Seksualno zlostavljanje djece: U domu, na plaži, iza ekrana - prepoznajte znakove na vrijeme
Počinitelji seksualnog zlostavljanja nisu naizgled sumnjivi ljudi. Dapače, oni su često pojedinci jako dobro integrirani u svoju obiteljsku i socijalnu okolinu, kaže dječja psihologinja Ana Raguž
Pazite na svoju djecu, jer seksualnih predatora je posvuda!
Dijete ne može sasvim dobro razlučivati dobro od lošeg u nečijem karakteru, niti predvidjeti opasnosti koje se kriju iza naizgled simpatičnog čovjeka, koji može boraviti u njegovoj blizini ili se skrivati na internetu. Roditelji su ti koji, posebno u današnje vrijeme, moraju budno paziti što im dijete radi, sa kime se druži, dopisuje...
POGLEDAJTE VIDEO Najčešće pogreške koje roditelji rade kod odgoja djece:
Pokretanje videa...
01:19
I oni sami trebaju pripaziti kako svojim postupcima ne bi dijete nesvjesno dovodili u opasnost, na primjer, objavom kojekakvih fotografija na internetu. Također, izuzetno je važno sa djetetom graditi kvalitetan odnos kako se ono ne bi ustručavalo povjeriti roditeljima i pričati im što se sve događa oko njega.
O ovoj temi smo porazgovarali sa dječjom psihologinjom Anom Raguž, mag. psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. koja nam je napomenula kako podaci Vijeća Europe pokazuju da je svako peto dijete žrtva seksualnog zlostavljanja, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak. Naglašava koliko je oprez važan.
- Roditelji potpuno bezazleno djecu puštaju i vode na plažu pretpostavljajući da je to vrijeme provedeno neopterećeno, u igri i razbibrigi, odmoru i uživaju, no moramo si osvijestiti da postoje ljudi koji isto to vrijeme koriste kao predatori kojima djeca golih, nepokrivenih tijela postaju mete. Važno je sada, više nego ikada ranije imati na umu, da jedna fotografija snimljenog golog tijela postaje viralna u manje od jedne sekunde i stupa na 'tržište' - rekla nam je ova psihologinja.
Napominje da, iako postoje mnogi kojima se takav oprez čini pretjeran, u današnje vrijeme moramo biti posebno oprezni.
- Od realiteta da takvi ljudi i takve namjere postoje, pobjeći nažalost ne možemo. Jednom objavljena fotografija postaje zauvijek dijelom virtualnog prostora nad kojim još zasigurno neko vrijeme, ako ikada, neće biti kontrole. Nedvojbeno je da će djeca biti i boraviti na plažama, na ulicama provoditi vrijeme igrajući se, ali ako možemo smanjiti vjerojatnost da dijete bude u opasnosti, onda smo to odgovorni i učiniti - pojasnila je.
Osvrnula se i na sve veći problem objavljivanja fotografija vlastite djece na internetu i pojasnila zašto se pametnije od toga suzdržati jer onaj tko ima loše namjere prema djetetu, svaki detalj i svaki podatak može iskoristiti.
'Bezazleno može postati opasno, a sve ovisno o namjerama osoba iza ekrana'
- Roditelji, također, iz dobre namjere često obavljaju fotografije svoje djece po društvenim mrežama iskazujući ponos, zadovoljstvo, dijeleći s drugima lijepe trenutke i uspomene. Istraživanja pokazuju da 77 posto roditelja objavljuje gole ili polugole slike svoje djece, u prosjeku objave gotovo 195 slika djeteta godišnje. Fotografije ili objave koje upućuju na podatke o djetetu, lokaciju i adresu mogu počiniteljima postati ne predmet divljenja i pobuđivanja ugodnih emocija, kao što je prvotno bila zamisao objave, nego direktan put do djeteta. Bezazleno može postati vrlo opasno i ozbiljno, a sve ovisno o namjerama osoba iza ekrana - upozorila je ova dječja psihologinja.
Osvrnula se na podatke iz istraživanja koje je provela Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
- Koliko su djeca danas u riziku svjedoči i podatak da provedeno istraživanje upućuje da gotovo 60 posto adolescenata prima seksualno sugestivne sadržaja putem poruka, fotografija ili videa, 5 posto ih šalje, a 17 prosljeđuje. Na alarmantno stanje upućuje da je gotovo svaki peti adolescent sekstao je pod nagovorom ili prisilom, od čega 5 posto adolescenata to činilo sa znatno starijom osobom - ispričala nam je.
- Seksualno zlostavljanje djece u novije vrijeme najčešće počinje procesom tzv. ‘groominga’ (vrbovanje ili mamljenje). ‘Grooming’ putem suvremenih tehnologija često poprima oblik ‘sextortiona’, koji se odnosi na iznuđivanje odnosno ucjene poslanim sadržajima u svrhu pridobivanja više takvih sadržaja ili prisile na seksualne aktivnosti uživo. Koliko tek potencijalni rizik iza ekrana postaje realan i stvaran svjedoči podataka da je 35 posto mladih otišlo na susret sa osobom koji su upoznali putem društvenih mreža - dodala je.
Potrebno je zajedno s djetetom istražiti čari 'online igrališta'
Kaže kako je izuzetno važno mladima, ali i sebi osvijestiti činjenicu kako baš nikad ne možemo biti sigurni tko se nalazi iza ekrana (ne)poznatog profila, unatoč tome što se taj netko može činiti simpatičnim i dobronamjernim.
- Oprez nam je saveznik, ne neprijatelj, a provođenje vremena djece iza ekrana također je briga odraslih upravo kao i vrijeme provedeno na igralištu, ulici. Iako se možemo protiviti internetu, biti zagovornici ideje da su moderne tehnologije djecu dovele u opasnost, možemo strogo zagovarati da su generacije bez mobitela i pristupa internetu puno bolje i zdravije živjele no i dalje usprkos brojnim argumentima ne možemo osporiti činjenicu da i dalje i nadalje živimo i živjet ćemo u digitalnom i sve digitalnijem svijetu - pojasnila nam je.
- Baš kao što s djetetom odemo na igralište, vidimo tko od njegovih vršnjaka se tamo i što igra, procijenimo potencijalne rizike i donesemo kao roditelji odluke kako i na koji način dopuštamo djetetu da boravi na tom igralištu, u ovom dobu potrebno je da naše dijete također uzmemo pod ruku i zajedno istražimo čari 'online igrališta'. Iako roditelji smatraju da ne znaju puno o tehnologiji, znaju što predstavlja opasnost za njihovu djecu, znaju ih zaštititi. Tehnologija i društvene mreže su samo kanal, ali opasnosti i rizici su jednaki - dodala je.
- Za stjecanje znanja, djeca su nam saveznici, oni nas mogu poučiti o korištenju društvenih mreža, a mi odrasli njih kako se zaštititi. Za emocionalni svijet i posljedice po mentalno zdravlje čini veliku razliku jedan izolirani događaj od proživljavanja zlostavljajućih ponašanja na dnevnoj bazi, mjesecima, a ponekad i godinama (kako u online, tako i u stvarnom svijetu). Uzimajući u obzir brojne i razne savjete kako da učinimo sve da zaštitimo djecu, krenimo od prioriteta – razvijamo odnos, ulažimo u sve njegove aspekte i
aktivno se uključimo u dječji život kako bi što ranije uočili potencijalne opasnosti - savjetuje dječja psihologinja.
'Svako peto dijete žrtva je seksualnog zlostavljanja. Djeca dugo šute o tome'
- Premda seksualno zlostavljanje već odavno nije mit često smo skloni razmišljati da se seksualno zlostavljanje ne događa u našoj okolini, u našem gradu ili selu, u našoj državi. Dakle, što god mislili ili vjerovali, hrvatske i svjetske statistike, podaci Vijeća Europe pokazuju da je svako peto dijete žrtva seksualnog zlostavljanja, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak - rekla nam je Ana Raguž.
Kaže kako se prema nekim procjenama razotkrije tek osam posto slučajeva kod dječaka i 18 posto kod djevojčice, a prosječno od zlostavljanja do razotkrivanja prođe od čak 10 do 16 godina. Raspon vremena šutnje zlostavljane djece je od mjesec dana do 56 godina.
- Ovi podatci nam govore da se djeca ne povjeravaju, i da ćemo u prosjeku saznati za tek jedno od desetero zlostavljane djece. Brojni su načini kako počinitelj dolazi do žrtve: kao član uže ili šire obitelji, blizak prijatelj ili poznanik obitelji, nepoznate osobe iza ekrana koje traže razne poveznice i puteve zajedničkih interesa do djeteta. Primjerice, seksualno zlostavljanje preko interneta ili uživo je seksualno zlostavljanje, oko toga nema dileme. Takva vrsta zlostavljanja nije novi pojam, samo je počiniteljima novi kanal.Putevi i načini su raznoliki, dovitljivi i sve napredniji, obrazac je jednak, a cilj uvijek isti - približiti se djetetu i učiniti ga žrtvom koja će zauvijek ili što duže šutjeti - objašnjava psihologinja.
Opisala je kako zlostavljač stvara vezu sa žrtvom
- Prilikom stvaranja ove vrste odnosa uglavnom počinitelj ne koristi elemente prisile. Približavanje počinje identificiranjem potencijalno ranjivog djeteta, odvija se kroz naizgled topao i podržavajući odnos, pružanje utjehe, kupovanje poklona i prepoznavanje potreba, a što sve čini da odnos postaje ekskluzivan. S djetetom počinitelj formira savez temeljen u početku na zavođenju, udovoljavanju, potkupljivanju, manipuliranju, uvjeravanju u tajnost i posebnost odnosa (može trajati i godinama), a kasnije može i često seže do razine ucjena, prijetnja i zastrašivanja, odnosno ulijevanja straha za samo dijete ili njemu bliske osobe - dodala je.
- Svi navedeni načini osnažuju počinitelja i sve više oslabljuju žrtvu te smanjuju vjerojatnost razotkrivanja djeteta na najmanju moguću mjeru. Budući da su u gotovo 90 posto slučajeva osobe iz djetetove obitelji i poznate okoline, djeca i mladi imaju strah da im se neće vjerovati, da će ih drugi osuđivati, da će misliti da su upravo oni krivi ili barem djelomično odgovorni, boje se socijalne isključenosti i stigme, gubitka anonimnosti, nesigurnosti i straha od gubitka kontrole nad procesom. Ako je zlostavljač osoba iz obitelji, djeca se boje gubitka obitelji, odnosno prijetnji zbog uništavanja obiteljske dinamike - rekla nam je psihologinja.
Dodala je da djeca, također, šute jer strahuju od prijetnji zlostavljača, boje se jer su bliski i povezani sa zlostavljačem. O zlostavljanju ne govore i jer znaju osjećati sram, krivnju i neku vrstu odgovornosti, posebno ako su osjećali ugodu.
- Također, u slučaju seksualnog zlostavljanja putem interneta djeca i mladi se boje da su počinitelji 'neuhvatljivi' i da se zlostavljanje neće moći dokazati posebice ako je vrsta zlostavljanja takva da nije bilo seksualnog odnosa, a često smatraju i da su oni krivi i odgovorni jer su primjerice slali fotografije ili povjerili intimne informacije i privatne podatke. Zbog navedenih brojnih razloga nepovjeravanja djece, kad nam se dijete povjeri trebali bi izbjeći pitanje 'Zašto ranije nisi rekao/rekla?' jer dijete se povjerilo osobi od povjerenja u onom trenutku kad je to moglo te da je smoglo snage prije, zasigurno bi to i učinilo - napomenula je.
'Posljedice seksualnog zlostavljanja su duboke i teške po svako dijete ili mladu osobu'
- Ono po čemu razlikujemo zlostavljajuće od nezlostavljajućeg ponašanja je razlika u moći, u znanju i u zadovoljenju potreba, odnosno odrasla osoba u takvom odnosu posjeduje veću razinu moći, znanja i odnos s djetetom predstavlja zadovoljenje seksualnih potreba. Posljedice seksualnog zlostavljanja su duboke i teške po svako dijete ili mladu osobu, no značajno ovise o dobi i razvojnom statusu u trenutku zlostavljanja, o vrsti, učestalosti, trajanju i težini zlostavljanja kao i o odnosu djeteta i počinitelja - objasnila nam je Ana Raguž.
- Na emocionalnom planu kod djece žrtava seksualnog zlostavljanja nalazimo anksiozne poremećaje, depresiju, razvoj ovisnosti, poremećaje prehrane i poremećaje ličnosti, disocijativne poremećaje, posttraumatski poremećaj, autoagresivne porive najčešće u obliku samoozljeđivanja ili suicidalnih ideacija i pokušaja suicida. Iskustvo seksualnog zlostavljanja, posebno od strane roditelja ili skrbnika, kod djece razvija osjećaje izdaje i nepovjerenja. Seksualno zlostavljana djeca ne razlikuju emocionalne dodire od seksualnih dodira, a zbog rane izloženosti seksualnim iskustvima, nerijetko su sklona seksualno rizičnim ponašanjima ili u odrasloj dobi pak imaju teškoća pri stupanju u seksualne odnose - pojasnila je.
Opisala je i kako prepoznati zlostavljanje
- Iako je seksualno zlostavljanje, kao primjerice fizičko teško uočiti prema nekim vanjskim znakovima, moguće je primijetiti promjene na emocionalnom ili ponašajnom planu. Na djetetu ćemo primijetiti da se nešto događa prateći promjene u njegovom ponašanju, iznenadne promjene raspoloženje, reakcije otpora spram odrasle osobe ili odlaska na određena mjesta, javljaju drugih ranije neprisutnih strahova, psihosomatske smetnje (trbobolje, glavobolje i dr.), povlačenje u sebe, ali moguće promjene u teškoće regulacije ponašanja i emocija (ljutnja, tuga, prisutnost nepoželjnih ponašanja) - kazala je dječja psihologinja pa nastavila.
- Zanimanje za seksualne aktivnosti i radnje prije nego je razvojno primjereno, seksualizirano ponašanje, želja za prekrivanjem tijela odjećom ili potpuno oskudno odijevanje su također neki od znakova i uz gore navedene promjene na emocionalnom planu mogu biti poticaj za obraćanje pozornosti i potrebe da se razgovara s djetetom. Dakle, najpouzdaniji indikator je promjena dječjeg ponašanja jer upućuje da se s djetetom, odnosno u njegovom emocionalnom svijetu nešto događa - dodala je.
Napomenula je kako posljedice zlostavljanja djecu prate tijekom odrastanja i toga se nije lako osloboditi.
- Znamo da posljedice neće proći tek tako u procesu odrastanja, nego ih djeca i mladi nose u svoj odrasli život, a bez adekvatne reakcije obitelji, sustava i stručnjaka neće i ne mogu spontano nestati. Naime, počinitelji seksualnog zlostavljanja nisu naizgled sumnjivi ljudi, sumnjivog ili neuobičajenog ponašanja. Dapače, oni su često pojedinci jako dobro integrirani u svoju obiteljsku i socijalnu okolinu - kaže Ana Raguž.
'Najveći propust društva i pojedinca je okriviti žrtvu umjesto počinitelja'
- Dužnost svih nas je prijaviti bio koju sumnju koja upućuje na kršenje prava djeteta, a odgovornost svih nas je zaštititi ih. Djeca trebaju dobiti poruku od obitelji, društva, sustava 'nisi kriv/a, kriv je počinitelj', našim reakcijama imamo zadatak žrtvama seksualnog zlostavljanja poručiti da to što im se dogodilo dovoljno važno i ozbiljno, da će počinitelj biti prepoznat i kažnjen. Dijete je dijete, naš je zadatak i odgovornost, bez obzira što nam intenzivni osjećaji gađenja, užasnutosti ili osobnih uvjerenja provociraju, da djecu zaštitimo i osiguramo im nužnu podršku i pomoć. Poruka odraslih, kao i društva mora biti jasna, kazneno djelo je uvijek i isključivo krivnja i odgovornost počinitelja Ovakvih pristupom povećavamo vjerojatnost da nam se djeca i mladi povjere i potraže već nužnu i potrebnu pomoć i zaštitu. Najveći propust društva i pojedinca je okriviti žrtvu umjesto počinitelja, a potpuno je neoprostivo pripisati odgovornost djetetu, a ne odrasloj osobi - počinitelju, to je već razina sudioništva u počinjenom kaznenom djelu - zaključila je.
