Sanja Pilić s kćeri Vladimirom između umjetnosti i majčinstva

Književnica Sanja Pilić i njezina kći, fotografkinja Vladimira Spindler, svaka na svoj način doživljavaju svijet, jedna je “od pisane riječi”, a druga “govori fotografijama”, čime kao da opravdavaju riječi američke sveučilišne profesorice Debore Tanner, koja je napisala da je odnos majke i kćeri poput dviju strana iste medalje - neraskidivo su povezane, nadopunjuju se, ali su različite. Danas svoj odnos opisuju kao prijateljski, s uvažavanjem te iskren “i kad treba pohvaliti i kad treba pokuditi” s jedne, majčine, i istomišljenički s druge, kćerine strane. Ali da bi danas mogle tako govoriti, mnogo su toga proživjele zajedno, a i jednoj i drugoj najposebnija su najranija sjećanja. 

- Obožavala sam kad bi mi mama skuhala kavicu pa bismo nas dvije ‘kafenisale’. Sjedila bih na malom zelenom sklopivom stolcu, ona na fotelji, i nešto bismo pripovijedale. Sjećam se kako me dočekivala na gimnastici ili strpljivo čekala da završim sva salta i premete po kući koje sam izvodila nakon treninga i prije spavanja. Voljela sam jutra u kojima bi ona sjedila na stubama i promatrala kako se spremam za školu... - prisjeća se Vladimira, a Sanja se nadovezuje:

- Kod Vladimire mi je bilo divno što je, zapravo, uvijek bila vedro dijete. Rado se mazila, bila je zaigrana, bezazlena i dobra srca. Kad je u sedmoj godini dobila brata, nije pokazivala nikakvu ljubomoru, hvalila se njime. Sad mi se kod nje sviđa zrelost koju je stekla a da to nije nagrdilo njezinu pravu prirodu. Ima osjećaj za pravdu i smisao za humor, živahna je i organizirana te dobro odgaja djecu, a opet je ostao sačuvan njezin razbarušeni duh. Vladimira je uz baku Sunčanu Škrinjarić i mamu odrastala u kući “gdje nastaju priče”, ali ne pamti neka ušuškavanja uz njih. No bilo je nekih drugih rituala. 

Sjeća se da joj je baka voljela pjevati pjesmice prije spavanja kad bi s njom odlazila na neko putovanje na nekoliko dana. 

- Voljela sam s bakom sjediti na peronu ili nekoj stanici i onda bismo promatrale ljude te izmišljale o čemu razgovaraju, smišljale smo rečenice i smijale se do suza. Od mame bih obično dobila rukopis na čitanje, to je bila posebna čast. Ali ona se počela intenzivnije baviti pisanjem kada sam ja već imala 15 godina. Obje se sjećaju mnogo veselih trenutaka, zvrkastih događaja, igara kojima Sanja nije mogla odoljeti da ih ne uvrsti u svoje knjige.

- Inspirirale su me sitnice, Vidova ljubav prema gumenim bombonima, izmišljanje nadimaka, razna glupiranja, prve svađe... Poslije sam pratila njihova zaljubljivanja i pobune pa bih i to utrpala u kakav roman. Ali mnogo sam i izmišljala - opisuje Sanja.

Vladimira, unatoč vrlo izraženom spisateljskom genu u obitelji, nije posegnula za olovkom i papirom nego je za svoj izričaj odabrala fotografiju. Iako se i Sanja nekad aktivno bavila fotografijom, Vladimira kaže da nije bio presudan njezin utjecaj.

- Ne sjećam se da sam baš voljela pisati. Sada zapisujem… Kad mi dođe da i ja nešto pišem, zapišem, ali sad je ‘fejs’ moj glavni medij za pisanje. Tamo svašta stavljam. To je moja slikovnica: redam misli, fotografije, glazbu. A ljubav prema fotografiji je došla preko ljubavi prema mladiću s kojim sam živjela. On me uveo u taj svijet i bio mi mentor.

Prvi su izlasci bili Sanji teško iskustvo, ali uslijedila su još teža. Sanja ističe da joj je najteži trenutak u njihovu odnosu bio onaj u kojem joj Vladimira predstavila sad već dugo bivšeg supruga:

- Od prve sam znala da to nije partner za obitelj i brak i znala sam da će se ubrzo rastati. Ali Vladimira je bila beskrajno zaljubljena, tako jako da se, naravno, nisam miješala u njezinu odluku, nego sam samo rekla što mislim. I od tada uvijek govorim što mislim, ali puštam djecu da donose svoje odluke jer će i tako za njih morati preuzeti odgovornost. Nažalost, iskustva su uglavnom neprenosiva.

I Vladimiri je to razdoblje zasnivanja obitelji bilo teško, iako je to jako željela. 

- Najteže mi je bilo kad sam odlučila biti mama. Strašno sam bila zaljubljena u svog muža i nisam htjela vidjeti sve mane tog odnosa. Mami baš nije bilo pravo jer sam imala malo godina, a moj odabir muža nije bio najrazumniji. Znam da mama nije reagirala iz dišpeta nego iz straha i spoznaje da ću ponoviti njezinu priču. A ja sam bila mlada i vjerovala sam da će biti sve super. Tako je i Maša došla na svijet. 

Brak je bio u totalnoj krizi, a ipak sam odlučila da će se Mašica roditi. Žarko sam željela da Rene ne bude sam i da jednom kad mene ne bude ima seku. Ili bracu. Brak se definitivno raspao u Mašinoj drugoj godini. A mama je s vremenom i, promatrajući kako odgajam djecu, stekla povjerenje u moje odluke. Jer sve su bile od srca i zapravo jako pametne - smije se danas mnogo zrelija Vladimira, a majka kima uz nju, te nastavlja:

- Od prabake Zofke Kveder, koja je također bila spisateljica, lomimo se između umjetnosti i majčinstva, baš kao nekoć one. Treba to objediniti. One nisu robovale konvencijama, to ne činimo ni mama ni ja - smije se Vladimira, a Sanja pojašnjava kako izgledaju njihova druženja: 

- Vladimira i ja stanujemo u istoj kući, pa se redovno viđamo, svratim katkad do nje, a Vid živi desetak minuta od nas.

Kako Vladimira nema televizor, obično cijela obitelj dođe k meni na gledanje televizije pa se, kao nekoć, ušuškamo na trosjed i gledamo neki zgodan film jedući kokice. Baš kao nekad.

Samohrane majke prkose konvencijama

I prabaka Zofka Kveder bila je spisateljica. Lomimo se između umjetnosti i majčinstva, baš kao nekoć one. Treba to objediniti. One nisu robovale konvencijama, to ne činimo ni mama ni ja, ističe nasmijana Vladimira.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!