu. To sam im isto napisala, ali ništa nisu vidjeli.
Na poslu su stvari jednostavnije. Imamo niz grupa na teamsima gdje pišem da sam bez telefona i da šire tu poruku dalje svima koji me trebaju. Radni dan bi trebao biti lagan. Sjedam za laptop, radim sve što mogu. Sjetim se da bih trebala klince naručiti kod zubara, tražim telefon... eh, nemam ga. A mi u firmi više nemamo fiksne telefone jer smo umreženi preko VPN-a. Ok, ništa od zubara. To ćemo sutra. Sjetim se da bih trebala nazvati starijeg klinca i podsjetiti ga da nešto dosta bitno mora napraviti prije škole. Žicam kolegicu telefon, ali se ne mogu sjetiti koji je broj mog djeteta. Znam, ne služi mi na čast, ali tako je. Ok, shvatila sam da i nije tako bitno. Preživjet će, preživjet ću.
Vrijeme je za ručak. Ništa lakše, redovito se naručuje s Glova ili Wolta, ali ni to ne mogu. Žicam kolege da mi naruče hranu. Nema problema, kaže kolegica, prebaciš mi Keksom novce. Hm, ne može, nemam telefon, nemam Keks. Ok, budem sutra. Otpada i ideja da platim neke račune preko mobilnog bankarstva, a suprugu sam obećala rezervirati smještaj za neki vikend. Ništa ni od čega.
Tijekom ručka obično buljim u telefon. Instagram, TikTok, "fejs"... Ovaj put pokušavam pričati s ljudima, ali oni su na telefonu. Ok, nema veze, radim u novinama. Čitat ću novine. To je dobro. U jednom trenu se sjetim da trebam odobriti neke račune, cure iz računovodstva me panično zovu jer su istekli rokovi za plaćanje, no to, nasreću, ne znam. Pa dolazi mail koji vidim dva sata kasnije, a u kojemu piše da je sve užasno i jako hitno. E, neću ni to.
Za račune moram odraditi dvostruku autoidentifikaciju. Na kompu i na mobitelu. I od toga ništa. Šećem do računovodstva javiti da ne mogu odobriti račune, pričam tužnu priču, već sam 12 sati bez mobitela i lagano osjećam određenu nelagodu. Pitam se što se događa u svijetu, lovi me napadaj panike da je nekome od mojih članova obitelji nešto loše, no to ne znam i ne mogu saznati. Vjerujem kako me majka zove već 51. put jer zove i inače tisuću puta dnevno, a kako li je tek sad kad ne odgovaram niti na poruke niti na pozive. Dio društvenog života odradila sam preko Facebook Messengera, ali generalno se osjećam odrezano od svijeta, kao da svi sudjeluju u nečemu, a ja baš ništa ne razumijem. Minute do 17 sati i dogovora oko preuzimanja mobitela čine mi se kao vječnost, a u razgovorima koji počinju s: "Jesi vidjela na portalu, Instagramu, TikToku..." ni uz najbolju volju ne mogu sudjelovati.
Dočekala sam i tih 17 sati, posudila prijateljičin mobitel i nazvala svog divnog uberovca. Čovjek se pristojno javio i rekao mi kako mu je uletjela neka neplanirana vožnja do Splita, tako da mobitel mogu preuzeti tek ujutro. Molim, kako, zašto, jesi li ti normalan?! To mi je vrištalo u glavi, a da je bilo moguće, glava bi mi na licu mjesta eksplodirala kao da sam lik u crtiću, ali odrasla sam osoba, iskontrolirala sam svoje emocije, zamolila sam čovjeka da fiksno dogovorimo mjesto i vrijeme preuzimanja jer - nemam mobitel. Sve jasno, rekao je, poslat ću vam adresu na WhatsApp. E nećeš majstore, nemam ni to. Nakon što smo razriješili dilemu, rukom sam si napisala adresu i dogovorila susret sutradan u 9 ujutro. Adresa je bila u nekim Kozari putevima, on se pak doselio iz Ukrajine i jedva smo se sporazumjeli, ali ajde, izdržat ću do jutra.
Inače, imam divnu naviku da ne mogu zapamtiti niti jedan PIN svojih kartica pa ih imam uredno spremljene u mobitel. Naravno da sam trebala natočiti gorivo i naravno da sam na blagajni zablokirala ne mogavši se sjetiti PIN-a. U pomoć je uletio ljubazan mladić koji mi je platio gorivo, a zauzvrat je dobio moju tužnu priču o životu bez mobitela i obećanje da ću mu poslati novce na račun. Njemu sam dala svoj broj i zamolila ga da mi se javi porukom pa ćemo se povezati čim napokon dođem do tog uređaja. Sad, nekih 20 sati od gubitka uređaja, bila sam vidno nervozna. Ljutito sam se ušetala u stan i tražila mlađeg sina da mi ustupi svoj uređaj. Bespogovorno je pristao, no shvatila sam da mi je ideja posve glupa jer nemam niti svoju SIM karticu pa sam mu potiskujući malo suze vratila uređaj tješeći se da je ionako riječ o Androidu, a ja se time, lagala sam si, ni ne znam služiti.
Večer je prošla u tjeranju djece da sa mnom igraju društvene igre, istovremeno su mi glumili tajnicu kod članova obitelji koji su me neuspješno pokušavali dobiti pa su neki pomislili da mi se nešto čak i dogodilo. Ne, mama je samo izgubila mobitel, ponavljali su moji anđeli.
Iz očaja sam otišla spavati u 10 navečer. Pogledala sam sve vijesti, potrošila bateriju na laptopu, malo čak i čitala knjigu nakon dugo vremena, a onda završila u apstinencijskoj krizi. Da, dobro ste pročitali. Osjećala sam nervozu, malo me šarafilo u želucu, činilo mi se da se oko mene događa i razvija cijeli jedan svemir, a ja ne znam točno gdje sam. Ponavljala sam si da su moje "paranoje" krajnje iracionalne i da sam proživjela prvih 20 godina života bez mobitela pa valjda mogu i ovaj jedan dan, a onda sam počela zbrajati sate i minute bez omiljenog uređaja... I napokon zaspala.
Ujutro me probudila moja bolja polovica i diskretno uputila prema Kozari putevima objasnivši mi usput da imam navigaciju u autu i da ću sigurno preživjeti. Ostatak moje obitelji zbijao je cijeli set šala na moj račun poput one da napokon više ne mogu u e-dnevnik, da nikad više neću vidjeti mobitel, da me možda vabi neki trgovac organima i da ću se sigurno uz navigaciju iz auta izgubiti. Ovo potonje je bilo sasvim točno i očekivano. Nemam baš najnoviji auto, a navigaciju nisam "apdejtala" mjesecima jer obično koristim Google maps preko mobitela. Dakle, prvo me dočekao update. Ok, uspjela sam. Kakva sreća nad tom malom pobjedom. Ukucala sam adresu (jedva) i krenula prema ne tako popularnom dijelu grada. Ako ste ikad bili tamo ili ne daj bože zalutali, znate da je riječ o izazovnom dijelu grada i vrlo živopisnim stanovnicima.
Ja sam trebala doći na neki broj Kozari puteva i naravno da se moja autonavigacija nekoliko puta zablokirala, zbunila, a ja sam konačno odlučila ostaviti auto u nekoj uličici i nastaviti pješice. Naravno da sam se za pet sekundi izgubila te sam se morala odvažiti pitati za pomoć prolaznike. Ok, taj dio socijalnih vještina nisam izgubila, nekako sam našla kućicu svog Ukrajinca, kasnila svega 10-ak minuta, uvalila mu vino i Bajaderu za zahvalnost te se dočepala svog telefona. A da mi nitko nije ukrao organe.
Dočekalo me 47 propuštenih poziva, mali milijun poruka, ali zapravo ništa osobito važno. Sve što sam baš morala riješiti, to sam i odradila. Nekako su informacije ipak doputovale do mene.
Kasnije sam gledala... Na mobitelu dnevno provedem četiri-pet sati, i to većinom odgovarajući na poruke u raznim grupama. Dio otpada na pozive kojih imam 20-ak dnevno, odgovaranje na mailove, iako, stara sam pa mi je lakše na laptopu, te na "skrolanje" po društvenim mrežama. Bez ekrana provedem samo period dok vozim, jedem, spavam ili treniram. Znači, ukupno možda 10-ak sati dnevno. Ako nisam na mobitelu, onda sam na laptopu ili pred televizorom. Je li to normalno? Nikako ne može biti. Jesam li što naučila nakon ovog neplaniranog testa? Jesam. Da se ne umire bez uređaja, no ne mogu se pohvaliti da sam postala bolja osoba po tom pitanju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
