Udruga Nismo same već osam godina osigurava besplatan prijevoz za žene oboljele od raka, a jedna od korisnica je i Davorka Nikolič koja nam je ispričala svoju priču
Taksi nade za 1250 oboljelih
Davorka ide na kemoterapiju besplatnim taksijem: 'Svaka vožnja vraća vjeru i snagu'
Čitanje članka:
8
min
Dobar dan, Davorka, ja sam Zoran, danas vas ja vozim u bolnicu, predstavlja se Zoran Krivačić, taksist zagrebačke Udruge 1717 Davorki Nikolič ispred njene kuće u Novom Zagrebu, zajedno ćemo s njima put Rebra, gdje se Davorka liječi od karcinoma. Jedna je od preko 1250 žena oboljelih od raka koje su koristile, ili koriste uslugu besplatnog taksi prijevoza na terapije preko udruge Udruge žena oboljelih i liječenih od raka Nismo same. Projekt je prije točno osam godina pokrenula predsjednica udruge, novinarka Ivana Kalogjera, potaknuta vlastitim iskustvom liječenja raka dojke.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
12:35
Prijevoz je za žene besplatan, a Udruzi 1717 koja je u projekt uključena od prvoga dana usluga se financira najviše iz donacija građana i tvrtki, kroz javne natječaje svoju su podršku osigurali i Grad Zagreb te gradovi iz zagrebačkog prstena – Zaprešić i Velika Gorica. Osim žena koje žive u Zagrebu i okolici, uslugu su kroz godine koristile i brojne žene s prebivalištem u Rijeci, Varaždinu, Sisku, Petrinji, Đakovu, Crikvenici, Zadru, Splitu, Gospiću, Daruvaru, Osijeku, Karlovcu, Slavonskoj Požegi, Virovitici, Vukovaru te brojnim drugim gradovima i mjestima, dok su neki gradovi, poput Osijeka, Rijeke, Šibenika i drugih, sličnu uslugu pokrenuli kod kuće.
Prva je korisnica u ožujku 2018. bila poznata hrvatska "zviždačica" Ankica Lepej, otad su zagrebački taksisti odradili 40.450 vožnji koje za oboljele žene znače siguran i dostojanstven prijevoz na terapije, barem nešto oko čega ne moraju brinuti. Siguran dolazak na terapiju za mnoge oboljele predstavlja važan dio procesa liječenja i podrške.
Sa Zoranom smo dočekali Davorku ispred njena doma, i rano ujutro krenuli na njenu još jednu kemoterapiju. Vožnja od pola sata po zagrebačkoj jutarnjoj gužvi bila je dovoljna da nam Davorka ispriča svoj život, o svojoj borbi s bolešću, ali i da se svi četvero, jer s nama je bio i snimatelj Sanjin Strukić, sprijateljimo. Pola sata Davorkine priče bilo je dovoljno da nam navru suze na oči, da se i nasmijemo, da se, najvažnije, prisjetimo kako život i sreću ne treba uzimati zdravo za gotovo. Na pola puta od Novog Zagreba do Rebra Davorku smo već držali za ruku, meku, toplu, dok nam je opisivala što znači iz očekivane svakodnevice preko noći uletjeti u jedan potpuno novi svemir - svijet dijagnoze i liječenja, svijet koji nas učini drugačijima.
Za mene su danas sreća sve naizgled male, beznačajne svakodnevne stvari: šetnja parkom, razgovor s predivnim kćerima, imam dvije, kava na suncu, dobra knjiga... govori nam Davorka dok se vozimo prema njenoj terapiji. Od 2020. boluje od karcinoma debelog crijeva, prošla je dosad brojne kemoterapije i zračenja, operacije, karcinom je i metastazirao, proširio se na druge organe. Sad ju liječe s pametnim lijekom, prilagođenim njenom karcinomu, a liječi ju i vlastiti optimizam.
Nikad prije, dok sam bila zdrava, ni u ludilu ne bih pomislila za sebe da imam toliku snagu. Kad bi mi prije netko pričao da se bori s teškom bolešću, ja bih uvijek pomislila da to ne bih izdržala, a evo, držim se i danas, šest godina poslije. Prije tri godine su mi rekli da je karcinom metastazirao, i mislila sam da je to kraj, da nema dalje, no tu sam, borim se, u suzama nam, istovremeno s najtoplijim osmijehom na licu, govori Davorka. Iznenadila je sebe, nastavlja, sto puta dosad, na sto načina.
Jedan se svijet uruši, nestane, kao da vas spuste na neki drugi planet i ostavi da se borite, koprcate. Tad, u tom novom svijetu, shvatite zapravo da sve ono oko čega ste nekad brinuli nije bilo vrijedno brige, i da su najvažniji, zapravo, ljudi koje volite, oni koji će vam dati ruku kad posrnete, i kojima ćete vi dati ruku kad je njima teško, kroz suze će Davorka. Velikim činom humanosti smatra i uslugu besplatnog javnog prijevoza preko udruge Nismo same, zahvalna je na tome jako.
Koristim njihov prijevoz dvije godine, i nije bilo dana da su zakasnili po mene prije terapije, ili da natrag pred bolnicom ne bi bili već za par minuta nakon poziva. Nekad me prije vozio suprug, ali to je bilo jako komplicirano zbog radnog vremena, parkiranja, svega. U međuvremenu je i on obolio pa me više nikako ne može voziti, kaže Davorka. Plače i osmjehuje se istodobno, baš kao netko tko je život prigrlio na najjače, svjestan svih njegovih muka, ali i vrednota.
Sve će biti dobro, Davorka!, govori joj Zoran sa svog vozačkog mjesta. Ne znaju se, danas su se upoznali, konstatirajući da su gotovo i vršnjaci, njemu je 56, njoj godina manje. Zoran ne pamti koliko je bolesnih žena dosad prevezao na terapiju, u projektu je od prvoga dana, doslovno. Upravo je on vozio Ankicu Lepej kad je medijski zabilježena i ta, prva vožnja.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:24
- Nekad sa ženom koju vozim razgovaram, nekad šutimo, bude onako kako njoj odgovara. A kad razgovaramo, ne pričamo o bolesti niti mi se te žene ikad žale, sve su jake, i sve su borkinje. U autu nema 'crnjaka', pričamo o svakodnevnim stvarima, o djeci, kuhanju, o društvu... - govori nam Zoran. Sretan je, kaže, što može pomoći na ovaj način. U Udruzi 1717 je 850 taksi vozača, i svi sudjeluju u projektu. Žena kojoj je potreban prijevoz, uslugu naručuje preko udruge Nismo same, dovoljno je da kaže kad joj je termin u bolnici, i Ivana Kalogjera sve organizira. Taksi na potrebnu adresu, ili kolodvor, ako je žena stigla iz nekog drugog grada, mjesta, stiže na vrijeme, odvozi ženu u bolnicu, a ona se, kad je gotova, javlja na broj za povratak, i taksi dolazi po nju za par minuta.
- Vjerujem da to uvelike pomaže ženama, pogotovo kad dolaze iz drugih gradova i ne snalaze se u Zagrebu. Dođemo po njih gdje treba, vratimo gdje treba, na putu u bolnicu ili iz bolnice budemo rame za plakanje ako treba... - nastavlja Zoran.
Ili šutite kad nam nije do priče. Upravo je to najvjerojatnije, kako baš svaki put svatko od vas, a nikad ne zna koji će vozač po nas doći, osjetite u kakvom smo mi žene stanju - je li nam do priče ili nije, možemo li ćaskati ili ne, jesmo li išta u stanju, nadovezuje se Davorka na Zorana. I on je, kaže nam, prije nekoliko godina izgubio mamu zbog karcinoma, zna kakva je, i kolika to bitka...
I mene su promijenile vožnje svih ovih žena, naravno da jesu. Zbližimo se, sprijateljimo pa je utoliko teže kad čujem da neke više nema među nama, budu to posebno teški trenuci. S druge strane, budem presretan, kao i svi moji kolege, kad nas neka žena prestane zvati jer se izliječila, to je divno, govori Zoran. Otkriva nam da dio kolega vožnju žena udruzi Nismo same niti ne naplati, tajnik je Udruge 1717 pa to zna, rješava papire.
Ne pričaju o tome, ali zato znam, kao što znaju i žene koje prevoze. Ne naplate, to je njihov osobni doprinos. Dođu, odvezu o svome trošku... otkriva nam Zoran. Taksi vozi dvadeset godina, upoznao je sve profile ljudi koji na svijetu postoje, čuo na tisuće životnih priča u vožnji.
Pa i od žena koje vozim na terapiju, naravno. Ako im se priča, ja slušam. Pomognem utjehom ako mogu. No mislim da im i samo slušanje znači puno, dodaje. Samo je od početke ove godine, kaže nam, uslugu besplatnog prijevoza a terapiju koristilo 167 žena, lani njih gotovo 330. U svih ovih osam godina koliko projekt postoji, bilo je gotovo 40.500 vožnji.
Puno, jako puno, i za njih i za nas. Ali evo, čini se da smo dobra simbioza, zaključuje taksist. Prisjeća se kako je Ivana Kalogjera pokrenula projekt, došla na inicijalni razgovor u Udrugu 1717.
Razmišljali smo kako to najbolje izvesti, u početku su sudjelovali samo vozači koji su to željeli, a sad sudjeluju svi, njih 850, i koji je najbliže ženi, ide po nju u bolnicu.
Davorka uslugu koristi šest puta mjesečno.
Jako puno i olakšaju situaciju, financijski i vremenski. Kad je čovjek ovako bolestan, ima dana kad mu je dosta svega, kad je umoran, zasićen odlascima u bolnicu, ljudima, na litici... Još razmišljati o prijevozu, baš teško. Eto, barem nam je prijevoz jedan teret manje. Ne mogu ni zamisliti kako bi išla u bolnicu, kako se organizirala. Javnim prijevozom ne bih mogla, a taksi inače nije jeftin, dok je moja naknada za bolovanje mala... govori nam Davorka, po zanimanju krojačica, gotovo je dvadeset godina prije bolesti radila u jednom modnom salonu, i bila jako sretna s poslom.
A onda je došla dijagnoza, i neki novi život, bolje rečeno borba za njega koja uzima svaki atom snage. Petkom u bolnici dobijem kemoterapiju na 'pumpicu', koja se polako otpušta preko vikenda, i kad moram opet u nedjelju u bolnicu, bude mi baš teško, fizički loše... objašnjava nam Davorka.
Unatoč svemu, njena energija zadivljuje. "Moram tako, nema druge!", govori nam s osmijehom.
O bolesti ne razmišljam, tek navečer, kad se sve smiri, i legnem u krevet, tad navru crne misli, ali sam već naučila 'prešaltati' se na sutrašnji plan - što moram, kako moram, i utonem u san..., govori.
Da opet imam zdravlje, i mladost, ponovila bih svoj život, ali bih malo više mislila na sebe. Moja je poruka mladim ljudima, ma svima zapravo: da uživaju u sebi, u drugima, da ne čekaju 'prave' trenutke za bilo što, život je kratak i nikad ne znaš kad će te, i čime zaskočiti, zato ga treba zagrliti. Stanite na loptu, usporite, nije važno da usisate kuću ako je puna prašine, ili da hitno operete suđe jer je uletjela susjeda na kavu, popijte tu kavu s njom u miru...smije se Davorka.
I pričajte sa svojom djecom, ne ganjajte novac, zaradit će se dovoljno koliko treba. I ja bih prije, kad bi mi rekli da je zdravlje najvažnije, odmahnula rukom, ali jest, tako je, naučila sam to na najteži mogući način. Družite se s dobrim, pozitivnim ljudima, ne razmišljajte crno i ne posustajte. Živite za život, a ne za posao, govori nježno Davorka. Mnogi su joj, kaže nam, kroz bolest pružili ruku kad bi posrnula, sad ona ima potrebu dobrotu im vratiti vlastitom.
Zamislite svijet u kojem ljudi ljudima čine samo dobro. A za to dobro nije potrebno puno - stisak ruke, lijepa riječ, šalica čaja, to sve i sama nastojim dati drugima, govori nam ova hrabra žena taman dok Zoran staje pred bolnicom. Pola sata vožnje i najjačih mogućih emocija, a da se na početku puta nismo ni poznavali. Davorka nas pozdravlja, odlazi na još jednu kemoterapiju, grli nas sve redom, kao stare prijatelje...
- Ženama smo olakšali život, i to je najvažnije. Reakcije na projekt svih ovih osam godina su jako dobre. Iza projekta je puno posla, velik trud, no kad sve zbrojimo, učinjeno je doista puno - u osam godina provedbe projekta udruga Nismo same osigurala je 40.450 besplatnih taksi vožnji za 1.253 korisnice, u ukupnoj vrijednosti 417.077,50 eura, te organizirala 21 humanitarnu akciju za prikupljanje sredstava - kaže za 24sata Ivana Kalogjera.
Na ovome se, najavljuje, neće stati.
- Nastavit ćemo se zalagati da uslugu pokrenu svi, a dugoročno da ona postane dio sustava zdravstvenog osiguranja, kao što je to slučaj u brojnim razvijenim zemljama. Zahvaljujemo taksistima 1717, svim prijateljima udruge, tvrtkama i brojnim građanima koji nas godinama podržavaju donacijama. Bez njihove pomoći ovaj projekt ne bi bio moguć - zaključuje Ivana.
Sve žene kojima je potreban besplatan prijevoz na terapije mogu se javiti udruzi Nismo same putem e-mail adrese info@nismosame.com ili na broj telefona 097/7561-683.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
