Svaka obitelj ima neku božićnu tradiciju. Mi nekako svaki Božić završimo u doktora. Moj je red

Svaka obitelj ima neku božićnu tradiciju. Neki s tavana skidaju brižljivo zapakirane kuglice, neki se kroz snijeg probijaju do bližnjih, a neki u zboru skladno pjevaju blagdanske pjesme. 

Mi, recimo, završimo u bolnici.

Prije par godina proveli smo božićno jutro, sneno i mutno, u veterinara čupajući metar konopca iz mačkove guzice. Progutao ga je par dana prije, budala je zamalo uginula.

Prošle godine, proveli smo praznike sa psom u gipsu. Budala je trčala po livadi, zabila se u neku curicu, curica je odletjela u zrak i sletjela na njega. Višestruki prijelomi.

Ove godine titula božićne budale pripala je meni. 

Nisam progutao konopac, nisam trčao po livadi, nisam spašavao dijete ispred jurećeg auta. Ništa herojski, ništa dramatično. Presudila su mi vrata. Obična, drvena, ružnjikava vrata.

Trčao sam u zahod i u prolazu, onako bos i smotan, svom snagom odvalio u njih. Malim prstom.

Trebali ste čuti taj urlik. Kao Ahilej pod Trojom. Pas se sakrio ispod stola. Žena je odskočila od stola. Dojurila je i preneraženo gledala kako mi prst ide u jednom smjeru, a ostatak stopala u drugom. To malo beskorisno govno koje služi samo udarcima u rubove kreveta izvitoperilo se pod potpuno neprirodnim kutem, kao da želi pobjeći od ostalih prstiju. Da nije toliko boljelo, bilo bi urnebesno.

Ne znam što je bilo neugodnije. Javiti kolegama s posla zašto neću stići završiti tekst ili zvati bolnice i, usred cijelog ovog kaosa s koronom, objašnjavati im razlog dolaska.

Ništa, slikalo me, pregledalo, utvrdilo da je slomljen i da se neki dio odvojio za dva milimetra. Namještanje, novo slikanje i vijećanje o operaciji. Ležao sam na onom krevetu kao kreten sa svojim kretenskim lomom i panično osluškivao kako se ispod maski došaptavaju u drugoj prostoriji. Na kraju je presudio stariji doktor, vjerojatno nadrkan jer ga u nedjelju maltretiraju zbog nekakvog malog prsta. Udarili su pečat i poslali me doma ovakvog imobiliziranog. Moram se za par dana javiti na kontrolu. 

Ne mogu opisati mješavinu osjećaja na ženinom licu. Nešto između brige, ruganja i bijesa. Mala me već pokušala oblijepiti flasterima. Prijatelj koji me dovezao se još uvijek smije. 

Radujte se narodi. Bar znam da sam miran sljedeću godinu.

(Na slici je noga u papuči jer nitko nikad ne bi trebao gledati tuđe, dlakave nožne prste)

Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE