Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
12 komentara

Prijateljstvo i privrženost nije nestalo i nakon toliko godina

Nikad nismo markirali, nije nam bilo loše, smije se Vesna Šimončić, bivša maturantica Klasične gimnazije u Zagrebu, koja je s kolegama u četvrtak obilježila 70. godišnjicu mature

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
12 komentara

Imali su prilike još jednom sjesti u školske klupe, a njihovi domaćini, današnji profesori i učenici, pripremili su im darove te samo za njih odigrali kratku predstavu. Gledali su i slušali sa zanimanjem vrativši se mislima u svoje školske dane. O njima su upravo učenici ove gimnazije snimili polusatni dokumentarni film 2017.. 

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

- Prijateljstvo i privrženost osjećamo još i danas, nije se zagubilo ni nakon tolikih godina. U nižim smo razredima išli na izlete, na kojima smo samo pjevali, a posebno mi je drago istaknuti sportska druženja, igranje hokeja i slično - prisjeća se Zvonimir Zorić (90). Maturirali su davne 1949.. 

- Lijep je osjećaj da ste maturirali prije toliko godina i da još možete hodati, družiti se i smijati s kolegama - kaže Vesna Šimončić.
Za veliki jubilej dugo su se pripremali, rekli su nam njihovi sinovi i kćeri koji su ih dopratili na svečanost.  

U spomenaru, u koji smo imali prilike zaviriti, a koji teži osam kilograma i nazvan je “Historija B razreda 1. klasične gimnazije 1941. - 1945.”, puno je uspomena. U njemu su prikupljene slike sa svih izleta, druženja, dokumenti, ali i skice poput “Puta za markiranje”, te popisi učenika koji su prošli kroz razred - njih ukupno 124. I svi su se, kažu nam ovi slavljenici, osjećali kao “bekavci”. Maturiralo ih je ukupno 46, a njih 33 završili su razne studije: medicinske, tehničke, ekonomske... 

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

- Mi smo vam bili specijalan razred. Nakon mature mnogi su se razasuli po svijetu, tako da ih je 20-ak bilo diljem Europe i Amerike. Mnogi su i umrli. Evo, baš nam je umro jedan kolega u New Yorku prije nekoliko dana - kaže Zvonimir Zorić. No nikad ih nije napustio kolektivni duh. Nalaze se svih ovih godina dva puta mjesečno u restoranu Maksimir, i to prvog i trećeg četvrtka u mjesecu. Mirko Cafuta (89) kaže da se duh održao jer su - “živjeli razred”. U Maksimiru se sastaju jer prema tamo direktno vozi tramvaj pa ne moraju dodatno razmišljati. 

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Maturalac u Dubrovniku

- To nam se već ‘upililo’ u mozak. Kad kažem vidimo se, znamo gdje se vidimo - kaže Mirko, profesor psihologije, pa dodaje da se često vide na sprovodima kolega koji su ih napustili. Sastanku uvijek prisustvuje i Đurđica Martinić-Jerčić, koja je s kolegicom Vesnom Vunić bila prijateljica od prvog razreda.  

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Školski dani bili su im bez briga. 

- Netko je prepisivao, malo smo se zafrkavali, družili se, išli smo na Sljeme, Kraljičin zdenac, a na maturalac smo išli sasvim neorganizirano - prisjeća se Vesna školskih dana.  

- U Dubrovniku, gdje nas je ugostila jedna prijateljica, spavali smo kolektivno, na podu. Znate, siromaštvo je vladalo, osobito poslije rata, nismo hodali po kafićima, na ‘pićence’, kako smo to zvali. Tam’ su poslije posla išli šljakeri - smije se Vesna. 

Dodaje da su nekad poslije škole znali “šalabajzati” gradom. Imali su dovoljno novca tek za otići u kino ili na predstavu, ali na stajaće mjesto, a vrlo su rijetko išli i na muzičke priredbe u Glazbeni zavod jer se trebalo “lepo obleć”.  

Tri para se vjenčala 

U vrijeme rata, objašnjavaju nam, nalazili su se dva puta na godinu, kad bi im profesori dali gradivo, pa bi nakon toga imali provjeru. Unatoč ratnim strahotama koje su preživjeli tih godina, pamte i lijepe priče. U ovom su razredu bila i tri para koja su se na kraju i vjenčala, a Franjo Strižić (89) otkrio nam je kako mu je bliski školski drug Miroslav Krenčić postao i vjenčani kum. 

- U to vrijeme glava nam nije bila u školi, nego na hokeju. Hokej na travi igrali smo kraj hotela Panorama. Iz razreda su 15-ak dečki bili suigrači u klubu Maraton. Pedesetih smo puno putovali u inozemstvo, što je tad bila rijetkost, a sve nas je to dodatno zbližilo i ojačalo prijateljstva - kaže Franjo, mag. veterine. 

Slavku Tomiću (93), nekadašnjem direktoru u izgradnji Nuklearke Krško, gimnazija je ostala u lijepom sjećanju. Među “bekavce” se ušuljao tek u 7. razredu, jer je izgubio nekoliko godina u ratu, ali kad se vratio, odmah su ga proglasili predsjednikom razreda. 

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

- Sjećam se kako su momci zafrkavali jednu mladu profesoricu, no ja sam izašao ispred njih i rekao: ‘Svi vi imate majke, pa zar vas nije sram?’. Nakon tog ‘incidenta’ dobio sam uvaženost od svijeta, a to traje do danas - smije se Slavko. To si je mogao dopustiti, objašnjava nam, jer je ipak bio malo stariji. 

Baš nitko nikad nije markirao, osim jednom, kad su za ravnatelja postavili profesora grčkog, s čijim se izborom nisu slagali. 

- Nismo se nikad svađali zbog političkih opredjeljenja. Slavko je, recimo, bio u partizanima, a ja sam preživio Bleiburg, ali sukoba nije bilo - kaže Zvonko, koji je zbog skidanja Titovih slika sa školskih zidova bio i u zatvoru u Lepoglavi. 

Nisu radili neke velike spačke. No zbog jedne je profesor odlučio otići - u penziju. 

- U kabinetu za fiziku pod odmorom smo otvorili pipu s vodom i zalili kolegu. Svidjelo se to i momcima iz drugog razreda, pa su se i oni pošpricali, no nakon njih je ostala curiti voda. Nastala je poplava. Kad je to vidio naš profesor Orlović iz povijesti, počeo je čupati kosu, koju i tako više nije imao, a zatim je odlučio zauvijek otići iz škole - prisjeća se Živko Lončarić (89). 

Sjedili u klupi 12 godina

Povijest i hrvatski mu nikako nisu išli pa je završio strojarstvo. Sa Silvijem Vuletićem školske klupe dijelio je čak 12 godina. Nije jedini koji je u međuvremenu promijenio gimnaziju, pohađajući u vrijeme rata dominikansku gimnaziju, da bi se ponovno vratio u “svoj” B razred. I njegov kolega Ivica Maričić iz istog je razloga 1945. “zaradio” dvije diplome. Smije se kako je na jednoj vjeronauk bio na prvome mjestu, a na drugoj na zadnjem. 

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Maturu su proslavili šetajući jednom nogom po pločniku, a drugom po cesti, ali uglavnom je to bilo sve od “nereda”. Pjevali su putem dječje pjesmice. 

Razrednik, profesor i otac

- Škola nije bila tako ozbiljna kao danas. Uživali smo i međusobno se zafrkavali. Imali smo kolegu koji nas je znao šakom pogoditi u rame, a taj smo potez nazvali ‘union’. Kad je netko pričao gluposti, rekli smo mu: ‘Daj mu jedan union’. I tako smo uveli novu hrvatsku riječ - smije se Vuletić, koji je kasnije završio Medicinski fakultet. 

- Nismo bili klasični klasičari, nismo toliko štrebali, ležerno smo učili - kaže Silvije

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Nije bilo toliko pritisaka, a kamoli depresije koju proživljavaju današnja djeca. Neki su voljeli matematiku, a neki književnost, no ono što ih je ova škola naučila je - život. 

- Sjećam se razrednika, profesora Sabolića, on je bio i profesor i otac. Pred njim nismo imali nikakav strah od toga da nešto kažeš. Imao je ‘filing’ za mlade, za pubertetlije. To nam je jako mnogo značilo u odrastanju - kaže Vuletić.

TKO ZNA - ZNA To je djed! Pogledajte kako je unuci spasio maturalnu večeru

 

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message