Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Sebastian Runko (51) vlasnik je Sarožina, najtežeg boškarina u Istri za kojeg kaže da živi jedan ne stresan život. Najljepšim je proglašen Boškarin, a zove se baš kao i pasmina, kaže vlasnik Mario (88)
Zove se Sarožin, ima šest godina, i teži više od tonu, te je upravo proglašen najtežim, boškarinom u Istri, na 36. Jakovlji, najvećoj manifestaciji posvećenoj istarskom volu održanoj u istarskom Kanfanaru. U konkurenciji je bilo 16 impresivnih životinja koja se njihovi vlasnici godinu dana spremali za smotru.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
- Točnije, teži 1230 kilograma, a od prošle godine je dobio stotinjak kilograma, kazuje nam Sebastian Runko (51), istarski prijevoznik koji ima ljubimca koji ne stane u kuću.
- On živi u štali, i imamo samo njega. Ovo nam je drugi boškarin kojeg imamo u vlasništvu, i zapravo, živi jedan potpuno ne stresan život, naime, njegovi preci su bili korišteni kao radni strojevi, a moj Sarožin za to niti ne zna. Imamo ga iz tradicije, a upravo smo mu iz tog razloga i nadjenuli tradicionalno ime. Naime, Sarožin je vol koji ima malo šire rogove - govori nam Sebastian.
Prošle godine, Sarožin je proglašen najljepšim, a ove godine, zbog stotinjak kilograma više - najtežim u konkurenciji od 16 jedinki.
Prehrana boškarina ultra teškaša je jednostavna, ali su količine impresivne.
- Dajemo mu žitarice, kukuruz, ječam, a voli i sijeno. Ukupno dnevno pojede desetak kilograma hrane, otkriva nam tajnu vlasnik Sebastian te dodaje kako pravi div među boškarinima je mirne naravi. Vlasnik tvrdi da nekada životinja kojoj je svaki dan bio radni, danas uživa sve benefite mirnog života.
- On ne zna orati, ali to nama nije ni bitno Nikad ga nismo učili da radi na zemlji. mi ga držimo iz tradicije i ljubavi na spomen što je Istra i koliko je ta životinja dala obol oblikovanju života na našem poluotoku, kazuje Sebastian.
Iznimno velik i moćan Sarožin je tvrdi nam vlasnik, još uvijek životinja koja može pokazati koliko je jaka.
- Prema svemu morate imati respekt, i on to dobro zna. Voli se pomaziti, prošetati, i upravo smo ga tako pripremali za natjecanje, a kroz godine i on mijenja karakter, naime postaje manje temperamentniji, recimo, razlika je kao između dvadesetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka. No, morate se paziti, ako vam stane slučajno na nogu, zaista možete biti ozlijeđeni, i to nenamjerno, zaključuje vlasnik koji je skriva ponos da je baš njegov ljubimac najteži vol u Istri. No, birao se i najljepši boškarin, a titulu mistera odnio je primjerak u vlasništvu Marija Udovičića.
- Boškarin, se zove baš kao i pasmina, ima šest godina i osim njega imam još dva ljepotana. U nas je to tradicija, oni ne rade, držim ih samo zato što ih je lijepo za gledati, kazuje nam vremešni Mario Udovičić (88) koji cijeli život uz vlasništvu ima istarska goveda.
Tajna ljepote, tvrdi nam je što njegov Boškarin danju je u štali, a noću slobodan na polju jer mu je tako manje vruće, a njegov ljubimac najviše voli jesti djetelinu i sijeno. Nije s kravama, zato što je prevelik, i znaju boškarini poživjeti i dobre godine, a prije su bili i manje kilaže, objašnjava nam Mario, jer su naporno radili. Imati velike životinje je obveza, a Mario nam tvrdi da kod njega ne rade ama baš ništa.
- Još uvijek ih držim jer je to dio našeg identiteta, a smotru u Kanfanaru ne propuštam. Ako ona postoji više od 30 godina, ja sam točno toliko puta bio natjecatelj, a koliko sam nagrada dobio ne brojim, kazuje na Mario, te dodaje držim i konje, a još uvijek radim na polju, te sam nedavno uz pomoć sina i unuka - kosio.
No, istarska goveda ne bi vidjeli danas da boškarin nije posebnim programom zaštićen. Naime, prije dva desetljeća na cijelom Istarskom poluotoku je bilo stotinjak jedinki, a sad ih je oko dvije i pol tisuće. Još uvijek se smatra ugroženom vrstom, ali iz izašao iz crvene zone jer je bio na rubu istrebljenja.
- Prije dvadeset godina se odlučilo i napravio plan oporavka, kazuje Igor Merlić, direktor iz Agencije za ruralni razvoj Istre, te dodaje kako je nakon boškarina na red došla i istarska koza čija je brojnost bila kritična, a u dvije godine se došlo do brojke od tristotinjak jedinki.
Kozu se može i posvojiti, no ona ostaje na selu, a iz Agencije ne skrivaju zadovoljstvo kako su se spasile dvije autohtone vrste od potpunog nestanka. tako su boškarini spašeni od nestanka, a danas uživaju neki novi život. Više ih se ne koristi umjesto, primjerice, traktora, i natjecatelji, tvrde nam vlasnici dožive duboku starost lišeni bilo kakvog rada po najvećim vrućinama.
24sata © 2026
