Obavijesti

Lifestyle

Komentari 0

Tijelo pamti što um pokušava zaboraviti: Dr. Raja Selvam o emocijama, traumi i iscjeljenju

Tijelo pamti što um pokušava zaboraviti: Dr. Raja Selvam o emocijama, traumi i iscjeljenju
8
Google icon Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu

Klinički psiholog i utemeljitelj Integralne somatske psihologije objašnjava zašto tijelo ima ključnu ulogu u emocionalnim iskustvima, kako nastaju obrane od osjećaja i zašto se rad s traumom ne bi trebao svesti tek na um

Admiral

Dr. Raja Selvam, klinički psiholog i međunarodno priznati stručnjak za rad s traumom, prvi put dolazi u regiju kako bi u Zagrebu vodio profesionalnu edukaciju iz Integralne somatske psihologije (ISP™). Riječ je o znanstveno utemeljenom pristupu koji povezuje tijelo i emocije te se koristi kao nadopuna različitim terapijskim modalitetima.

Selvam je licencirani klinički psiholog u Kaliforniji, viši trener u edukacijama iz Somatic Experiencinga, pristupa koji je razvio Peter Levine, te utemeljitelj Integralne somatske psihologije. Predavao je u više od dvadeset zemalja na šest kontinenata, a autor je i knjige The Practice of Embodying Emotions, prevedene na dvanaest jezika.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

Mladi Splićani razvili platformu za bolje mentalno zdravlje: 'U nekoliko klikova do psihologa' 01:02

Profesionalna ISP™ edukacija u Zagrebu počinje 10. prosinca 2026., a tim povodom razgovarali smo s dr. Selvamom o povezanosti tijela i emocija, traumama, terapijskom procesu i tome zašto tijelo često pamti ono što um pokušava zaboraviti.

Možete li nam reći nešto o svojem osobnom i profesionalnom putu te terapijskom pristupu koji ste razvili? Po obrazovanju ste klinički psiholog - kako se vaš rad razvijao do onoga čime se danas bavite?

Rođen sam i odrastao u Indiji, a u SAD sam otišao s 26 godina, s diplomom iz ekonomije, magisterijem iz poslovnog upravljanja (MBA) i tri godine radnog iskustva na rukovodećem položaju u indijskoj industriji. Tamo sam otišao kako bih stekao doktorat iz marketinga. Najprije sam dvije godine studirao na Sveučilištu Iowa u Iowa Cityju. Zatim sam se prebacio na Sveučilište Northwestern na području Chicaga kako bih nastavio doktorski studij na reputabilnoj poslovnoj školi, nakon što sam na Sveučilištu Iowa stekao magisterij iz statistike. Četiri godine poslije Sveučilište Južne Kalifornije u Los Angelesu zaposlilo me kao docenta marketinga na svojoj poslovnoj školi.

Zanimljiviji dio mojeg životnog puta započeo je kada sam se duboko zaljubio u kolegicu sa studija u Chicagu. Dvaput mi je slomila srce. Preselio sam se u Los Angeles kako bih započeo novi posao, istodobno se boreći s bolnim prekidom veze. Postao sam vrlo depresivan i nisam mogao razumjeti ni regulirati ono što sam osjećao. Krenuo sam na terapiju kako bih razumio svoju patnju, iscijelio se i ponovno doveo svoj život i karijeru u red. Tada nisam znao da će to iskustvo promijeniti smjer moje profesionalne karijere. S vremenom dovelo me do razine osobnog i profesionalnog ispunjenja kakvo nikada nisam mogao ni zamisliti. Kada sam prvi put potražio terapiju, jednostavno sam želio da bol prestane. Postupno sam shvatio da je moja reakcija na prekid veze povezana s ranim traumatskim iskustvima u Indiji.

Moja majka i ja gotovo smo umrli tijekom poroda. Kada sam imao deset mjeseci, moja majka, kojoj je tada bilo samo 17 godina, oboljela je od reumatske groznice. Bolest je zahvatila srčane zaliske i koljena, zbog čega više od tri mjeseca nije mogla hodati. Česta odvajanja od nje nastavila su se tijekom sljedeće četiri ili pet godina. Znao sam za poteškoće povezane s mojim rođenjem, ali nisam znao koliko su ta rana odvajanja bila dugotrajna ni kakav su utjecaj imala. Moj je otac bio pun ljubavi na svoj način, ali je također bio narcističan, emocionalno nezreo te nepredvidivo ljutit i nasilan. Ta su iskustva bila dodatni izvori traume u djetinjstvu. Dodatne spoznaje o prošlosti pomogle su mi je razumjeti zašto je prekid veze tako duboko utjecao na mene.

Žurio sam se iscijeliti i ponovno dovesti svoj život u red. Oduvijek sam volio čitati. Čitao sam što je više moguće knjiga iz psihologije i istovremeno aktivno tražio terapijske modalitete koji su mi se činili obećavajućima, kako za osobnu terapiju tako i za profesionalnu edukaciju.

Imao sam sreću što sam rano otkrio pristupe usmjerene na tijelo: posturalnu integraciju, reichijansku terapiju, bioenergetiku, Bodynamic analizu i Somatic Experiencing (SE), jer mi je doista bilo potrebno ponovno uspostaviti kontakt sa svojim tijelom, s kojim sam zbog doživljenih trauma izgubio povezanost.

Također sam imao sreću što sam pronašao i proučavao dubinsko-psihološke pristupe intersubjektivne i kleinijanske psihoanalize te jungovsku psihologiju, jer mi je bilo potrebno što dublje razumijevanje vlastite psihe, ne samo kako bih razumio sebe nego i procese drugih ljudi s kojima sam počeo raditi. U tom sam radu pronalazio više osobnog i profesionalnog zadovoljstva nego što sam ga ikada prije iskusio u životu. Ubrzo sam se našao na doktorskom studiju kliničke psihologije, na putu prema stjecanju licence kliničkog psihologa u Kaliforniji, ostavljajući svoju akademsku karijeru u području poslovanja daleko iza sebe.

Pronalaženje različitih načina da iscijelim sebe i pomognem drugima da se iscijele što je brže moguće postalo je vodeće načelo mojeg profesionalnog razvoja. Vrlo mi je rano postalo jasno da svaka terapija ima određene uvide i može pridonijeti iscjeljenju barem nekih ljudi i nekih kliničkih stanja. Nisu me privlačili ni pojedinci, ni metode ili škole koji su tvrdili da su univerzalni lijek za sve. Nisam želio pripadati nikakvom terapijskom kultu.

Što je Integralna somatska psihologija™ (ISP™) i kako nam može pomoći u kliničkoj praksi?

Iako već trideset godina podučavam Somatic Experiencing (SE) Petera Levinea, a više od petnaest godina Integralnu somatsku psihologiju (ISP), pristup koji sam razvio tijekom svojeg profesionalnog puta, u više od dvadeset četiri zemlje na šest kontinenata, i dalje nastojim unaprijediti oba pristupa i ići dalje. Time želim podržati vlastiti put osobnog razvoja te pomoći drugim stručnjacima za mentalno zdravlje i praktičarima različitih iscjeliteljskih pristupa, neovisno o terapijskom modalitetu kojim se bave, da budu djelotvorniji i učinkovitiji u osobnom razvoju, kao i u profesionalnom radu s klijentima, tako da u svoje pristupe više uključe tijelo.

Od samog početka bio sam usredotočen na potrebu uključivanja tijela u proces iscjeljenja. Dijelom je to zato što sam i sam morao ponovno uspostaviti kontakt s tijelom od kojeg sam se odvojio zbog preplavljujućih ranih trauma. Danas znamo da tijelo sudjeluje u svim našim iskustvima, u kogniciji, emocijama i ponašanju, u svakom trenutku našeg života, u uobičajenim okolnostima, a ne samo u izvanrednim situacijama kao što je trauma. O tome Bessel van der Kolk govori još od 1990-ih godina. Svaki terapeut, neovisno o terapijskom modalitetu, koji ne uzima tijelo u obzir i ne radi s njim na neki način, neizbježno će biti manje djelotvoran u svojem pristupu od kolega koji u tretmane koje nude unutar istog modaliteta na neki način uključuju tijelo, primjerice, u bihevioralnoj terapiji.

Tihe ubojice ljubavi: 30 ženskih ponašanja zbog kojih se muževi emocionalno distanciraju
Tihe ubojice ljubavi: 30 ženskih ponašanja zbog kojih se muževi emocionalno distanciraju

Osim toga, tijekom posljednjih dvadeset godina neuroznanost je utvrdila da su emocije polazište svake kognicije i svakog ponašanja, a ne obrnuto, kako nas se često poučava. Također je utvrđeno da neuključenost tijela u emocionalno iskustvo može ozbiljno narušiti sposobnost mozga da procesira bilo koju situaciju, traumatsku ili neku drugu, na kognitivnoj, emocionalnoj i bihevioralnoj razini. To podrazumijeva da terapeut koji, neovisno o modalitetu, u svoj rad ne uključuje rad s emocijama kao ni rad s emocijama u tijelu kako bi proširio kapacitet da budemo s emocionalnim iskustvima i toleriramo ih, neće biti jednako djelotvoran kao terapeut koji unutar istog modaliteta uključuje rad s emocijama i emocionalnim iskustvima u tijelu, primjerice, u kognitivnoj terapiji.

U čemu se ovaj pristup razlikuje od 'obične' psihoterapije?

Volim učiti. Stalno učim što djeluje, a što ne, oslanjajući se, s jedne strane, na suvremene spoznaje zapadnjačke znanosti, osobito neuroznanosti, a s druge strane na drevne spoznaje istočnjačke psihologije, koje danas sve više potvrđuje suvremena zapadnjačka znanost. Tijekom svojeg puta također sam naučio da zapadna psihologija, kao i tjelesna psihoterapija i somatski pristupi općenito u velikoj mjeri pate od onoga što nazivam pogreškom jednog tijela, pretpostavke da imamo samo jedno tijelo, ono koje nas prati od začeća pa do groba. Uključivanje svih naših tijela, na individualnoj i na kolektivnoj razini, koja pridonose svim našim iskustvima i njihovoj regulaciji, kako ih opisuje istočnjačka psihologija, može ponuditi dodatnu razinu djelotvornosti i učinkovitosti tretmanima koje nude zapadnjački terapijski modaliteti.

A kako bismo djelotvornije i učinkovitije radili sa svim svojim tijelima, potrebne su nam različite jednostavne, izravne somatske tehnike "odozdo prema gore" iz starijih tjelesno-psihoterapijskih pristupa, somatskih metoda i energetske psihologije Zapada i Istoka. Potrebno nam je više od "odozgo prema dolje" neizravne somatske metode osvještavanja tijela posredstvom mozga, na koju se oslanja većina, ako ne i svi suvremeni pristupi tjelesne psihoterapije. Rad s tijelom putem svjesnosti o tijelu, posredovane mozgom, već je pridonio većoj utjelovljenosti psiholoških procesa i učinkovitosti različitih terapijskih modaliteta. No to je tek početak, samo površina mogućnosti koje tijelo nudi. Da bismo ostvarili puni potencijal tijela, moramo učiniti mnogo više. Rad s emocijama u tijelu, uključujući naša različita tijela, može zvučati nepoznato. Isto vrijedi i za primjenu izravnih somatskih tehnika. Ipak, te metode nije teško naučiti niti integrirati u postojeće psihoterapijske pristupe. Podučavamo ih i demonstriramo tijekom dvanaestodnevne ISP edukacije.

Temelji li se ovaj pristup na neuroznanosti? Kod kojih vrsta poteškoća ili stanja može biti osobito koristan i gdje vidite njegov najveći doprinos?

Integralna somatska psihologija (ISP) komplementarni je pristup tjelesnoj psihoterapiji koji se može primjenjivati u svim terapijskim modalitetima, uključujući druge postojeće pristupe tjelesnoj psihoterapiji. Razvijen je kako bi unaprijedio terapijske ishode i skratio trajanje tretmana u svim terapijskim modalitetima i svim kliničkim kontekstima. Bez pretjerivanja se može reći da se ISP temelji na suvremenijim neuroznanstvenim spoznajama nego bilo koji drugi pristup tjelesnoj psihoterapiji ili, štoviše, bilo koji drugi psihoterapijski modalitet koji danas postoji.

Svatko tko to želi provjeriti može jednostavno proučiti sadržaj teorijskih poglavlja prve knjige o ISP-u, Metoda utjelovljenja emocija - priručnik integralne somatske psihologije (ISP) za rad na traumi i podršku psihoterapiji objavljene 2022. godine, koja je sada dostupna na dvanaest jezika, uključujući hrvatski.

Usput rečeno, još uvijek pišem drugu knjigu o ISP-u. U njoj opisujem kako suptilna i kolektivna tijela pridonose svim našim iskustvima te kako s njima raditi pomoću jednostavnih praktičnih somatskih tehnika koje se lako uče i primjenjuju, kao i pomoću tehnika samododira koje klijenti mogu koristiti u terapiji i za samopomoć. Te tehnike omogućuju pristup emocijama te rad s njima i njihovu regulaciju u tijelu i kroz tijelo kako bi se poboljšali kognitivni, emocionalni i bihevioralni ishodi te skratilo trajanje tretmana u svim terapijama, uključujući druge postojeće pristupe tjelesnoj terapiji. Iako je knjiga još u procesu nastajanja te se tehnike već sada podučavaju u profesionalnoj ISP edukaciji. Iako se ISP oslanja na složene neuroznanstvene spoznaje, njegova je temeljna klinička metoda relativno jednostavna. Pomažemo klijentima da svjesno doživljavaju emocije relevantne za određenu situaciju u što većem dijelu tijela.

Koje boje donose sreću, a koje tugu? Evo kako utječu na naše raspoloženje i emocije
Koje boje donose sreću, a koje tugu? Evo kako utječu na naše raspoloženje i emocije

Terapeuti se isprva mogu zabrinuti da će povećanje tjelesne svjesnosti o bolnoj emociji povećati patnju. Njihov je cilj, razumljivo, smanjiti uznemirenost. U ISP-u smo otkrili da pažljivo širenje emocionalnog iskustva može, naprotiv, povećati kapacitet klijenta da ga tolerira. Objašnjavanje razloga za takav pristup i njegove znanstvene osnove pomaže terapeutima da se odvaže isprobati metodu. Ranije smo vidjeli da suvremena neuroznanost danas raspolaže s dovoljno dokaza da, budući da emocije određuju kogniciju i ponašanje u svakom trenutku našeg života, emocije i njihova regulacija moraju biti uključene u svaki terapijski modalitet, uključujući kognitivnu i bihevioralnu terapiju, kako bi se poboljšali njihovi ishodi i skratilo trajanje tretmana. Moramo raditi ne samo s emocijama nego i s njihovom regulacijom. U suprotnom ćemo u terapiji i svakodnevnom životu završiti s dereguliranom kognicijom i ponašanjem. Međutim, to otkriće samo po sebi ne podrazumijeva da emocionalna iskustva, svjesno ili nesvjesno, trebaju uključivati što veći dio tijela.

Kako uključenost tijela u emocionalno iskustvo može olakšati kognitivno, emocionalno i bihevioralno procesiranje u mozgu?

To proizlazi iz drugog važnog otkrića, iz istraživačke paradigme koja se naziva utjelovljene emocije. Istraživanja pokazuju da se sposobnost mozga da procesira situaciju u cjelini te njezine kognitivne, emocionalne i bihevioralne aspekte može znatno smanjiti kada je neki dio tijela blokiran i ne može sudjelovati u emocionalnom iskustvu. Primjeri su ukočeni mišići lica ili tijela te položaji tijela koji proturječe emociji koja se procesira. Takvi su učinci opaženi mjerenjem aktivnosti različitih moždanih područja elektrodama dok su ispitanici bili izloženi emocionalno poticajnim situacijama u videosnimkama ili u pisanim materijalima.

Pokazalo se da, kada je veći dio tijela uključen u emocionalno iskustvo, to zapravo poboljšava sposobnost osobe da tolerira emociju i bude s njom, umjesto da je preplavi. Postoje teorijski razlozi zbog kojih to možemo očekivati, ali intuitivan način da se to objasni klijentu jest sljedeći: ako emociju možemo razumjeti kao utjecaj koji određena situacija ima na osobu, odnosno na njezino tijelo, što je taj utjecaj raspoređen na veću površinu, to ga tijelo osobe lakše tolerira, kako lokalno tako i globalno. Slično tome, podizanje vreće od 60 kilograma objema rukama može izazvati manje lokalnog i globalnog opterećenja nego podizanje vreće od 50 kilograma jednom rukom. Na ovaj pristup utječu i druga istraživanja utjelovljene i ukorijenjene kognicije, emocija i ponašanja, kao i nalazi iz područja tjelesne psihoterapije. Zajedno pružaju teorijsku osnovu za predviđanje da svjesno proširivanje emocionalnog iskustva kroz tijelo može poboljšati kognitivne, emocionalne i bihevioralne ishode te skratiti trajanje tretmana. O tim dokazima govorim u teorijskim poglavljima svoje knjige. U knjizi su također predstavljeni teorijski dokazi iz literature o fiziologiji emocija koji pokazuju da sve emocije potencijalno mogu uključivati cjelokupnu fiziologiju mozga i tijela.

Jedan od glavnih razloga, možda i najvažniji, zbog kojih ljudi ne dopuštaju uključivanje cjelokupne fiziologije u emocionalno iskustvo, osobito ono teško, jest stvaranje snažnih somatskih obrana radi smanjenja patnje. U knjizi opisujem sedam kategorija takvih obrana. One se mogu oblikovati već u maternici, kada psihološke obrane od patnje još nisu toliko dostupne.

Unatoč odgovarajućoj emocionalnoj podršci terapeuta u obliku empatije i suosjećanja te snažnoj vezi povjerenja izgrađenoj tijekom dugotrajnog terapijskog odnosa, klijent možda neće moći pristupiti svojim emocijama, a kamoli ih osjetiti u tijelu, ako se ne uvedu snažne i učinkovite somatske tehnike kojima se mogu razgraditi somatske obrane i omogućiti tijelu da generira emocije. Te tehnike mogu biti jednostavne poput klijentova samododira čela (u području prefrontalnog korteksa) i donjeg dijela lubanje te gornjeg dijela vrata (radi rada s moždanim deblom) ili istodobnog samododira dvaju zglobova na nozi ili ruci. Te jednostavne, ali snažne "odozdo prema gore" somatske tehnike, koje izravno djeluju na tijelo i koje klijenti mogu primjenjivati samododirom, a kojih ISP nudi velik broj za rad s grubim i suptilnim tijelom, mogu pomoći u brzom pristupanju emocijama, često već tijekom prve sesije s klijentom.

Mogu se koristiti i za proširivanje emocionalnog iskustva na veći dio tijela, kao i za regulaciju i održavanje nosivosti emocionalnog iskustva kako bi se spriječili disocijacija, stvaranje obrana ili simptoma dok se u iskustvo uključuje sve veći dio tijela. Time se razvija veći kapacitet da osoba bude s emocionalnim iskustvom i tolerira ga, kako bi se mozgu omogućilo što više vremena za kognitivno, emocionalno i bihevioralno procesiranje iskustva određene situacije, radi iscjeljenja, transformacije i terapijske promjene.

U usporedbi s tim snažnim i učinkovitim tehnikama, somatska tehnika "odozgo prema dolje", koja se temelji na praćenju tjelesnih senzacija posredstvom mozga kako bi se potaknule promjene u tijelu, često može biti ograničena, pa čak i neproduktivna u radu s emocijama u tijelu. Naime, praćenje tjelesnih senzacija u prisutnosti emocije može na kraju neutralizirati emocionalno iskustvo u tijelu.

Rad s emocijama već od prve sesije?

Da, Metoda utjelovljenja emocija temelji se na pretpostavci da su emocije dostupne. Terapeuti često vjeruju da je potrebno vrijeme za razvoj odnosa s klijentima prije nego što steknu dovoljno povjerenja u terapeuta da s njim podijele svoje emocije. U ISP-u tvrdimo da s emocijama klijenata često možemo raditi već od prve seanse.

Kako je to moguće?

ISP to postiže proširivanjem same definicije emocija tako da uključuje ono što nazivamo senzomotoričkim emocijama - smislenim stanjima tijela koja se mogu smatrati emocijama, poput jednostavnog osjećaja da nam je dobro ili loše, da smo ispunjeni ili prazni, primjerice u nekoj situaciji u odnosu. Ako je potrebno, ISP koristi svoje izravne somatske tehnike za razgradnju obrana u tijelu čak i od takvih jednostavnih emocija, kako bi im se moglo pristupiti i regulirati ih u tijelu.

Kada ljudi dolaze terapeutima po pomoć, ne osjećaju li se već dovoljno loše u tijelu da žele olakšanje?

Možda još ne mogu jasno razlikovati strah, tugu, sram ili krivnju, ali mogu reći osjećaju li se u vezi s nečim dobro ili loše. A kada uspijemo proširiti te osnovne senzomotoričke emocije, poput osjećaja da nam je loše, i proširiti ih u tijelu kako bismo razvili veći kapacitet za njih, ljudima postaje lakše stupiti u kontakt s diferenciranijim neugodnim emocijama, poput straha ili krivnje, jer je osjećaj da nam je loše sastavni dio takvih diferenciranih neugodnih emocija. Prema našem iskustvu, izgradnja kapaciteta za taj osnovni sloj, osjećaja da nam je loše, implicitno ili neizravno izgrađuje kapacitet za diferenciranije neugodne emocije i olakšava njihovo pojavljivanje.

Prethodno sam objasnio osnovni pristup Metode utjelovljenja emocija i opsežnu znanstvenu podlogu na kojoj se temelji. Svi terapijski modaliteti, uključujući postojeće modalitete tjelesne psihoterapije, mogu je koristiti za poboljšanje ishoda i skraćivanje trajanja tretmana kod svih vrsta kliničkih stanja. Naravno, nijedan pristup ne djeluje na sve osobe niti na istu osobu u svakom trenutku.

Međutim, ono što otkrivamo jest da se ISP pokazao učinkovitim u širokom rasponu terapijskih modaliteta i kliničkih situacija. Pored kratkoročnih i dugoročnih poteškoća u odnosu prema sebi i drugima, pokazao se učinkovitim i u radu s psihosomatskim simptomima (koji se danas često nazivaju psihofiziološkim simptomima), kod kojih se visoke razine fiziološke deregulacije pojavljuju zajedno s niskim razinama tolerancije afekta ili emocionalne tolerancije. U literaturi o psihofiziološkim simptomima procjenjuje se da čak jedan od četiri simptoma zbog kojih ljudi traže pomoć liječnika ima psihološke ili emocionalne uzroke.

Kardiologija i telemedicina: Kako moderne tehnologije mijenjaju praćenje zdravlja srca
Kardiologija i telemedicina: Kako moderne tehnologije mijenjaju praćenje zdravlja srca

Čini se da je danas sve više psihoterapeuta i drugih praktičara usmjereno na traumu i njezino iscjeljivanje. Koliko je ta povećana usmjerenost na traumu korisna u rješavanju psiholoških poteškoća? 

Da, trauma i iscjeljivanje traume popularne su paradigme u psihoterapiji još od 1990-ih godina. Moglo bi se ustvrditi da se danas trauma pretjerano dijagnosticira, dok se ranije nije dovoljno dijagnosticirala.Važno je da ljudi sada ozbiljnije shvaćaju nepovoljna iskustva iz djetinjstva i odrasle dobi koja mogu imati cjeloživotne posljedice. To je dobro.

Važno je da se ta iskustva iscijele jer takvo iscjeljenje može promijeniti život. Spoznaja da učinkovito iscjeljivanje traume zahtijeva uključivanje rada s tijelom korisna je ne samo za iscjeljivanje traume nego i za sva teška iskustva koja se možda ne bi klasificirala kao trauma.

Iz novijih neuroznanstvenih spoznaja znamo da kognicija, emocije i ponašanje ovise ne samo o mozgu nego i o tijelu te okolini, u dobrim i lošim vremenima, od uobičajenih do izvanrednih okolnosti, kao što je trauma. Znanje stečeno usmjeravanjem na tijelo u radu s traumom sada možemo primijeniti i na druga klinička stanja.

Zašto fiziološki i psihološki rad moraju ići rame uz rame?

Međutim, potreban je oprez. Iscjeljivanje traume ima fiziološke, ali i psihološke aspekte. Za trajan oporavak važno je raditi s jednima i drugima. S povećanom usmjerenošću na iscjeljivanje ili regulaciju fiziologije traume u radu s traumom, ponekad se zanemaruju njezini psihološki aspekti, poput kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih aspekata.

To je dijelom zato što regulacija fiziologije može umiriti osobu i ublažiti patnju bez značajne i dublje psihološke transformacije. Osim toga, oni koji rade s traumom kroz tijelo često nisu integrirali najnovije spoznaje neuroznanosti o kogniciji, emocijama i ponašanju te o tome kako se neurofiziologija traume na složene načine isprepliće s neurofiziologijom kognicije, emocija i ponašanja.

Neurofiziologija traume i neurofiziologija kognicije, emocija i ponašanja značajno se razlikuju, zbog čega često zahtijevaju različite somatske pristupe. Kada se to ne razumije, njihov rad s psihološkim aspektima traume možda se neće razlikovati od rada onih koji se traumom bave isključivo psihološki, bez uključivanja tijela.

Ili, još gore, somatske tehnike koje koriste i ciljevi kojima teže, poput jednostavnog praćenja tjelesnih senzacija te usmjerenosti na smirivanje i regulaciju fiziološke deregulacije nastale uslijed traume, nisu prikladni za njihov rad s psihološkim aspektima traume, odnosno njezinim kognitivnim, emocionalnim i bihevioralnim dimenzijama, ili čak mogu potkopavati taj rad. To može dovesti do toga da osoba uđe u proces iz kojeg ne može izaći ili da iscjeljivanje traje dugo, stvarajući dojam da je osoba zaglavljena u traumi, iako možda polako napreduje, i to bržim tempom upravo zato što radi i s tijelom.

A oni koji rade isključivo s psihološkim aspektima traume, bez rada s tijelom, mogu se naći u sličnoj situaciji jer zanemaruju važnost tijela za učinkovitiji rad i s fiziološkim i s psihološkim aspektima traume. Iscjeljivanje je sporo i dugo traje, stvarajući dojam zaglavljenosti ili nemogućnosti izlaska iz procesa nakon što je osoba u njega ušla. Bez obzira na to rade li terapeuti prvenstveno s tijelom ili s psihološkim procesima, uključivanje u proces iscjeljenja ipak može biti vrijedno. Čak i kada terapeuti ne razumiju u potpunosti različite fiziološke i psihološke procese koji su uključeni, klijenti koji primaju tu pomoć imat će više koristi od onih koji uopće ne primaju pomoć.

Kako ISP pristupa teškom ili dugotrajnom tretmanu traume i drugih poteškoća?

U situacijama u kojima je napredak spor ili se čini da je proces zaglavljen, bilo u radu s traumom bilo u radu s uobičajenim životnim poteškoćama, ISP nudi učinkovito rješenje jer pruža dobro razumijevanje neurofiziologije fizioloških, ali i psiholoških aspekata traume (fiziologije kognicije, emocija i ponašanja), načina na koji oni složeno uzajamno djeluju u tijelu te načina na koji se sa svakim od njih može raditi različito, pojedinačno ili istodobno, bez ugrožavanja potrebnog rada s bilo kojim od fizioloških ili psiholoških aspekata traume.

Osim psihoterapeuta, koji drugi stručnjaci ili praktičari mogu imati koristi od ovog pristupa i integrirati ga u svoj rad? Tko može imati koristi od ISP edukacije?

ISP edukacije korisne su stručnjacima za mentalno zdravlje, psihoterapeutima, psiholozima, psihijatrima, socijalnim radnicima, savjetnicima, coachevima, praktičarima tjelesnih i energetskih pristupa, učiteljima meditacije i iscjeliteljima – svima koji u individualnom ili grupnom radu sa svojim klijentima, bilo kao terapeuti ili edukatori, rade i s psihološkim procesima.

Prethodna edukacija iz nekog somatskog modaliteta nije uvjet jer, kako otkrivamo u svojim edukacijskim programima diljem svijeta, rad s emocijama u tijelu pomoću izravnih somatskih tehnika "odozdo prema gore" predstavlja jednostavniji način podučavanja ljudi kako uključiti tijelo u svoj rad. Drago mi je što ISP edukaciju dovodim u Zagreb, u Hrvatsku. Nova ISP edukacijska grupa počinje u prosincu. Prvi od triju četverodnevnih modula održava se od 10. do 13. prosinca.

Zašto utjelovljenje emocija može pomoći u poboljšanju terapijskih ishoda? Možete li to objasniti na primjeru? Također sam pročitala da ISP može skratiti trajanje tretmana u radu s traumom. Koliko ta razlika može biti značajna u praksi?

Ako dosad nije bilo dovoljno jasno kako Metoda utjelovljenja emocija u ISP-u može pomoći terapeutima u svim terapijskim modalitetima da poboljšaju ishode i skrate trajanje tretmana, pokušat ću objasniti kako je to moguće na temelju drugih neuroznanstvenih spoznaja na kojima se ova metoda također temelji.

Dosad smo prikupili dovoljno neuroznanstvenih dokaza da svi aspekti naše kognicije, emocija i ponašanja ovise ne samo o mozgu nego i o našem tijelu i okolini. Kada naše senzacije i emocije postanu preplavljujuće, možemo blokirati tijelo pomoću različitih fizioloških obrana, poput stezanja i smanjenja razine pobuđenosti. Time se, s jedne strane, prekida povezanost mozga s tijelom, a s druge strane povezanost tijela s okolinom. Terapije nastoje klijentima pružiti olakšanje od njihovih simptoma. To pokušavaju postići radom s njihovom kognicijom, emocijama i ponašanjem. Neke terapije u svoj rad uključuju i tijelo. Tijelo se može otvoriti i regulirati na mnogo načina, primjerice tjelesnom vježbom.

Budući da je emocionalna preplavljenost često uzrok blokiranja tijela, trajnije je rješenje razvijanje kapaciteta za emocije u tijelu. Dakle, kada povećanjem kapaciteta za emocije koje su dovele do zatvaranja i nedostupnosti tijela ponovno omogućimo njegovu uključenost, povećana povezanost između mozga i tijela, s jedne strane, te tijela i okoline, s druge strane, potencijalno može poboljšati ne samo fizičke i energetske nego i kognitivne, emocionalne i bihevioralne ishode u svim terapijama. To uključuje somatske terapije i modalitete tjelesne psihoterapije koji s emocijama u odnosu na tijelo rade na druge načine.

Klijentima tako pružamo odgovarajuću empatiju i suosjećanje te primjenjujemo učinkovite somatske tehnike za rad sa svim tijelima. Provjeravamo da emociju svjesno doživljavaju u što većem dijelu tijela. Naime, istraživanja utjelovljenih emocija ukazuje na to da se sposobnost našeg mozga da procesira ne samo cjelokupnu situaciju nego i njezine kognitivne, emocionalne i bihevioralne aspekte poboljšava u onoj mjeri u kojoj je tijelo uključeno u emocionalno iskustvo. To sugerira da možemo očekivati poboljšanje različitih terapijskih ishoda i skraćivanje trajanja tretmana.

Možete li nam navesti još neke primjere iz kliničke prakse?

Dva primjera iz moje kliničke prakse pokazuju kako Metoda utjelovljenja emocija može pomoći terapeutima i klijentima da ostvare brži napredak. Prvi klinički primjer - usamljenost i nerazriješena tuga. Jedna žena došla je na terapiju zbog preplavljujućeg osjećaja usamljenosti koji je bio njezin glavni simptom. Nedavno se razdvojila od supruga nakon što je odlučila razvesti se od njega. U svojoj je anamnezi također je navela veliku traumu povezanu s gubitkom prve ljubavi u dobi od 17 godina, kada je njezin dečko smrtno stradao u neobičnoj nesreći povezanoj s požarom. Majka joj tada nije pružila podršku koja bi joj pomogla procesirati taj gubitak. Pretpostavio sam da je trenutačno odvajanje od dugogodišnjeg partnera, s kojim je imala dvoje djece, možda aktiviralo traumu ranijeg traumatičnog odvajanja od dečka. Stoga sam je usmjerio da stupi u kontakt s emocionalnom boli povezanom s osjećajem usamljenosti u području prsnog koša, da je izrazi i proširi na ostatak tijela koliko god je to moguće. Koristio sam somatske tehnike ISP-a i emocionalnu podršku kako bih joj pomogao pristupiti tom bolnom iskustvu i proširiti ga. Kako se njezino iskustvo produbljivalo i širilo tijelom, stupila je u kontakt s dubljom tugom za koju je prepoznala da je povezana s gubitkom koji je doživjela sa sedamnaest godina. Dok sam joj pomagao proširiti tugu i bol povezanu s njom u tijelu, pružajući joj interpersonalnu podršku za njezine emocije i koristeći ISP somatske tehnike u obliku samododira, kako bi mogla tolerirati to iskustvo i biti s njim, brzo se dogodilo nekoliko stvari. Srce joj se više otvorilo. Izjavila je da se osjeća manje usamljeno. A onda je, na moje iznenađenje, rekla da osjeća suosjećanje prema svojoj majci te da čak osjeća kako joj može oprostiti. Ono što me doista uvjerilo u djelotvornost i učinkovitost ovog pristupa bilo je kada sam mjesec dana poslije, a zatim ponovno šest mjeseci kasnije, od nje čuo da je ponovno uspostavila odnos s majkom i da uživa u njihovoj obnovljenoj povezanosti.

Drugi klinički primjer bio je tuga i poteškoće s disanjem. I bio je to još jedan primjer koji pokazuje koliko se brzo može postići promjena na učinkovit način odnosi se na drugu ženu, kod koje se godinu dana ranije razvila astma. Astma može imati mnogo uzroka. Može biti posljedica alergije ili hormonalnih čimbenika, ali može nastati i zbog inhibicije plućnog tkiva kako bi se potisnula emocija poput straha ili tuge. Kada sam je pitao je li doživjela neki gubitak prije nego što su se pojavile poteškoće s disanjem, rekla je da su se razvile nakon što se razdvojila od osobe koju je opisala kao ljubav svojeg života. Čak i nakon što sam joj pružio mnogo interpersonalne emocionalne podrške i primijenio niz somatskih tehnika samododira, uspjeli smo pristupiti samo maloj količini tuge, i to prilično površno, najprije u očima, a zatim u gornjem dijelu prsnog koša. Nisam mislio da će to dovesti do bilo kakve promjene.

Iznenadila me kada smo se ponovno susreli šest mjeseci poslije i kada mi je rekla da od naše sesije nije imala nijedan napadaj astme. Kada sam je pitao što se dogodilo nakon sesije, rekla je da je kasnije te večeri došla u kontakt sa svojom tugom na dubljoj razini i plakala nekoliko sati te nakon toga više nije imala nijedan napadaj astme.

Istina? Evo koje traume znakove Zodijaka obilježe za cijeli život
Istina? Evo koje traume znakove Zodijaka obilježe za cijeli život

Zašto se rezultati mogu razlikovati među klijentima?

Kada razmotrimo ova dva primjera, prvi karakteriziraju intenzivne emocije koje su se proširile na velik dio tijela. U drugom primjeru razina emocija bila je vrlo niska, a njihovo širenje površno i ograničeno na samo mali dio tijela. Ipak, u oba slučaja došlo je do dramatičnog razrješenja simptoma zbog kojih su klijentice došle na terapiju.

Razlog je taj što ljudi imaju različite razine kapaciteta da toleriraju svoje emocije i budu s njima. Stoga razvijaju simptome na različitim razinama patnje. Onima koji razvijaju simptome na niskim razinama patnje potrebno je manje vremena i procesiranja kako bi razriješili svoje simptome. Zvuči nepravedno, zar ne? Ali takav je život!

Moguće je riješiti i traume iz daleke prošlosti?

Naravno, promjena se ne događa uvijek tako brzo. Naveo sam ova dva primjera kako bih čitateljima približio koliko ISP može biti djelotvoran i učinkovit u razrješavanju čak i dugotrajnih simptoma koji imaju korijene u traumama iz daleke prošlosti. Čak i kada je za razrješenje poteškoća potrebno više vremena, na teorijskoj razini možemo predvidjeti zašto se može očekivati da će trajanje tretmana biti kraće uz uključivanje Metode utjelovljenja emocija i njezinih somatskih tehnika koje se lako uče. Upravo to, na temelju svojeg iskustva, izvještavaju terapeuti educirani iz ISP-a diljem svijeta.

Trenutačno imamo edukaciju koja se održava u Izraelu. Iskusni terapeuti educirani u modalitetima kao što su EMDR, Internal Family Systems (IFS) i SE izvijestili su o značajnim pomacima u radu sa svojim dugogodišnjim klijentima nakon samo šest dana ISP edukacije i to s klijentima s kojima su tijekom vremena već koristili sve navedene modalitete.

Mogu li nerazriješene emocije biti pohranjene u tijelu u obliku fizičke napetosti, zbog čega im je teško pristupiti i procesirati ih? Ako je tako, kako ISP radi s tom vrstom tjelesne napetosti?

Obrane od emocija, a ne pohranjene emocije

Ne vjerujem da su emocije doslovno pohranjene u tijelu. To je široko rasprostranjena zabluda. Umjesto toga, tijelo može razviti obrane od emocionalnog iskustva. One mogu uključivati napetost, stezanje, smanjenu pobuđenost ili tupost. Takve obrane mogu ograničiti sposobnost tijela da generira emocije i sudjeluje u njima.

ISP koristi niz somatskih tehnika, uključujući samododir koji klijenti mogu primjenjivati bez terapeutova dodira. Cilj tih tehnika je smanjiti obrane, omogućiti pojavljivanje emocionalnih iskustava te proširiti i regulirati ta iskustva u tijelu. Cilj je održati emocije podnošljivima i unutar granica nosivosti dok ih mozak procesira, čime se smanjuje rizik od disocijacije, ponovnog stvaranja obrana ili drugih simptoma.

Što vas nadahnjuje u vašem radu i na koji se od postojećih terapijskih pristupa najviše oslanjate?

U odgovoru na vaše prvo pitanje naveo sam sve pristupe koje sam učio, podučavao i koristio za vlastito iscjeljenje i u svojem profesionalnom radu. Siguran sam da je svaki od njih na ovaj ili onaj način pridonio razvoju ISP-a.

Kada bih trebao izdvojiti najvažnije utjecaje, istaknuo bih sljedeće: važnost razvijanja većeg kapaciteta za toleranciju afekta u intersubjektivnoj psihoanalizi; važnost razvijanja kapaciteta za suprotnosti u ljudskom iskustvu radi osobnog razvoja u jungovskoj psihologiji te duhovnog razvoja u Advaita Vedanti, duhovnom pristupu iz Indije usmjerenom na postizanje najvećeg mogućeg osobnog razvoja.

Neuroznanost traume iz Somatic Experiencinga (SE). Suvremenu neuroznanost kognicije, emocija i ponašanja, a osobito teoriju utjelovljenih emocija, koja nam omogućuje razumijevanje važnosti utjelovljenja emocija za učinkovito cjelokupno procesiranje kognicije, emocija i ponašanja u mozgu u svim situacijama.

Sve pristupe tjelesnoj psihoterapiji, tjelesnog rada i energetskog rada koje sam ranije naveo, zbog njihovih učinkovitih somatskih tehnika za rad s obranama od emocija, kako bismo emocijama mogli pristupiti, proširiti ih i regulirati u tijelu, istodobno ih održavajući unutar granica nosivosti i tolerancije.

Od pristupa tjelesnog i energetskog rada koje sam proučavao kako bih naučio somatske tehnike koje se mogu koristiti za razgradnju obrana, pristupanje emocijama i resursima koje te obrane inhibiraju te proširivanje i regulaciju emocionalnih iskustava u tijelu, najkorisnijima su mi se pokazale biodinamička kraniosakralna terapija i polaritetna terapija.

Literaturu o fiziologiji emocija, koja mi je pokazala da emocionalno iskustvo može uključivati cjelokupnu fiziologiju mozga i tijela. No, u konačnici, moj je unutarnji vodič ono što mi omogućuje da kreativno sintetiziram sva navedena znanja u nov i učinkovit pristup radu s emocijama u tijelu te da na taj način ubrzano poboljšam kogniciju, emocije i ponašanje, kao i skratim trajanje tretmana u svim terapijskim modalitetima.

Kako se točno emocije "utjelovljuju"? Zahtijeva li to meditaciju ili hipnozu ili se provodi svjesnijim pristupima, možda uz primjenu određenih tehnika koje uključuju dodir? Što znači utjeloviti emociju?

Utjelovljenje emocija može imati različita značenja u različitim terapijskim pristupima. U ISP-u to znači pomoći osobi da doživljava emociju relevantnu za određenu situaciju u što većem dijelu tijela, onoliko dugo koliko je podnošljivo i korisno. Namjera je omogućiti mozgu dovoljno vremena da procesira situaciju i njezine kognitivne, emocionalne i bihevioralne dimenzije.

Koristite li u procesu meditaciju i hipnozu?

Potrebno je razviti sposobnost razlikovanja onoga na što usmjeravamo svoju svjesnost, kako bismo pratili tijelo na razini emocija, a ne senzacija. Koristimo svjesne tehnike samododira, koje se lako uče i primjenjuju, kako bismo pristupili emocijama te ih proširili i regulirali. Ne koristimo hipnozu, no mogli bismo je koristiti za zaobilaženje psiholoških i fizioloških obrana od emocija kako bi osoba mogla pristupiti svojim emocijama.

Međutim, klijentima je lakše koristiti somatske tehnike kao alate za samopomoć tijekom cijelog života. Meditacijske prakse mogu poboljšati toleranciju afekta kod ljudi, ali se također mogu koristiti za izbjegavanje emocionalnih iskustava. No ono što na temelju svojeg iskustva možemo sa sigurnošću reći jest da razvijanje kapaciteta za emocionalna iskustva potencijalno može poboljšati ishode meditacijskih praksi.

Koji nam tjelesni resursi mogu pomoći u smanjenju visokih razina fiziološke deregulacije? Kada izgubimo pristup tim resursima ili nam oni postanu nedostupni, kako im možemo ponovno pristupiti i koliko taj proces može trajati?

Tijelo nam nudi brojne resurse, uključujući uzemljenje, centriranje, granice, nosivost, ravnotežu i disanje. Kada ljudi inhibiraju određene dijelove tijela kako bi se nosili s preplavljujućim iskustvima, mogu istodobno izgubiti pristup nekima od tih resursa.

Primjerice, stezanje prsnog koša radi zaštite od preplavljujuće tuge može ograničiti disanje, jedan od najvažnijih tjelesnih resursa. ISP koristi somatske tehnike za rad s obranama od emocija, ponovno uspostavljanje emocionalnog iskustva te njegovo proširivanje i regulaciju u tijelu.

Ponovno uspostavljanje pristupa tim resursima ne mora uvijek dugo trajati. Hoće li ti resursi ostati dostupni dijelom ovisi o tome koliki kapacitet osoba razvije za toleriranje fizičkih, a osobito emocionalnih iskustava koja su prvotno dovela do blokiranja tijela.

Zašto ljubavnice često požale? Donosimo 10 najčešćih razloga
Zašto ljubavnice često požale? Donosimo 10 najčešćih razloga

Stručne preporuke i suradnja:

Peter Levine, utemeljitelj Somatic Experiencinga (SE), preporučio je da knjigu o ISP-u treba pročitati svaki terapeut. Njegovu preporuku možete pročitati na prednjoj korici moje knjige, kao i u prvom opširnom osvrtu unutar knjige.

Somatic Experiencing International (SEI), krovna organizacija za Somatic Experiencing (SE) edukacije diljem svijeta, preporučuje ISP edukaciju kao idealnu poslijediplomsku edukaciju za Somatic Experiencing praktičare (SEP).

Lisbether Marcher iz Danske, utemeljiteljica Bodynamic analize, najsofisticiranijeg pristupa somatske razvojne psihologije koji postoji, s kojom trenutačno pišem knjigu o razvojnoj traumi, ne samo da je podržala ISP pristup radu s emocijama kroz tijelo nego me i pozvala da Metodu utjelovljenja emocija podučavam u okviru profesionalne edukacije iz Bodynamic analize.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 0