Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
164 komentara

Stopirala od Zagreba do Bora Bore i upoznala ljubav života

Nakon što je proputovala gotovo cijeli svijet, putovala s raznim ljudima u automobilima, kombijima, brodovima, pa čak i jednim helikopterom usred Pacifika je upoznala današnjeg zaručnika

Foto: Privatni album
164 komentara

Na prvom putovanju je autostopirala do Francuske Polinezije, na drugom napisala knjigu, a treći puta na Markižansko otočje vratila se avionom zaručniku kako bi s njim nastavila zajednički život na otoku.

POGLEDAJTE VIDEO: 



Zagrepčanka Ana Bakran ovu nevjerojatnu avanturu započela je 2013. godine kad je iz Zagreba autostopom krenula do malog otoka usred Pacifika - Bora Bora.

- Trebale su mi skoro četiri godine da stignem do tamo. Prošla sam kroz ukupno 25 država i svašta doživjela - priča nam ova svjetska putnica i putopiskinja. Nakon toga se vratila kući, a onda je došla na ideju da dogodovštine s prvog putovanja prenese u knjigu koju je nazvala "What’s Wrong With You?", a koja je nedavno izdana na engleskom jeziku. Na drugo putovanje do dalekog otočja, na kojem je i odlučila napisati ju, krenula je - "s prave strane Pacifika".
Foto: Privatni album Nakon putovanja, Ana je nastavila svoj život na otoku Nuku Hiva
- Tek nakon godinu i pol dana nakon prvog putovanja saznala sam da pokušavam ustopirati brod do Bora Bore s krive strane oceana. Mornari na koje sam naišla rekli su mi da brodovi za Francusku Polineziju kreću sa strane Južne Amerike zbog povoljnih struja i vjetrova, ali ja to nisam znala jer nisam imala plovidbenog iskustva ni ikakvog pojma o jedrenju. Moje drugo putovanje i dolazak do Francuske Polinezije s prave strane, na neki način bilo je “ispravljanje krive Drine” prvog putovanja - smije se Ana.

POGLEDAJTE VIDEO:


Nakon što je proputovala gotovo cijeli svijet, putovala s raznim ljudima u automobilima, kombijima, brodovima, pa čak i jednim helikopterom, družila se sa suputnicima, okusila egzotična jela i nepojmljive situacije, prestala se šminkati i postala veganka, na markižanskom otočju je upoznala i ljubav svog života - zaručnika Tangyja, potomka kanibala.

Foto: Privatni album

Treće putovanje, ono "životno", kako ga naziva, donijelo joj je smirenje. Uz čovjeka kojeg je nenadano zavoljela odlučila je "baciti sidro" i skrasiti se na njegovom rodnom otoku Nuku Hiva te izgraditi život u kulturi i okruženju koje je potpuno drugačije od njene.
- Za razliku od prva dva putovanja, na ovom ne mijenjam gradove i države kad mi dojade ljudi, okruženje ili neobična pravila, već se borim s time i pronalazim rješenja kako najbolje znam i umijem - govori Ana.

Vedra po prirodi, na gotovo svakoj se fotki sa svojih svjetskih putešestvija široko smije, no priznaje da nije sve uvijek prošlo glatko i jednostavno.
Foto: Privatni album Stopiranje kroz Iran u ljeto 2013. godine - Istina je dosta drugačija i stoga sam napisala možda malo i preiskrenu knjigu u kojoj sam opisala "sirove" situacije i probleme s kojima sam se nosila. Na svom putu sam htjela ispuniti svoja osjetila novim doživljajima i iskustvima svijeta, od mirisa, okusa, zvuka do vizualnih ljepota. Intrigiralo me vidjeti na koji način žive drugi ljudi i podijeliti jedan dio svog života s njima, što mi je moj način putovanja autostopom i spavanja kod lokalnih obitelji i omogućio - kaže.

Zanimalo ju je kako bi njen život izgledao da je rođena u nekoj drugoj državi. Sve se to, kaže, u konačnici i ostvarilo, ali je došlo u paketu s nekim unutarnjim promjenama koje nije očekivala i protiv kojih se u početku i borila.

- Početak mog putovanja nije bio duhovan. Možda malo banalno zvuči, ali meni se jednostavno htjelo vidjeti svijeta i naravno, doći do Bora Bore autostopom. Živcirale su me priče ljudi koji su krenuli putovati da bi pronašli sebe i nisam htjela postati jedna od "tih". U to vrijeme sam imala 31 godinu i mislila da se dobro razumijem. Nakon par godina provedenih s ruksakom na leđima, mogu reći da je i mene putovanje neočekivano okrenulo naopačke, ali na onaj dobar način - kaže Ana.

U fazi samoće dok je putovala, uspjela se "dobro posložiti" i razlučiti što joj je bitno. Posložila je i odnos sa svijetom i ucrtala "dobar smjer u kojem vozi i danas".
Foto: Privatni album Hladna jutra na jugozapadu Australije
Nije bilo momenta, prisjeća se Ana, koji bi ju tjerao da napravi dramatičan rez i ode na tako opsežno putovanje. To nije bio hir.

- Bila je to moja dugogodišnja želja još od mojih dvadesetih, ali tek sam se u 31. godini osjećala psihički, fizički i financijski spremnom za takav put. Te se godine sve dobro poklopilo za odlazak i nije mi bilo teško prepoznati priliku. Prije puta sam pet godina vodila stabilnu tvrtku za digitalni marketing i prodaju prava na digitalne fotografije. Međutim, posao je postao upitan kad se moj međunarodni klijent odlučio povući s hrvatskog tržišta. Takav razvoj situacije nije mi previše teško pao jer sam dugo osjećala da mi je potrebna promjena. Prilika se i ranije nazirala, ali nisam bila spremna ostaviti isplativ posao - kaže Ana.

Njena obitelj je svako putovanje podnijela na drugačiji način.
Foto: Privatni album Selo u kojem je Ana upoznala Tangija i napisala većinu svoje knjige - Od svega, mislim da im je najteže palo moje treće putovanje i preseljenje na mali otok usred južnog Pacifika radi velike udaljenosti. Uvjeravala sam mamu da to "nije tako daleko kako se čini", a ona me pitala "jesam li se mogla preseliti na neki udaljeniji otok na svijetu". Na to pitanje nisam imala odgovor - smije se Ana i dodaje da se trude prihvatiti njen životni put iako je možda malo drugačiji.

Njoj to, pak, jako puno znači. Svojoj obitelji je prije početka putovanja obećala da nikada neće stopirati sama.

- Bilo je to obećanje koje nažalost nisam ispunila. Ne zato što nisam htjela, već zato što za određene dionice puta nije bilo moguće pronaći stoperskog partnera. Mogla sam odustati ili nastaviti sama i jasno je što sam odabrala. Prvu godinu sam putovala s čak 18 suputnika. S nekima svega kilometar, s nekima i po nekoliko mjeseci. Kad sam silom prilika u Iranu i Turkmenistanu bila primorana stopirati sama, shvatila sam koliko je brže i jednostavnije putovati sam i da oslanjanje na suputnike često donosi više problema nego sigurnosti - govori Ana i dodaje da nakon tog iskustva više ništa nije bilo isto.

Foto: Privatni album Stopiranje ribarskog brodića s Maupitija i Bora Bora u daljini Ostatak putovanja je prevalila sama i više nije tražila suputnike.    

- Stopirala sam mnoge brodove, ali najbolje iskustvo je bilo sedmomjesečno putovanje na brodu s kapetanom Ricom i njegovim prijateljima od Malezije do Australije. Tog dijela putovanja sam se najviše bojala jer nisam imala apsolutno nikakvog plovidbenog iskustva i bilo me je strah manje-više svega, a na kraju je ta plovidba ispala najbolja ikad! Bilo je i onih loših, kada sam stopirala narkomana preko Pacifika, onu kad sam izbačena s broda na malom otoku zajedno s još jednom stoperskom suputnicom jer ni jedna od nas nije bila zainteresirana za romantičnu vezu sa skiperom, ili možda onu kad sam stopirala djedu s brodom na kojem nisu radila ni svjetla, ni VHF radio-veza ni navigacija - prisjeća se avanturistica.

Iako je dosta plovila, to joj nije omiljena aktivnost jer često vodi borbu s morskom bolesti.

- Međutim, kad želiš stopirati do malog otoka usred Pacifika, brodovi su najčešći izbor. Bez obzira na to, u Australiji sam uspjela ustopirati helikopter - otkriva nam svestrana Ana. Prijatelji su je cijelo vrijeme pratili na Facebooku i Instagramu.

Kako bi se isfinancirala povremeno je morala raditi pa je tome posvetila cijelo jedno poglavlje u knjizi. U pet godina koliko su trajala oba puta, radila je 17 poslova - od rada na internacionalnom paintball-natjecanju u Maleziji, do švercanja burmanskih lula preko tri granice ili čuvanja 92-godišnje bake i djeda u Australiji.  

Zamamni mirisi i neobični okusi egzotičnih kuhinja, natjerali su je da u svojim putešestvijama isprobava sve - od kuhanog psa, do zmija, morskih zvijezda, crva, buba i tarantula.
Foto: Privatni album Markižanska tradicionalna umjetnost rezbarenja jedna je od najcijenjenijih u čitavoj Polineziji. - Prvih godinu i pol putovanja jela sam sve što i lokalci. Nisam gadljive prirode pa mi je to bilo zanimljivo. Hrani nikad nisam davala neko drugo značenje osim punjenja želuca, zabave i uzbuđenja zbog isprobavanja novih stvari. Tek kasnije sam igrom slučaja naučila da postoji drugačiji način i zadnjih pet godina sam vegan - govori Ana i dodaje da joj je to u život unijelo pozitivne promjene.

Prestala se šminkati, puno prije nego što je postala veganka. Ta odluka pak ima veze s Iranom koji joj je pomogao u toj odluci, nakon što je vidjela mnoge djevojke u hidžabu s flasterima na licu koje se vrlo mlade podvrgavaju operacijama da bi bile lijepe.

- Ne šminkam se već šest godina, a ni zaručnik me nikada nije vidio našminkanu. To mora da je ljubav - smije se izuzetno simpatična Zagrepčanka.
Foto: Privatni album Otok Nuku Hiva na kojem Ana sada živi, poznat je po ratničkoj, kanibalskoj i lovačkoj tradiciji. Iako tamo više ne ratuju i ne jedu ljude, i dalje je izrazito razvijena lovačka kultura.

- Poprilično sam sigurna da sam jedini vegan na otoku, ali imam zaruènika koji cijeni moju razlièitost i ne pokušava to promijeniti bez obzira na svijet u kojem je odrastao. Vodimo pomalo jedinstven suživot koji jako dobro funkcionira - opisuje.

Zaručnika Tangyja upoznala je u vrijeme pisanja knjige, na drugom putovanju.

- Planinarila sam sedam sati preko planine, dva puta se izgubila, ostala bez vode i iščašila gležanj i onda sam konačno došepala do malog zabačenog sela na drugoj strani otoka Nuku Hiva u kojem živi svega desetak ljudi. Svi su potomci zadnjeg kralja i kraljice Markižanskih otoka - Temoana i Vaekehu Moanatini. Samo što za razliku od većine europskih potomaka kraljeva, ovi žive neusporedivo skromno i u skladu s prirodom, ali na nevjerojatno lijepom posjedu. Tamo sam upoznala Tangyja. Zanimljivo je da on u to vrijeme govorio svega par riječi engleskog, a ja sam znala samo osnove markižanskog jezika i ništa francuskog - govori Ana.

Povezala ih je zajednička ljubav za prirodu, Markižansko otočje i kulturu. Tangy je vjerojatno zadnja generacija mladih umjetnika na otoku koji se bave njihovim tradicionalnim rezbarenjem drveta, školjki i kostiju koje ukrašavaju modernim i tradicionalnim motivima predaka.

Stoga su zajedno pokrenuli projekt "Cannibal Art" kojim promiču tu vrstu umjetnosti, koja, zbog straha od izumiranja, svake godine dobiva sve veću kolekcionarsku vrijednost.

Foto: Privatni album

- Osim kraljevske, Tangy u sebi nosi i kanibalsku krv svojih predaka koje se ne srami. Suprotno uvriježenom mišljenju, njegovi preci nisu jeli ljude radi zabave ili gladi već samo za vrijeme specijalnih ceremonija, primjerice, kada se uzimala "mana", u prijevodu životna snaga i energija najjačeg ratnika drugog plemena. Pristup ljudskim organima – najčešće mozgu i srcu, nisu imali svi, već samo odabrani, kao što su poglavica, svećenik i najjači ratnik iz plemena - priča nam Ana.  Anina javljanja iz Polinezije možete pratiti na njezinom Facebooku i Instagramu.

Više me bilo strah prometnih nesreća nego serijskih ubojica

Slušam komentare kako sam "jako hrabra”, ali to uopće nije istina. Imam strahove kao i svi ljudi samo im ne dozvoljavam da mi određuju životni put. Najviše me bilo strah da me ne udari auto jer sam puno vremena provodila na cesti. Automobilske nesreće su najčešći razlog stradavanja stopera, a ne silovanja i ubojstva, kako se pogrešno pretpostavlja, govori Ana.
Bilo je neugodnih situacija, ali puno manje nego je očekivala.
- Ipak, nije mi bilo svejedno kad me čovjek u Maleziji nije htio pustiti van iz automobila, kad sam 34 dana plovila preko Pacifika s narkomanom, ili kad sam za dlaku izbjegla automobilsku nesreću u Iranu - prisjeća se.

Kulturološki šokovi na svakom koraku

Kulturoloških šokova i iznenađenja je bilo u skoro svakoj državi čim sam se udaljila od Balkana. U njima je skrivena velika ljepota putovanja. Jako me se dojmio Iran jer sam tamo sa svojom suputnicom iz Poljske završila i na policiji, ali i na sudu iz nama banalnih razloga.

Foto: Privatni album Osim kraljevske, Tangy u sebi nosi i kanibalsku krv svojih predaka koje se ne srami

Imala sam problema kad sam stopirala s iranskim muškarcem, jer mu nisam žena, a imala sam problema i kad sam stopirala sama. Iran me nekako "nije htio". Bila sam jako sretna kad sam nakon 44 dana izlazila iz zemlje. Danas sam pak sretna što se uopće dogodio u "tom formatu" jer je iznjedrio niz pozitivnih promjena kojih sam tek kasnije postala svjesna, zaključuje Ana.      

Plan puta:

1. putovanje: Autostopom od Zagreba do Bora Bore prošla je 25 država u četiri godine. Boravak u svakoj državi je ovisio o vizi i pravilima te države, tako da je, primjerice, kroz Turkmenistan morala proći u pet dana, što je bilo najkraće, a u drugima zemljama boravila je po 3, 6 ili 11 mjeseci (u Turskoj, Maleziji i Australiji).

2. putovanje: Svega nekoliko mjeseci nakon povratka u Zagreb s prvog putovanja, odlučila je ponovno se vratiti natrag u Francusku Polineziju i tamo napisati knjigu. Taj put namjerila je stopirati brod do Markižanskog otočja "s prave strane" Pacifika i ostati tamo tri mjeseca dok ne završi knjigu. Na kraju je ostala 14 mjeseci. Ne samo da je završila knjigu već se i zaručila. Inicijalno je knjiga trebala objasniti detalje prvog putovanja, ali neobičan razvoj događaja na otoku na kraju ju je nagnao da i drugo putovanje uključi u knjigu.

Foto: Privatni album Jedinstven suživot dvije različite kulture koji jako dobro funkcionira

10 savjeta za stopiranje: 

1. Uvijek slijedi svoj unutarnji osjećaj i ne paničari. Ako osjećaš da nešto nije u redu, vjerojatno si u pravu. 2. Putuj svjesno i savjesno. Prilagodi se kulturi u kojoj se nalaziš.
3. Ne vjeruj ljudima koji ti prilaze na cesti i govore da te “ovdje” nitko neće povesti. Riječ “nemoguće” ćeš uvijek čuti od ljudi koji nikada nisu autostopirali.  
4. “Hvala što ste stali, ali ne hvala!” - sasvim je u redu odbiti vožnju ako se ne osjećaš sigurno.
5. Uz sebe uvijek imaj nešto uz što se osjećaš sigurno. Nekome je to prijatelj za stopiranje, naučena vještina samoobrane, mobitel, suzavac ili taser-gun. 
Foto: Privatni album
6. Spakiraj laganu torbu i drži je uz sebe za vrijeme stopiranja za lakšu pokretljivost i brži izlazak iz automobila – ako je to potrebno.
7. Ljudi koji voze u suprotnom smjeru i onda promjene smjer samo da te povezu - često nemaju dobre namjere.8. Nemoj se bojati policije u različitim državama. Ako ne izvodiš nikakve gluposti, generalno će ti prije pomoći nego odmoći, a u većini slučajeva će samo provjeriti putovnicu i ostaviti te na miru.
9. Uvijek prati što se događa na cesti ispred ali i iza tebe.
10. Govor tijela i čist izgled igra veliku ulogu kod stopiranja.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message