Urednica 24sata: 'Nakon 560 km treninga stigao je maraton'

Za istrčati Zagreb maraton, odnosno moj prvi maraton trebalo mi je 4 sata 14 minuta i 46 sekundi. Nije baš vrijeme za olimpijsku normu, ali veseli jer nije baš lako istrčati tih 42 kilometra i dvjestotinjak metara. Prije godinu i pol to je bilo točno toliko sati, minuta i sekundi previše za moj ukus. Tada nisam trčala. Iz moje perspektive trčali su neki ljudi tamne kože i luđaci. Ja? Nikad. 

I onda sam odjednom shvatila da trči ‘pola grada’ i da bi to zapravo bio super način da razmrdam svoje 35-godišnje tijelo, da trčati mogu uvijek i svugdje i da mi za tu vrstu razonode treba sam par dobrih tenisica. Početak je bio grozan. Imala sam upalu svih mišića mjesec dana, ali sam se ‘navukla’. Nisam tip za grupe i škole pa sam počela trčati sama, uz instrukcije s trkačkih foruma. Nakon mjesec i pol istrčala sam prvu utrku od pet kilometara, nakon četiri mjeseca prvi polumaraton (21 km) i dobila niz pitanja netrkača: Istrčala si maraton? A ne, samo polumaraton...

Kao da je istrčati 21 kilometar tek tako, no za moju inatljivu ćud to je bilo dovoljno da svečano obećam da ću kad-tad ‘ubiti’ i taj maraton.

S pripremama sam počela prije četiri mjeseca, a one nisu bile baš za svakoga - pet dana trčanje, minimalno 40 pretrčanih kilometara tjedno bez obzira na kišu, sunce, noć, jutro... Sve, osim posla, podredila sam trčanju...Prijatelji? Da, ali samo nakon trčanja. Vikendima bih odrađivala tzv. dužinske treninge, a to je značilo od 15 do 32 kilometra trčanja u komadu, što nije lako odrađivati nekome tko poput mene radi i nedjeljama, ali i ima dvoje male djece te obaveze majke i kakve-takve kućanice i supruge. A kod priprema za maraton nema švercanja. 

To znači da nakon nedjeljnog ručka slijedi minimalno dva sata trčanja, a ujedno znači i da se i te kako treba paziti na to što se jede, pije te da su alkohol i cigarete zabranjeni. Nakon četiri mjeseca, moram priznati, bila sam iscrpljena, i fizički i mentalno. Konačnu odluku da se ipak prijavim na maraton donijela sam predzadnji dan. Odlučila sam glumiti Janicu Kostelić i jednostavno se pustiti na glavu - pa što bude. Svečano sam obećala sebi da neću olako odustati i da jednostavno moram probati, da ću hodati, puzati, stati, ali da ću trčeći ući u taj cilj ma što god da se prije toga dogodi. 

Privatni album

Nikad prije na svojim pripremama nisam istrčala 42 kilometra. Do tog cilja mi je nedostajalo ravno deset, a trčanje 32 kilometra jedne nedjelje sam jedva preživjela. Toliko me je bilo strah da sam prije starta u džep strpala 200 kuna ako se slučajno onesvijestim da imam za participaciju na Hitnoj. Ili za taksi do kuće. 

A zagrebačka je nedjelja osvanula kišna i ledena. Startala sam prilično dobro i negdje na 18. kilometru shvatila da mi dužina polumaratona ne predstavlja problem, no to je ipak bilo tek pola puta. Većina trkača je odjurila u cilj, a ja sam mokra do gole kože s dvjestotinjak najupornijih nastavila dalje. Od Trga bana Josipa Jelačića do Dubca, natrag na Trg pa do Selske. Stotine lokvi, milijuni kišnih kapi, podli vjetar… Sebi sam obećala da smijem prohodati koji metar tek kad pređem osobnu famoznu granicu od 32 kilometra. 

Može li istrčati maraton bilo tko? I da i ne. Može netko tko redovito trenira barem godinu dana i barem četiri mjeseca trči minimalno 40 kilometara tjedno. A to zapravo baš i ne može svatko. 

Sve je u glavi? E baš i nije. Mnogo toga je i u nogama te za istrčati maraton treba i tijelo koje se naviklo na taj napor. Baš zato se i na treninzima odrađuju ‘dužine’. To se radi da se tijelo nauči da kad potroši sve zalihe masti, a to je negdje oko dva sata od starta, da počne trošiti i ugljikohidrate. Zato se mora jesti i piti tijekom trčanja pa maratonci prije većih utrka jedu tjesteninu te sam zato ja tijekom utrke cuclala gumene bombone - da nadoknadim šećer. Nisu možda baš najsportskija verzija, ali mislim da su me spasili od ‘trkačkog zida’, pored kojeg sam ovaj put prošla neokrznuta. 

I vječno pitanje - o čemu razmišljaš dok trčiš? Pa zapravo ni o čemu. Nekad slušam glazbu, često razmišljam o poslu i zapravo mi je to svojevrsni kreativni proces ili razmišljam o računima koje moram platiti. Na tome ‘ubijem’ oko dva obično najteža kilometra. I kako se osjeća čovjek koji istrči maraton? Ja sam se osjećala super. Kao da sam osvojila Mount Everest. 

Na cilj sam stigla 33. od 55 žena

Završila sam kao 33. od 55 žena, koliko ih je ove godine sudjelovalo na ZG maratonu. Prvi zagrebački maraton, prije 24 godine, istrčale su samo četiri žene. Kako biste se prijavili na maraton nije potrebno biti član nekog atletskog kluba niti imati istrčanu normu. To može svatko tko uplati startninu, koja je ove godine bila od 150 do 180 kuna, ovisno o datumu uplate. 

5 razloga zašto svaka mama treba brzo otići u Metro