Ribafish u avanturi života: Rok me čeka u moru kod Proizda...

Domagoj Jakopović Ribafish, poznati novinar i bloger, odlučio je plivanjem povezati sve nastanjene otoke u Hrvatskoj, a napravit će to u sjećanje na pokojnog sina s kojim ih je rado posjećivao. Plivat će dva mjeseca, od 1. srpnja do 1. rujna, a kreće sa Lopuda i završava na Cresu. 

Koliko će u kojem danu kilometara proći zavisi, kaže, o udaljenosti među otocima. Idealno bi mu bilo ne više od deset kilometara, no to opet ovisi i o uvjetima na koje naiđe, poput jačine struja, hladnoće, valova...

Smrt sina bilo je nešto najgore što mu se dogodilo u životu.

- Nakon najgore godine u mom, a i životu svakog roditelja i čovjeka na svijetu, gledao sam po tisućiti put iste slike i zaključio da bi bilo lijepo nastaviti tamo gdje smo stali. Naime, do tog nesretnog dana Rok i ja smo proputovali većinu Hrvatske, par država u susjedstvu i osam otoka. Kako još uvijek amaterski plivam, pala mi je na pamet ideja da plivanjem spojim pedeset nastanjenih hrvatskih otoka i barem na trenutak na neki drugačiji način privučem pažnju djece, koja se danas sve više otuđuju i previše vremena provode za ekranima - rekao nam je sa sjetom u glasu.

Smatra da je danas roditeljima puno teže jer nekada se radilo osam sati, ljudi su dolazili kući, provodili vrijeme sa svojom obitelji, djecom. Danas se, kaže, radi po deset do 12 sati, djeca su sve više prepuštena sama sebi i neke vrijednosti u životu lako padnu u drugi plan.

- Djeca su više prepuštena sebi i zaboravljaju se neke vrijednosti. Htio bih da projekt RokOtok bude neka špranca po kojoj će mladi ljudi više zavoljeti prirodu, druženje i kretanje, ali naravno, svi smo različiti, i možda se ne dogodi baš ništa. Ali ako barem netko skoči u more i zapliva, pa onda još malo popričamo o smislu života i putovanjima, možda se izrodi i nešto lijepo - pojasnio je zašto se odlučio spojiti otoke plivanjem.

Prisjetio se i koja plaža je njemu i sinu bila najdraža. Voljeli su tamo zajedno boraviti.

- Naša najdraža plaža je na otoku Proizdu. Ta nam je bila obavezna za posjetiti svake godine, a čisto i tirkizno more, obilje ribe, valova i neke nepatvorene sreće što smo na pikniku pa jedemo samo junk food, Roku se zacementirala na prvome mjestu. Iako, svaka ja plaža divna kad si na moru i u društvu si s ljudima koje voliš - rekao nam je i najavio knjigu koju piše. Naslova još nema, no podijelio je s nama dio nje. Počinje Rokovom najdražom izjavom: 'Kaj ima za jest'.

Ulomak iz njegove knjige:

1. Zanzibar

Ernest je blesavo, potpuno krivo, neprikladno i oderavši pritom djelić palme i blatobrana suludom brzinom zakočio, izletio iz auta i, spotaknuvši se o rasklimani pojas - pao nosom ravno na mekani bijeli pijesak. Dobro, dijelom na pijesak, a dijelom na kvalitetan, netom dozreli plod kokosa. Digavši se, ovlaš ga ponjuši, u sebi promrmlja „Šteta da se baci“, strpa ga za poslije u neraskidivi ruksak na svojim leđima i u hipu potrči na plažu. Signali i podaci koje je prikupio na posljednjem stajalištu, pokazivali su da će se savršene koordinate i idealne vremenske prilike za kontakt odigrati upravo ovdje, na toplom i vlažnom Zanzibaru...
Još kao mladić urlao je i skakao na hitove Queena, ponekad stavivši cijelu plosnatu gumu za žvakanje na gornje desni, asocirajući na Freddiejeve sve samo ne pravilne zube, i kao budala urlao „Barfelonaaaaaa!“... A sada, sada je konačno bio tu, oplahnut vrelim vjetrom u lice i tek nešto hladnijim po ušesima, ali sa sasvim drugom misijom nego što je zamišljao tijekom studiranja. Izabravši mjesto na plaži dovoljno udaljeno od najjačeg vala, u doba interneta, gps-a i svakojakih ekrana, iz ruksaka je izvadio dvije oveće školjke, namjestio ih pažljivo na metar oko sebe, provjerio temperaturu mora i zraka i duboko udahnuo. Da, mogao bi i odrezati ove papagajske kandže što ih uredni ljudi zovu noktima, pomisli gledajući put svojih starih boroleta, ali što sad, svakoga bi se trenutka moglo...
„Kaj je debeli, opet si tu!?“ Začuo se nekako iz visoka piskutav, pretpubertetski veseo dječji glasić.
„Mama ti je debela, zlo malo. Jedva sam stigao u tjedan dana do ovdje. Jesi dobar, jel jedeš, jel ima koga tamo osim tebe, gdje si uopće?“ Ispalio je zbunjen i presretan Ernest hrpu pitanja, uzbuđen kao da je prvi puta uživo s Dubravkom Matakovićem, Robertom Prosinečkim ili Borom Dežulovićem, svojim idolima iz mladosti.
„Joj stari, kak si ti dosadan. Pa i otišao sam u ovu dimenziju da se riješim takvih pitanja. Sad me još pitaj imam li i potkošulju i jesam li oprao zube...“
„Fakat, jesi li... Vidiš to, uopće nije loša ideja. A reci, kako se dolazi tamo, sjećaš se kad smo gledali Matrix, Inception i Stranger things, je li nešto od toga?“ Pokušavao je otac potpuno amaterski detektivski izvući nešto iz svog očigledno svim mastima premazanog nasljednika.
„Nije, nije tako...“ Glasić ušuti, i zastane kao da nešto skriva...
„Ma šalim se brate, nemoj to uzimati k srcu. Nego, znaš da sam jučer jeo žirafu, nije nešto, ali je bolja od onog pohanog krokodila što smo ga nazvali „Osveta za maloga Ju-Ju“... Znaš, malo sam ti znatiželjan, sve mi je ovo novo. Otkako sam skužio da te mogu čuti u blizini mora sve sam stavio na čekanje i sad jurcam po svijetu jer želim saznati sve, ali baš sve - nisi mi rekao tko uopće tamo vlada, jal sjediš, ležiš ili stojiš, predmnijevam da ležiš, što radiš, kako...“
U tom trenutku zapuše prvi nalet jačeg vjetra. Ernest od važnosti razgovora niti trenutka nije gledao dalje od točke na nebu iznad sebe odakle je tiho dopirao produžetak njegove duše, njegove najljepše životne veze koja je trajala preko 12 godina... Vjetar kao da je uništio vezu, Umjesto dječjeg glasa su se čule samo smetnje i škripanje, a Ernest je uzalud trčkarao sa školjkama gore dolje po plaži i tražio novi kontakt. 
Utučen i nikakav, sjeo je na čarobno mekan pijesak, poput princezinih krmelja - pomisli na sekundu, i pogledao u svoje stereo školjke. Znak u jednoj od njih je pokazivao neku strelicu, prst u zraku, čudnu dekicu te sitno napisano 600 km sjeverozapadno, za sedam dana. „Ideš, pa on meni daje hintove, kao u Geocachingu!“