Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
7 komentara

Psihologinja savjetuje: Saberite se ljudi! 14 dana nije 14 godina

Psihologinja Sanja Šternberg objašnjava da ljudi koji krše naredbu o izolaciji, zapravo se žele 'otresti' straha od bolesti i poreknuti opasnost od smrti...

Foto: Reuters
7 komentara

U stanju sveopće panike najvažnije je ostati smiren i slijediti propisane mjere. No koliko su pojedinci na to spremni jednom kad umom zavlada strah, te kako bismo se trebali nositi s izolacijom, odgovorila nam je iskusna psihologinja Sanja Šternberg.

Kako bi se trebali ponašati ljudi koji rade u kolektivu, u bliskom kontaktu s drugim ljudima, kad dođe do opće zabrinutosti i paranoje?

Sve ovo proteklog tjedna dovelo nas je do promjene stavova građana, odnosno do odgovornijeg i bitno opreznijeg ponašanja. Idealno bi bilo da svi mogu raditi od kuće, putem telefona i interneta, no na žalost to nije moguće. Bilo bi najbolje kada bi oni koji moraju doći na svoje radno mjesto i dijeliti prostor s drugima mogli imati povjerenje u svoje kolege - da znaju da se svaki od tih ljudi čuva koliko je moguće, ali i da su spremni povući se u samoizolaciju čim primijete neke simptome ili dođu u kontakt sa zaraženima.

Važnu ulogu u tome ima poslodavac koji mora jasno dati do znanja ljudima da su im radna mjesta sigurna i da će dobiti plaću, i svojim primjerom pokazati brigu za sebe i druge i kako se najbolje čuvati (da osigura provjetravanje, pranje podova, dezinfekcijska sredstva, rukavice i maske ako je moguće).

Telefon za psihološku pomoć Psihološkog centra TESA koji već desetljećima pruža podršku i besplatno psihološko savjetovanje putem telefona 01 4828 888 svakog dana od 10 do 22 sata i sada stoji na raspolaganju pozivateljima, zajedno s novouključenim službama (ne znam koji su to brojevi – možete li vi to dodati?) koje pružaju psihološko savjetovanje, a državna telefonska linija 113 pruža sve informacije u vezi s korona virusom.

Pred opasnošću ljudi se instinktivno zbližavaju, jer osjećaju da su u zajednici s drugima sigurniji, da ima netko tko im može priteći u pomoć. Korona je zajednički nevidljivi neprijatelj, a mi svi ugroženi i potencijalne žrtve. Kada se zaraza proširi - ako se toliko proširi - nitko neće znati nosi li virus ili ne sve dok ne oboli i zato će vjerujem svi biti oprezni da nikome ne dođu preblizu.

Ako je netko u radnom kolektivu izložen prokazivanju i sumnjama da je potencijalni nositelj, kakav bi stav trebao zauzeti ukoliko doista nije nositelj zaraze?

Mislim da je najjednostavnije da svaka osoba pristane položiti račune o svom kretanju i kontaktima, izmjeriti temperaturu, javiti se liječniku ili epidemiologu pred kolegama ili šefom i ako je doista zdrava zauzeti skroman i strpljiv stav razumijevanja tuđeg straha jer takvo ponašanje je najkorisnije i za nju i za okolinu. Situacija jeste zastrašujuća, a mnogi ljudi nemaju jasan uvid u svoje vlastite mehanizme straha i obrane od straha/nelagode.

Ne razumiju da im je lakše dok se boje da su možda oboljeli, optužiti nekog drugoga da ih hoće zaraziti iako im taj “psihološki manevar” ne može zaista pomoći da pobjegnu od opasnosti. Ovaj obrambeni mehanizam naziva se “projekcija” i ljudi ga koriste u mnogim situacijama, a ne samo u ovakvom strahu. ”Napad je najbolja obrana” manevar donese malo trenutnog olakšanja, ali se ti ljudi zapravo ne mogu smiriti nego samo pogoršavaju klimu unutar (radne) grupe.

Primjeri iz prošlosti: U vremena čestih epidemija kuge, kolere, boginja ili drugih bolesti znalo se dogoditi da se svjetina okomi na nekog pojedinca (vješticu) ili skupinu (ljude druge vjere) i okrivi ih da su uzrok zaraze ili da su je namjerno proširili, pa ih protjera ili linčuje. Naravno, ubrzo postane jasno da to nije izliječilo zarazu, a rulja koja je u divljanju na trenutak smirila strah mora se s njim ponovo suočiti. Iskren razgovor, imenovanje nelagode, tjeskobe, straha, nesigurnosti, svih neugodnih emocija s kojima se sada ljudi trebaju nositi način je da se ove emocije osvijeste i prihvate, da ih nitko ne mora nijekati niti potiskivati, odnosno da ih ljudi, koji možda nikad ranije nisu trebali ili znali zaviriti u vlastitu nutrinu, nauče prihvaćati, podnositi i nositi se s njima.

Foto: Dreamstime

S druge strane, važno je njegovati pozitivne stavove, optimizam, pričati priče o uspješnim izlječenjima, jasno dati do znanja da većina ljudi uspješno prebrodi bolest bez komplikacija. Važno je i znati da smo svi u istoj situaciji i da smo svi potencijalni prenosioci zaraze i zato biti odgovorni u svom ponašanju. Pri tom valja odabrati dobar način i upozoriti, ne napasti.

Koje su najbolje metode umirivanja drugih i tko bi na sebe trebao preuzeti takvu ulogu?

Pravovremeno i iscrpno informiranje bitna je pretpostavka sprječavanja panike, iracionalnog ili neodgovornog ponašanja. Pružanje otvorenih informacija poziva građane da se postave otvoreno, racionalno i trezveno, da koriste razumna, logična i praktična rješenja. Jasne i jednostavne upute koje je lako slijediti sigurno su korisne: pojedinac dobiva recepturu za ponašanje, ne treba istraživati ili isprobavati – recept je već gotov.

Vjerujem da se većina ljudi koji su prekršili naredbu o izolaciji zapravo željela otresti straha od bolesti na taj način da su poricali opasnost, mogućnost bolesti i smrti. Strah od smrti većina ljudi toliko potiskuje da ga ni u ovakvoj situaciji ne mogu sebi priznati dokle god mogu od njega bježati u bilo kakve iracionalne manevre optuživanja drugih ili djetinjasto ponašanje poput zabrinutosti ili plača. Kada pitate tko bi trebao odrasle ljude umirivati zapravo pitate tko bi trebao preuzeti ulogu tutora iliti roditelja koji će ih zbrinuti i voditi kao da su djeca. Mislim da nitko ne može preuzeti ulogu roditelja odraslih koji imaju potpunu samostalnost, radnu i poslovnu sposobnost, ma kako se neozbiljno ili izgubljeno ponašala, do trenutka kada počne ugrožavati druge.

Što učiniti kad osjetite da vaš kolega vlastitim neoprezom ugrožava kolektivno zdravlje?

Bilo bi dobro kolegu pozvati na razgovor u četiri oka i izraziti mu svoju zabrinutost i za njega i za sebe i za sve ostale. U konfliktnim situacijama kao što je ova (da - to je konflikt, jer kolega nasuprot vama sigurno vjeruje da postupa ispravno) važno je krenuti od sebe i reći mu nešto kao “Znaš, kada se ti ponašaš na ovakav način (obrazložiti koji je to način), mene je strah i osjećam nelagodu, jer se zabrinem da će to tvoje ponašanje dovesti do određene posljedice.

Možda ne znam dovoljno da bih točno procijenio, ali možeš li, molim te, prestati to činiti kako se ja ne bi ovoliko zabrinjavao…“. Možete tada s kolegom podijeliti pretpostavke na osnovu kojih razvijate svoju zabrinutost, a važno je i da saslušate što on ima za reći – koji su njegovi razlozi i obrazloženja, kako on procjenjuje tu istu situaciju. Spremnost da govorite o sebi i još više spremnost da ga saslušate sigurno će unaprijediti ovu situaciju.

Kako pojačati oprez, no i zadržati smirenost?

Krizni stožer odrađuje jako dobar posao prenoseći sve bitno što se događa, jer svaka nova informacija pojačava svijest o ozbiljnosti situacije i navodi ljude da se što više mogu čuvaju i pridržavaju dobivenih uputa. Vjerujem da je većini postalo jasno što predložene mjere imaju za cilj: treba držati širenje epidemije koliko je naviše moguće pod kontrolom, kako bi svi oni koji razviju teži oblik bolesti mogli dobiti pomoć, jer su kapaciteti bolnica ograničeni, i istovremeno, treba što je više moguće smanjiti vjerojatnost razbolijevanja starijih osoba. S druge strane važna komponenta informiranja je i statistička (koliki postotak ukupnog broja stanovnika oboli, a koliki postotak od toga razvije komplikacije), a možda najvažnija – koja do sada praktički nije bila zastupljena – da se nešto kaže i o onima koji su ozdravili, jer se time otvara i pozitivna perspektiva koja smanjuje strah od bolesti.

Što bi trebalo staviti na prvo mjesto: empatiju za druge ili brigu za sebe? Kako balansirati između to dvoje?

Kada se radi o osobama koje su nam važne i bliske nekada je teško razlučiti za koga se treba prvo pobrinuti, no to vam je nekada situacija kao u avionu u slučaju gubitka pritiska u kabini. Maske za disanje ispadaju i jasna uputa koju daju stjuardese unaprijed kaže - roditelj treba prvo staviti masku sebi, a tek onda djetetu. Čini se neobično, naizgled, dijete bi trebalo imati prednost kao mlađe i slabije, ali ne – ako roditelj ostane bez kisika i padne u nesvijest dijete mu neće znati pomoći, a niti sebi i tako oboje stradavaju.

Foto: Privatni album

Dakle, važno je povesti računa o sebi da bi imali snage za brigu o drugima. Starijima je sada potrebna povećana pomoć, jer bi bilo najbolje da uopće ne izlaze i zato netko treba brinuti za njih. Suosjećanje sa ostalima da, ali kako smo svi u nevolji važno je moći odrediti kojim redoslijedom. A kako znamo da je osobito važno i redovito se odmarati potrebno je sebi organizirati vrijeme tako da osiguramo da se nećemo iscrpiti.

Je li bitno da svatko učini u svojoj okolini barem jedno dobro djelo i time umanji negativan utjecaj virusa na zajednicu?

Važno je činiti dobro. Kada napravimo nešto korisno za drugoga ili za zajednicu imamo osjećaj osobne snage, ponosni smo na sebe i zadovoljni, a naravno, zadovoljni su i oni koji su nešto takvim vašim dobrim djelom dobili tj. oni koji su primili. Raspoloženje onih koji su uključeni kao i svih koji za to dobro djelo saznaju postaje bolje, optimističnije, zadovoljnije, povećava povjerenje u solidarnost i naglašava njezinu vrijednost. Ako znamo da postoji izravno djelovanje raspoloženja na snagu obrambenih mehanizama tijela, tj. imunog sistema (bolje raspoloženje jednako jači obrambeni odgovor tijela), a brojna istraživanja već odavna potvrđuju ovu činjenicu - može se reći da podizanjem raspoloženja doslovno djelujemo ozdravljujuće. Razvoj epidemije prate i brojne šala koje se razmjenjuju internetom. Neke su duhovite, neke grube. Znam da je to način kako se ljudi štite od sablasnih strahova pretvarajući ih u smjeh, no kako znam i koliko je smjeh koristan zahvalna sam što takve “umotvorine” postoje, jer nam svima pomažu da zadržimo pribranost i dobro raspoloženje, a time i veće izglede da ćemo se s bolešću izboriti. Šale mogu i trebaju biti pomoć da izađemo na kraj s krizom u kojoj smo se svi našli.

Kako se riješiti osjećaja da je apokalipsa pred vratima? To jest, kako u ovim teškim vremenima zadržati pozitivan pogled na svijet?

Čovjek može smisliti puno više komplikacija nego što se ima vremena ostvariti, pa neki ljudi sebe nepotrebno muče svakojakim mračnim predviđanjima. Važno je održavati fokus na sadašnjosti, usmjerenost razmišljanja i djelovanja na zadatke koji su neposredno pred nama, jer s jedne strane tako osiguravamo da ih obavimo na najkvalitetniji način, a s druge time sprječavamo zapadanje u zabrinutost i turobna razmišljanja. Ako svoju mentalnu snagu utrošimo na iznalaženje kako nešto napraviti odnosno na rješavanje problema naprosto nemamo kapacitet istovremeno i brinuti i deprimirati se, dakle, emocije doživljavamo blijeđe, manje snažno. Osjećamo da smo korisni i da imamo koliko – toliko kontrolu nad situacijom.

Foto: Pixabay/Merseyside Police

Virus se širi rapidnom brzinom i neminovno je da će se njime zaraziti velik broj ljudi. Što ako naposljetku obolimo svi?

Ovo je jedno “katastrofično” pitanje, jer sadrži pretjerivanje: “ako SVI obolimo”. Možda svi i obolimo u nekom trenutku, ali kako se sada već može čuti tisuće ljudi su i ozdravili i više nisu bolesni. Evo, čak i kod nas već ima tih koji su ozdravili. Čini se da je oporavak spor, no do sada u Hrvatskoj nije bilo težih slučajeva. Vjerujem podacima svjetskih organizacija koje prate pandemiju, a koje pokazuju da se u Kini širenje bolesti zaustavlja, a broj zaraženih sporije raste u Italiji i to održava nadu da će razvoj zaraze imati takav tok i u Hrvatskoj, pa da će epidemija jenjati prije nego obuhvati cijelu populaciju.

Može li događaj poput ovoga potaknuti neke ljude, osobito one koje poznajemo, da se ponašaju kao neljudi? Primjerice, gomilati nepotrebne stvari, prokazivati druge?

Naravno, ekstremne okolnosti provociraju ekstremne odgovore i čovjek sam za sebe često ne može unaprijed znati kako će se ponašati u takvim izvanrednim okolnostima. Teško je unaprijed reći tko će zadržati pribranost, tko će biti brižan i solidaran, a tko neće moći zauzdati strah, pa će gomilati i za sebe zadržavati robu ili informacije, ili će pak samo misliti kako se može ovakvom situacijom okoristiti. Već ima onih koji bi trgovali traženom robom uz povišene cijene, a ako se situacija pogorša biti će sve više onih koji će biti spremni platiti takve nerealno povišene iznose. Na državi je da o tome povede računa. Ipak, duboko vjerujem da će se većina ljudi odnositi korektno i prema bližnjima i prema neznancima..

Prokazivati druge? Ne razumijem što bi to bilo. Riječ prokazivanje uglavnom se koristi u kontekstu obračunavanja s političkim neistomišljenicima, tj. to je prijavljivanje vlastima nekoga tko je stvarno - ili lažno - politički neistomišljenik, neprijatelj sistema i slično. Nekada su ljudi (iz straha ili da se nekoga riješe) prijavljivali ženu ili muškarca da se bavi crnom magijom . Prijaviti nekoga da je bolestan ili da se vratio iz inozemstva, a nije to prijavio mislim da nije prokazivanje, nego želja da se zaustavi širenje virusa.

U ovakvim situacijama, je li čovjeku prirodnija sebičnost ili solidarnost? Kakvi ljudski osjećaji najčešće isplivaju na vidjelo tijekom krize ovakvog tipa?

Sebičnost je normalna samozaštitna reakcija svakog živog organizma. Život naprosto sebe štiti i ne treba brkati svoj vrijednosni sustav sa samoodržanjem. Moralnost odnosno vrijednosno procjenjivanje ponašanja služi održanju socijalne kontrole odnosno uređivanju, „odgajanju“ odnosa među ljudima u njihovim društvenim kontaktima.

U krajnjoj situaciji životne ugroze postaje vidljivo koliko su čvrste te moralne zasade kod pojedinca, a to ovisi o roditeljima, odgoju, okolnostima prethodnog života…. Netko će dati život za druge, pa čak i samo za ideje koje zastupa, a netko drugi biti će prilagodljiv i činiti bilo što što je potrebno da preživi.

Nekad neki osjećaji iznenade pojedinca, ni sam ne bi rekao da je za njih sposoban. Neki ljudi u strahu gube glavu, bježe, skrivaju se, a neki se bore, pomažu drugima, a neki treći se pak sebično bore samo za sebe. Koji će odgovori prevladati ovisi o općoj organiziranosti društva – informiranju, snabdijevanju, mogućnosti zbrinjavanja bolesnih, ali i o stupnju ugroženosti odnosno broju teško oboljelih kojima je potrebna bolnička skrb - jer ako opstanu civilizacijski društveni okviri opstati će i civilizirana ponašanja.

Što ako virus uzrokuje još gore stvari, poput ekonomskog kolapsa i naglog gubitka radnih mjesta? Kako ćemo se izvući iz toga?

Foto: Dreamstime

Kako nešto može biti gore od smrti? Ako epidemija prođe i preživimo je vjerojatno će sve posljedice u svjetlu činjenice da smo preživjeli izgledati manje strašne… Po svoj prilici upravo to nas očekuje - velika ekonomska kriza, pa možda i reorganizacije cijele ekonomije, no utješno je da ista takva kriza prijeti i svim drugim zemljama svijeta.

Obzirom da pogađa cijeli svijet i svi drugi biti će na sličan način slabi kao i Hrvatska. U ovom trenu, kada nije poznato niti koliko dugo će epidemija trajati niti kakve će sve poremećaje izazvati, nije moguće niti proricati kakve će ostaviti posljedice. Vjerujem da će država morati intervenirati, kako je već i najavljeno, no ostavimo ekonomistima da se time podrobnije pozabave. Čovječanstvo nema nikakvo iskustvo s krizom ovog tipa. Istina je da poslodavci ovih dana grčevito razmišljaju što napraviti i kako odabrati najbolju strategiju za neposrednu budućnost, no na žalost, u tome često idu “na slijepo”.

Ako situacija poput ove potraje, kako ne izgubiti nadu da će sve jednom ipak biti u redu?

Nada umire zadnja, zar ne?! Koliko je netko optimističan ili pesimist stvar je prethodnog životnog iskustva. Znamo da je u Kini već došlo do poboljšanja i to je svijetla točka koja može svakoga ohrabriti, a svaki novi izliječeni kod nas povećava taj optimizam. Ubijati sebe i druge u pojam razvijanjem negativnih scenarija nekim ljudima sigurno je omiljena razbibriga – pesimizam brkaju s razumnom skepsom ili opreznim promišljanjem – treba im reći da se naprosto zaustave, da zadrže za sebe što im pada na pamet. Neki drugi pak su naučili da ako dovoljno drame dođe netko tko će ih "spasiti" – pa se nadaju da će i sada to biti slučaj. E pa neće. Vrijeme je da se ponašaju odraslo!

Imaju li mediji s konstantnim izvještavanjem o virusu pogubno djelovanje na ljudsku psihu? Kako mediji mogu pozitivno doprinijeti zajednici?

Mislim da nemaju. Opširno, pravodobno izvještavanje, racionalno intonirano, s jasnim uputama za postupanje u svim bitnim i novim situacijama može samo pridonijeti smirivanju uznemirenosti, jer rasvjetljava dvojbe i tako pomaže pojedincu koji je u nevolji da se lakše snađe. S druge strane, donošenje i drugih, novih informacija iz svijeta upotpunjava sliku, a ostali sadržaji iz svijeta znanosti, kulture, zabave itd itd pružaju priliku za odmor od zabrinutih razmišljanja, pogotovo kada ljudi budu primorani duže boraviti u izolaciji.

PSIHOTERAPEUT BORIS BLAŽINIĆ: Kako se nosite sa frustracijom i stresom u 'korona' situaciji?

Ima li smisla gomilati hranu, posve se izolirati od ljudi i čekati da ovo prođe? Ili upravo to treba činiti?

Ideja nije loša. Nađeš zgodnu jazbinu, navučeš hranu, zavučeš se tamo na toplo, hraniš se, ispunjavaš vrijeme čitanjem, televizijom, glazbom, bilo čime što te veseli, uživaš i čekaš.

Foto: Dalibor Urukalovic/PD/PIXSELL

Problem je da (većina ljudi) treba raditi i zarađivati za život, da je teško navući dovoljnu zalihu hrane čak i ako imaš novaca, kad ne znaš koliko će sve ovo trajati. Na TV-u možemo vidjeti ljude koji se cijeli život pripremaju za ovakav scenarij. Težnja im je preživjeti. Baš me zanima kako se sada ponašaju - nadam se da ću saznati jesu li zaista bili uspješni u svojim pripremama. U svjetlu novih brojki o širenju zaraze čovjek koji se sklonio u izolaciju je oličenje odgovornosti - kloneći se ljudi doprinosi sprječavanju širenja bolesti. S druge strane, medicinsko osoblje i svi oni koji ovih dana intenzivno rade i izlažu se naši su najveći heroji.

Ljudi nisu navikli biti sami. Kako samoizolacija može djelovati na psihu čovjeka koji dugo nije boravio sam? Može li se takva osoba osjećati odbačenom od društva?

Niti u samoizolaciji čovjek zapravo nije sam. Netko mu donosi hranu i ostale potrepštine. Može razgovarati mobitelom ili preko interneta uz kameru, tako da vidi sugovornike. U usporedbi sa životom svjetioničara na udaljenim otocima, dežurnima na postajama odašiljača, promatračnica ili onima koji žive u slabo naseljenim područjima taj život je i dalje život u gomili. Jedino nedostaje izravni fizički kontakt. A koliko mi je poznato bez njega se može neko (duže) vrijeme. Bilo bi zaista neobično da normalna, razumna osoba razvije ideju da je od ljudi napuštena ili odbačena od društva ako znade okolnosti svoje izolacije! Ljudi, 14 dana nije 14 mjeseci, a pogotovo ne 14 godina. Može se osjećati loše, zabrinuto, trebati utjehu i umirenje, a to može i dobiti od ljudi s kojima kontaktira, a ako zapadne u psihološku krizu na raspolaganju je niz telefonskih službi u kojima psiholozi dežuraju i spremni su priteći u pomoć.

Koji bi bio najbolji savjet kako se netko može i treba nositi s vremenom tijekom kojeg je na 14 dana zatvoren u četiri zida?

Možda izgleda puno, no 14 dana zapravo je kratak period. Ako je čovjek zatvoren u svojoj kući sigurno ima i razne stvari koje može raditi. Korisno je da razmotri situaciju i napravi plan, "raspored sati", jer struktura vremena tokom dana i plan od dana do dana pomaže čovjeku ne samo da održi raspoloženje nego i pruža osjećaj kontrole, (discipline) i smislenosti djelovanja, pa u konačnici i svrhovitosti življenja. Suprotno tome, neispunjeno vrijeme psihološki je razorno i vraća čovjeka na osjećanje beznađa… pomišljanje da nikakva aktivnost i nema smisla jer možda se razboli, ili već je bolestan, pa što će mu onda bilo to što.

Foto: Dreamstime

Zato kao prvo, dobro je razmisliti što treba napraviti/očistiti/popraviti ili slično u stanu (npr. može pregledati odjeću, odbaciti iznošenu, pospremiti onu koja je za nadolazeću sezonu pretopla itd.), promijeniti nešto u rasporedu u prostoru, bolje ga organizirati, ili organizirati svoje papire, dokumente, bilješke itd. Kao drugo, može razmisliti što mu/joj "bježi" tj. što nije imao vremena napraviti, koje knjige želi pročitati, koji film pogledati, što naučiti kuhati, može učiti novi jezik ili usavršiti onaj koji već zna ili slično. Može dio vremena rezervirati za igranje igrica ili nadoknađivanje zaostataka u učenju ili poslu, ili čak odrađivati posao od kuće. Dio vremena sigurno će pratiti „vanjska zbivanja“ putem tv ili drugih medija, a svakog dana će i komunicirati s prijateljima , rodbinom, kolegama. Sve mi se čini da je za sve što mi pada na pamet vremena premalo, a ne previše!

Kakve će psihološke posljedice ova neugodna epizoda ostaviti u društvu?

Ne možemo znati, jer za sada ne možemo predvidjeti koliko će kriza trajati i koliko žrtava odnijeti. U principu što duže neko traumatizirajuće stanje traje to duže se pamti i više mijenja osobu koja ga iskusi.

Već sam nešto rekla o osjećaju nesigurnosti i nezaštićenosti koji se samo produbljuje obzirom da su nove generacije manje samostalne i sporije odrastaju, jer su svi umreženi i praktički nikad sami, a bolest je snažna prijetnja razdvajanjem i od bliskih osoba i od svijeta uopće, što još više pojačava potrebu za povezivanjem.

Nekada (u prethodnim stoljećima) su ljudi visoko cijenili svoju autonomiju, heroj i uzor bio je usamljeni junak koji se oslanja na svoje snage i pobjeđuje, a danas je važno biti timski igrač, dobar komunikator, ugodna i kooperativna osoba. Epidemija pojačava strah i uvjerava pojedinca da se ne može sam izvući i dakle dodatno pojačava potrebu za umrežavanjem, no istovremeno pojačava i potrebu za izolacijom i komuniciranjem na daljinu (jer nikad ne znaš što ti onaj drugi može prenijeti)..

Može li ova kriza biti poučna za ljude? Što mogu iz nje naučiti?

Naravno, svaka problemna situacija prilika je za učenje, no što će koji pojedinac naučiti teško je predvidjeti. Može se čak reći da kad je situacija ovoliko ozbiljna učenje nije moguće izbjeći! To može biti usvajanje/razvijanje/neke pojednačne strategije - kako se organizirati, kako pregovarati, kako prepoznati prijatelja, kako se snaći, kako preživjeti, no i nešto daleko važnije: otkriva svakom pojedincu kakav je čovjek odnosno prilika je , ako je budan, da bolje upozna samog sebe, jer neke osobine postaju vidljive tek u kriznoj situaciji..

Jesu li strah i instinkt da zaštitimo sebe i svoje najbliže primarni ljudski instinkti koji se javljaju u ovakvim situacijama?

Pretpostavljam da kada koristite riječ instinkt zapravo hoćete naglasiti da se radi o takoreći automatskom ponašanju, bez razmišljanja, o porivu kojem se naprosto nije moguće oduprijeti, nečemu što je jedinki toliko svojstveno da to uopće ne propituje. Baš kao što i životinja spašava svoje mladunče i čovjek će štititi svoje najbliže, one koje doživljava dijelom sebe, one bez kojih osjeća da ne bi mogao živjeti u situaciji izravnog napada na njihov život – jer tada je to i napad na njegov život – braneći njih brani sebe.

Foto: Dreamstime

Sadašnja situacija nešto je drugačija – postoji napad na bližnje, ali napadaju neprijatelji od kojih se teško obraniti ili obraniti te bližnje - jer su nevidljivi. To je zbunjujuće i vjerujem da u mnogim ljudima budi dodatnu tjeskobu – alarmirani su na borbu, a ne znaju kuda krenuti. Važno je zato dati neke smjernice – što je moguće i potrebno činiti kako bi ljudi tu energiju mobiliziranu za borbu potrošili na neku akciju, primjerice, pranje podova, rublja, pripremu lagane i zdrave hrane… A ako imaju djecu baš je dobro što se nastava i dalje održava, pa mogu djecu još i nešto dodatno naučiti (pri tome je važno i da im dopuste da samostalno rješavaju svoje zadatke, a tek nakon toga s roditeljima o gradivu dodatno popričaju). 

Kako se mentalno možemo opuštati tijekom krize?

Kao i u slučajevima bilo kakvog drugog opterećenja važno je dati i tijelu i umu priliku za odmor. Dobro je spavati, dati mozgu vrijeme potrebno da razvrsta impresije i „probavi“ emocije koje nije bilo moguće izraziti ili „odreagirati“, no i kada smo budni možemo birati svoje aktivnosti i što je najvažnije – birati o čemu ćemo misliti. Ljudi često misle da je vlastitim razmišljanjem nemoguće upravljati, da ti misli „padaju“ na pamet po nekoj svojoj volji, no to nije točno.

Ako shvatimo da se nekim tjeskobnim mislima predugo mučimo možemo ih zaustaviti i odagnati. Najjednostavnije je promijeniti aktivnost i usmjeriti se na nešto novo: otvoriti tv, početi nešto raditi, popričati s nekim, itd. Ipak, daleko najkorisnije je neko kretanje – ples ili vježbanje, brzo hodanje - svako zapošljavanje mišića je dobro i svako donosi rasterećenje od napetosti, jer kada se tijelo neko vrijeme kreće kada stane prirodno se opusti kako bi se odmorilo, a takvo opuštanje ujedno je i opuštanje psihe i donos boljeg raspoloženja. Dakle, pjevajmo i plešimo s ukućanima, vježbajmo uz otvoreni prozor, najbolje svakodnevno.

POVRATAK U PROŠLOST Neočekivani povratak kina na otvorenom zbog korona virusa

Onima koji moraju raditi meditacija može pružiti brzu pomoć: osoba sjedne ili legne na neko mirno mjesto, zatvori oči i usmjeri svijest samo na disanje. Broji udisaje i izdisaje nastojeći izbaciti sve ostale misli iz glave. To izgleda jednostavno, ali zapravo je jako teško. Potrebno je jako dugo da bi se naučilo „isprazniti mozak“, no već samo uvježbavanje, uporno vraćanje na brojanje iz početka svaki put kada shvatimo da su nam misli odlutale, djeluje blagotvorno i odmarajuće!

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message