Obavijesti

Lifestyle

Komentari 105

Vitomira Lončar više nije Bucka: 'Otišla sam iz Hrvatske jer sam morala, ovo je moj život u Kini'

Vitomira Lončar više nije Bucka: 'Otišla sam iz Hrvatske jer sam morala, ovo je moj život u Kini'

Gotovo 8 godina od odlaska iz Hrvatske, Vitomira Lončar i suprug Ivica Šimić predaju u školi u kineskom Xi'anu, uživaju u kćerinim uspjesima i zajedno s njom rade na novim projektima

VIDEO

Otišla sam jer sam morala otići. Nitko s 57 godina i u mirovini ne odlazi jer mu je dobro. Otišla sam zbog politike. Ja sam bila nezadovoljna s hrvatskom kulturom i načinom na koji se njome upravlja, pa sam o tome pisala. To se nije svidjelo „Velikim dečkima“, pak su me potjerali. Rekli su: ili se pokloni ili se ukloni. Pokloniti se nisam htjela i uklonila sam se tamo gdje me trebaju, gdje sam korisna. Hrvatskoj više nisam bila korisna. Zašto ostati? – odgovara naša poznata glumica, voditeljica i producentica Vitomira Lončar, na pretpostavku da bi njen nedavni boravak u Hrvatskoj mogao značiti da se možda vraća ili ima ponude za suradnju u Hrvatskoj, zbog kojih će živjeti “malo tu, malo tamo”.

POGLEDAJTE VIDEO:

 

Pokretanje videa...

kineska nova godina 02:40

Krivo smo pretpostavili, na žalost. O tome svjedoči i novi nadimak: Nekad popularna kao Bucka, gotovo 8 godina od odlaska iz Hrvatske za većinu je samo Vita, a u Kini i 'Vita nainai' , što znači – baka Vita.

Otišli ste sa 57 godina, nakon punih 40 godina rada u profesiji. Pisali ste o razlozima za odlazak u blogu 'Slamka spasa': Nakon kritika na nepostojanje kulturne politike, suočili ste se s navalom raznoraznih inspekcija u Maloj sceni i time da ne možete proći na natječajima za potpore. Kakav je osjećaj suočavati se s takvom odmazdom? 

Nije bilo jednostavno. Kod mene je način na koji su se obračunavali sa mnom izazivao još veću potrebu da iznosim u javnost što znam. No, nisu me uspjeli zastrašiti, a ni uništiti, što im je bio cilj. 

Jeste li ostavili te mučne priče iza sebe, osjećate li još gorčinu zbog nečeg?

U meni postoji samo zahvalnost što su me potjerali. Omogućili su mi novi život o kojem nisam mogla ni sanjati. Gorčine nema. Postoji samo nevjerica da je velikoj većini ovaj sustav bez glave i repa – dobar. Ako je njima dobar, i meni je. 

storyeditor/2024-02-15/IMG_9130.jpeg

Koliko stignete pratiti razvoj situacije u kulturi u Hrvatskoj? Postoje li naznake da bi moglo doći do promjena na bolje? 

Ne gubim energiju na „što bi bilo kad bi bilo“. Nisam tamo. Da jesam, vjerojatno bi i dalje ratovala jer u životu ne mogu prekriženih ruku gledati rasulo. Ni na kojem području. Nema naznaka da će biti promjena na bolje. Ali je jasno da će biti – na gore. 

Otišli ste nakon što je suprug Ivica Šimić dobio ponudu za umjetničkog direktora kazališta za djecu? Kako je protekao taj angažman, odnosno je li on i danas na toj funkciji? I kako ste vi pronašli posao?

Ivica je godinama prije našeg odlaska imao ponude za posao iz Kine, ali meni nije padalo na pamet tako drastično mijenjati život. Kada sam stvarno dala sve od sebe ne bi li promijenila sustav u kojem sam živjela i shvatila da je borba besmislena, rekla sam mu – idemo. Premda je Ivica kao umjetnički direktor kazališta imao ugovor na tri godine, vrlo smo brzo odlučili da ga prekine. Prvu se godinu praktički nismo vidjeli jer je on radio od jutra do mraka, nije imao ni jedan slobodan dan. Bez obzira što je financijski ugovor bio odličan, kvaliteta života nam je bila loša. Nismo otišli na drugi kraj svijeta da bismo živjeli takav život. Danas oboje predajemo na različitim školama istog sveučilišta i imamo jako dobra balans između posla i slobodnog vremena. 

Ja sam godinama radila međunarodne projekte koji su uključivali (i) partnere iz Azije, ali Kina Mainland je nešto sasvim drugo. Za razliku od mene, moj je Ivica kao glavni tajnik svjetskog centra ASSITEJ već bilo poznat i cijenjen u cijeloj kazališnom svijetu. Ja sam u Xi'an došla samo kao njegova žena, ali već nakon pet dana su me „otkrili“ i ponudili mi posao profesora. Oni su mene pronašli, ne ja njih, hahaha. 

Imate vrlo zanimljivu i bogatu karijeru iza sebe: Počeli ste glumiti još u Pionirskom kazalištu u ZKM-u i prije nego ste upisali studij glume, početkom 90-ih bili ste omiljena voditeljica najomiljenijih dječjih emisija, prvo Limačijade na Z3,  potom Malavizije na HTV-u, zajedno sa suprugom pokrenuli ste kazalište za djecu Mala scena i godinama glumili, režirali i vodili ga vodili kao izvršna producentica, a u međuvremenu ste radili na sebi i stigli do doktorata. Što biste od svega izdvojili kao ključne točke karijere, kao ono što je učinilo da raširite krila i date najbolje od sebe?  

storyeditor/2024-02-15/zaljubljenici.jpg

Imala sam tijekom života više različitih karijera. Ne, režijom se nisam bavila u Hrvatskoj. Svoju prvu režiju napravila sam u Kini. U Hrvatskoj sam vodila kazalište, a također sam i predavala na različitim fakultetima, a činjenica da sam doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bila je presudno za moje dobro pozicioniranje u Kini. Mijenjala sam život i karijere kada mi više nije bilo dovoljno izazovno ono što sam radila.

Uloga Štefice Cvek u filmu Rajka Grlića okrenula mi je život u mojim dvadesetima. Osnivanje Male scene i TV emisije  koje ste spomenuli označile su moj život u tridesetima. Povratak učenju i rad na doktoratu bile su ključne za moje četrdesete, a borba sa sustavom i odlazak iz Hrvatske „zaštitni su znak“ mojih pedesetih. Kina, bez svake sumnje, daje snažan pečat mojim šezdesetima. Što će biti dalje? Ne znam, ali se unaprijed veselim novim promjenama.

Kći Vitomire Lončar osvojila je nagradu za najbolju glumicu: 'Usudite se sanjati i biti svoji'
Kći Vitomire Lončar osvojila je nagradu za najbolju glumicu: 'Usudite se sanjati i biti svoji'

U razgovoru s nekoliko kolega vaše generacije zaključujem da se puno toga u glumi promijenilo: Nekad je glumac trebao izboriti angažman u jednom kazalištu i tu je bio siguran, uz povremenu mogućnost suradnje na nekim drugim projektima. Danas mi se čini da je sve više mladih glumaca koji kreću od toga da rade kao nekadašnji trubaduri: Od jednog do drugog kazališta, od jedne do druge uloge, uz dozu nesigurnosti, ili eventualno tako da otvaraju vlastito kazalište i ulaze u vrlo neizvjesne vode? 

U vrijeme kad sam bila mlada glumica u Hrvatskoj nije postojala neovisna scena. Postojao je samo Teatar u gostima Relje Bašića, koji je bio i inspiracija da sa suprugom Ivicom Šimićem osnujem prvo privatno kazalište u Hrvatskoj – Malu scenu. Zakon po kojem se moglo osnovati neovisno kazalište u RH donesen je tek 1996. godine, kada nam je Mala scena već 10 godina bila život.

U mojoj je mladosti angažman u javnom kazalištu bila je jedina opcija ako si se želio baviti kazališnim poslom. Također je i okruženje bilo  drugačije: postojala je jedna škola na kojoj si mogao studirati glumu (danas ADU), i to je bilo to. Danas u Hrvatskoj postoji pet visokoškolskih ustanova koje produciraju i šezdesetak glumaca godišnje, a hrvatskom tržištu inklinira i okruženje. Promijenile su se okolnosti, tržište, način obavljanja djelatnosti, sve.

Problem nije u promjeni koja se dogodila, jer promjena je tu da ostane, problem je u kaosu naše kulturne politike koja je već više od trideset godina sustavno nezainteresirana da regulira područje kazališta. Kao noj – svaka nova vlast dublje gurne glavu u pijesak i odbija se suočiti sa problemima koji više nisu ni problemi, nego kriza. Ako probleme ne rješavamo kako dolaze, nastupa kriza. Ako ni onda ne djelujemo, nastupa smrt. Nema dalje. 

storyeditor/2024-02-15/igrajmo_se_crvenkapice.jpg

Koja je situacija bolja za glumca, u kojoj se bolje razvija? Koliko vam je Mala scena omogućila slobode da radite ono što mislite da treba i onako kako treba, a koliko je bilo neprospavanih noći  zbog toga što niste znali hoćete li moći 'poriti' projekte i zaraditi za život?

Za mene sloboda nema cijenu. Neprospavane noći su bile škola kroz koju sam učila u početku. U vrijeme kada smo mi počinjali raditi svoje kazalište nije bilo ni literature, a ni općenitog znanja o menadžmentu u kulturi. Mogla sam učiti samo na greškama, iskustveno. Tek sam poslije učila teoriju, kada je to bilo moguće, a i kada sam već kroz iskustvo izgradila svoj sustav. Ono što me je osnažilo bila je spoznaja da sam teorijom potvrdila da je moje iskustvo (nesvjesno) bilo u skladu s teorijom.

Kako se glumac može razvijati ako ovisi o osobnim interesima nekog tko odlučuje o njegovom profesionalnom životu? Po meni – nedovoljno dobro. Ali, slobodna je zemlja, svatko neka radi što misli da treba raditi. Za mene je biti u angažmanu na način na koji je to regulirano u RH – krajnje neprihvatljiva i ograničavajuća opcija za profesionalni (i osobni!) razvoj. 

storyeditor/2024-02-15/1994_buga_krstenje_i_vjencanje.jpg

Mala scena je obiteljski projekt: Pokrenuli ste ga sa suprugom, kakav je bio partner u poslovnom smislu, kako izgleda kad među vama postoje neki prijepori - koga se na kraju sluša? 

Mala scena nije naš projekt, Mala scena je naš život. Suprug i ja smo potpuno različiti, a u tome je tajna našeg uspjeha. Povjerenje i poštovanje su presudne da bi dvije tako različite osobe uspjele ostati zajedno 50 godina u poslu i u životu. Prije točno 50 godina prvi puta smo zajedno bili na sceni i počeo je naš zajednički put koji traje i danas. Naravno da uvijek postoje prijepori. Ako nema prijepora – znači da nitko ne misli ozbiljno. Suprug je oduvijek bio jači u umjetničkim pitanjima, a ja u poslovnim. Tako smo podijelili i posao i život. On ima zadnju riječ kad se radi o umjetničkom dijelu dio posla / života, a ja u poslovnom. On je odlučivao o tome što će se igrati, koji će biti umjetnički smjer, a ja o materijalnoj strani života. Nas smo dvoje komplementarni tim i nadopunjavamo se u svim aspektima života svjesni da zajedno činimo cjelinu.

Danas je Malu scenu preuzela vaša kći, Buga. Vjerujem da brižno pratite što radi - kako se snašla? Ima li ideja kojima je pokazala da je nadrasla roditelje?

Buga je preuzela obiteljsku kompaniju, ali se ne može reći da „brižno pratimo“ njezin rad. Partneri smo. Od tate je preuzela umjetničko vodstvo (u tome je dijelu još uvijek jača), odluke donosi samostalno, ali i dalje s njim razgovara o umjetničkim pitanjima. U tati ima „sparing partnera“ u razmjeni ideja i to im jako dobro ide. U produkcijskom, uvjetno rečeno, mom dijelu posla, jako mnogo uči i napreduje. Također odluke donosi samostalno, a kada dođe do većih problema, pita za moje mišljenje. Ukratko, ako možemo govoriti o brizi i brižnosti, to se odnosi na našu kompaniju, ne na našu kćer.

storyeditor/2024-02-15/Slide073.jpg

U kakvoj ste obitelji vi odrasli, čime su se bavili vaš roditelji i kako su vas usmjeravali u životu? Jeste li u mladosti sanjali o nekoj drugoj karijeri i što je na kraju presudilo da to bude gluma? 

Odrasla sam u tradicionalnoj obitelji koju je vodio autoritativni otac, pravnik. Majka, nastavnica tjelesnog, nije imala „pravo glasa“, kako je on to znao reći, ni u čemu. Kako ne podnosim autoritete (valjda zbog njega), vrlo sam rano razvila svoje stavove i, za razliku od mame, nisam se dala voditi niti me je mogao slomiti. Već s 12 godina odbila sam „plesati kako je on svirao“ i samo sam čekala da odem.

Oduvijek sam znala da ću biti glumica, a u tome sam imala podršku roditelja. Već od ranog djetinjstva davali su mi obrazovanje koje je bilo dostupno, vodili me na aktivnosti, putovanja i taj su dio roditeljskog posla dobro odradili na čemu sam im zahvalna. Uz mamu i s njezinim (hiper)aktivnostima u sportu odrasla sam u čoporu, tako da mi je klasični pojam „obitelji“ bio stran. Vjerojatno je i to razlog što je i naša obitelj danas skup pojedinaca koji voze (ne uvijek paralelni) slalom. Skup individualaca koji uvažavaju različitosti.

storyeditor/2024-02-15/IMG_0441.jpeg

Gdje i kako ste upoznali supruga? I što su rekli roditelji: Dvoje glumaca na nesigurnim poslovima..?    

Supruga sam upoznala u PIK-u, u Omladinskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih u jesen 1973. godine, ali smo prvi put na zajedno bili na sceni u predstavi „Plameni cvjetovi“ 1. lipnja 1974. godine. Toga sam se dana i zaljubila u njega. Imala sam 15 godina i u vlaku prema Zagrebu sam mu rekla da je čovjek mog života i da našu pjesmu sviraju i da neka ne gubi vrijeme, da me oženi. On je umirao od smijeha. Vjenčali smo se nakon 20 godina od prvog susreta. Ove godine slavimo 50 godišnjicu moje „prosidbe“ i 30 godišnjicu službenog braka. Vjenčali smo se tek nakon što je Buga došla na svijet. Roditelje nikada nisam ništa pitala vezano za svoj privatni život. Moj je život bio i ostao – moj. 

Je li bilo teško kad ste postali majka, jeste li se trebali oslanjati na financijsku pomoć obitelji? 

Ja sam financijski oduvijek bila neovisna. Počela sam zarađivati svoj novac sa 16 godina. S PIK-om smo često išli na međunarodna gostovanja i dobivali smo dnevnice koje sam ja štedjela da bih imala svoj novac. Bio je to početak moje financijske samostalnosti. Drugačiji način života mi nikada nije padao na pamet. Neovisnost u svakom pogledu.

Buga Marija govori nam o seriji, roditeljima i borbi s ADHD-om: Mama i tata su bili malo u šoku
Buga Marija govori nam o seriji, roditeljima i borbi s ADHD-om: Mama i tata su bili malo u šoku

Vaša kći je nedavno progovorila o tome kako se nosi s dijagnozom ADHD-a – je li bila teška klinka? 

Buga nikako nije bila „teška klinka“. Upravo obrnuto. Jedino je oduvijek bila neuredna. Kad odvrtim životni film sjećam se prvog sukoba koji smo imali s Bugom, a imala je samo godinu i pol: sjedila je na podu u dnevnoj sobi i igrala se. Nakon što je završila s igrom rekla sam joj da pospremi stvari za sobom. Nije htjela. Rekla sam da se stvari za sobom uvijek trebaju spremiti i da u životu nitko za njom neće spremati. Nije htjela. Danas mogu reći da – nije mogla. ADHD. Kaos njezine sobe bio je najveći problem s kojim sam se suočavala u razdoblju od 19 godina, koliko smo živjeli zajedno. 

Koliko ste vi i suprug 'krivi' za to što je i ona danas glumica – kad se rodila ta ideja da će krenuti vašim stopama? 

Ne, ona nije krenula našim stopama. Upravo obrnuto. Umjesto na kazališnu, upisala se na Muzičku akademiju i magistrirala operno pjevanje. Završila je u Švicarskoj i specijalistički magisterij opernog pjevanja. Mi smo do njezine 17. godine bili sigurni da će studirati glumu i bili smo iznenađeni kada je došla s odlukom da će se posvetiti pjevanju. Prošlo je dosta vremena prije nego je shvatila da je ona I, a ne ILI. Da je osoba koja ima više različitih talenata koje joj valja uključivati, a ne da se ograniči na jedno. Mogu reći da je s 30 – opet „u sedlu“. 

storyeditor/2024-02-15/IMG_3943.jpeg

Cijeli život ste u pogonu 100 na sat,  popis edukacija i treninga koje ste prošli u vašoj biografiji je nevjerojatan. Na koncu, nema ni puno ljudi s doktoratom u vašoj profesiji. Zbog čega su vam učenje i rad na sebi bili toliko važni? 

Moja je glavna životna odrednica cjeloživotno učenje. Promjena je prebrza u vremenu u kojem živimo. Nikada u povijesti čovječanstva promjena nije bila tako brza, a jedini način da se nosimo s tom brzinom je učenje. Kada sam u kasnim četrdesetima okrenula život u smjeru (ponovnog) učenja bilo je to instinktivno. Danas znam da je učenje jedini način da uzmemo maksimum od života. Ne, nisam osoba od ispijanja kavica, gledanja filmova i serija. Nije mi to dovoljno uzbudljivo. Nema mi u tome adrenalina. e Učenje mi je i dalje neusporedivo uzbudljivije, jer mi svaki dan otkriva neku novu perspektivu. Kada sam postala doktoricom znanosti bila sam prva glumica koja je doktorirala Hrvatskoj. Ne znam je li mi se međuvremenu pridružio još netko iz glumačke profesije.

U vrijeme pandemije Covid-a napisali ste knjigu 'Vrijeme za promjene', vodič za ljude koji žele promijeniti svoj život.  Postoji li dobro ili loše vrijeme za promjene u životu? Kako se odvažiti na novi put – svi se bojimo neuspjeha? 

Nema neuspjeha, ima samo povratna informacija iz koje učimo. Knjigu sam napisala jednostavnim jezikom da svatko tko se odluči za promjenu ima svojevrsni putokaz kako to napraviti. Svako je vrijeme – vrijeme za promjenu, jer je promjena jedina konstanta. Nema promjene jedino kad smo mrtvi. Strah? Neznanje nam generira strah, znanje/učenje ga smanjuje. Hoćemo li ostati u životu kojim smo nezadovoljni ili ga pokušati promijeniti, naš je izbor. Svi smo različiti, ali ono što nam je isto jest da svatko od nas ima svoj život u svojim rukama, a i svima nam dan traje 24 sata. Hamletovsko pitanje: „Biti ili ne biti?“ za mene nije pitanje. Pristajem samo na BITI. A to znači - mijenjati se. Mijenjati se znači – učiti.

storyeditor/2024-02-15/IMG_7333.jpeg

Na Bugin poticaj pokrenuli ste i edukacijsku platformu VestaLLLs, sa savjetima i podrškom za ljude koji trebaju takvu potporu. Snimate video priloge sa savjetima, kakve su reakcije publike? Što je vaš cilj s tom platformom? 

U početku je naša edukacijska platforma bila namijenjena umjetnicima, ali već neko vrijeme otvorile smo se široj publici, što se pokazalo dobrom odlukom. Do sada sam snimila preko 350 kratkih videa, ne znam ni sama koliko vlogova, a naš tečaj uključuje pedesetak „lekcija“ na hrvatskom i engleskom jeziku, knjigu, kao i osobno vođenje kroz promjenu. Naši korisnici ponekad žele promijeniti karijeru, ponekad osobni život, imamo različite profile pratitelja. No, radimo i s većim sustavima, manjim i srednjim kompanijama, kao i s manjim gradovima.

Platforma nam se prirodno širi i raste. Jednostavno je, radimo ono što znamo i to dijelimo. Nema pritiska ni u kojem smislu. Samo radost dijeljenja i povratne informacije koje nam potvrđuju da radimo neku pravu stvar. Kad si mlad, valja ti učiti i akumulirati temeljna znanja. U srednjim godinama gradiš karijeru, ideš prema osvajanju ciljeva, a ako u trećem dijelu života ne dijeliš – čemu ti sve to? Ja sam u zadnjoj trećini svog života i neizmjerno me raduje dijeljenje.

Imam ograničeni broj polaznika s kojima mogu raditi, tako da snažnije širenje neće biti moguće. Barem ne u skorijoj budućnosti. Nije nam cilj da naša platforma postane velika. Važno nam je da ono što radimo bude izvrsno. Goethe je rekao, jedino je izvrsno dovoljno dobro. To je to.  Ali, tko zna kuda će okrenuti ova priča. Ovo je prvi puta da Buga meni producira, da sam ja zadužena za sadržaj, a ona za produkciju, dakle, okrenule smo uloge, a i to nam je izazov i dodatna zabava. 

Zbog čega to dijeljenje iskustava, zbog čega ste tako zdušno angažirani oko rada sa studentima, zašto se toliko trudite biti onaj 'kotačić' koji potiče na rast i razvoj? 

Radim ono što osjećam da trebam raditi. Ni manje ni više. Cijeli se život bez ostatka angažiram u području u kojem radim. Nikada nisam išla ni u koju aktivnost s manje od 100%. To sam ja, to je moj život. Razlika je što danas više ne pokušavam promijeniti cijeli svijet, kao kad sam bila mlada i u srednjim godinama. Danas znam da ako uspijem inspirirati samo jednog čovjeka da počne razmišljati o promjeni, promijenila sam cijeli jedan svemir. A to je dovoljno. Bonus je to što mi uglavnom uspijeva inspirirati ljude s kojima radim. Rezultati su tu. Meni više ne treba. 

storyeditor/2024-02-15/poceci_male_scene_boka_kotorska.jpg

Kako to izgleda u Kini? Imaju li mladi ljudi s kojima radite nekih sličnosti s onima u Hrvatskoj? Kako žive, čime se bave, gdje  kako se vole družiti? Osjeća li se i tamo neka vrsta otuđenja jer svi 'živimo' samo na  društvenim mrežama?    

Mladi ljudi u Kini manje su samostalni od onih u Hrvatskoj. Ovisniji su o roditeljima, tijekom studija žive u kampusu i tek povremeno izlaze van. Gotovo u cijelome svijetu ovisnost o digitalnim tehnologijama je veliki problem i uzrok dezintegracije. Naša je generacija (generacija razvoja televizije i TV programa) poznavala osjećaj dosade. Nove generacije, generacije digitalnih tehnologija obilježava usamljenost. Svakim su danom sve manje sposobni komunicirati uživo. Kina je lakmus papir onoga što čeka ostatak svijeta. Da, definitivno je vrijeme za promjenu, ako želimo opstati kao ljudi. 

Kako živite u Kini? Jeste li se često selili, jeste li u međuvremenu usavršili pakiranje i došli do toga da nosite što manje stvari sa sobom?

Živimo u istom unajmljenom stanu već 7 godina. Samo smo se jednom selili, nakon naše prve kineske godine. Premda do svoje 57. godine nikada u životu nisam bila podstanar i nisam mogla ni zamisliti kako to izgleda, danas mi je potpuno svejedno živim li u svom ili unajmljenom stanu. Nebitno. Otišla sam iz Zagreba s jednim koferom u kojem su uglavnom bile meni važne knjige. Nakon gotovo 8 godina život mi ne bi stao u jedan kofer, ali kada ću jednoga dana odlaziti, ponovno će to biti samo bitno. Ostalo će otići gdje treba: darovanje, reciklaža ili smeće. Nisam vezana na stvari.

Vitomira Lončar održala govor na stadionu i to na - kineskom
Vitomira Lončar održala govor na stadionu i to na - kineskom

Kuhate li kod kuće, iskušavate li neke recepte kineske kuhinje? Ima li jela koja su vas oduševila? 

Ne kuham. Nikada nisam kuhala. Suprug kuha i kreativan je u tome. Kineska kuhinja ne postoji, postoji ogroman broj različitih kuhinja. Prevelika je to zemlja da bi se mogla svesti na jednu kuhinju.  Mi živimo u srcu Kine i taj dio ima svoje specifičnosti. U početku sam imala problema s privikavanjem na drugačije okuse. Sada jedem gotovo sve, osim dva ili tri jela. Volim dobro pojesti, ali ne razmišljam o hrani u kategorijama (ne)oduševljenja. 

Kakav je standard sveučilišnog profesora u području Kine, jesu li njihove plaće značajno više od prosjeka, mogu li si oni relativno lako priuštiti putovanja, wellness, kupnju stana, automobila…? 

Ja sam najstariji profesor na svojoj školi (Kultura i mediji) i profesor sam mentor. Pri tom sam stranac. Naše su plaće neusporedivo veće od onih kineskih profesora, jer je i pozicija drugačija. Kinezi obožavaju putovati i većina ih putuje, a samo način na koji putuju ovisi o financijskoj slici. Automobili koje vidite na ulicama su jako dobri. Jedna moja asistentica vozi BMW, druga Mercedes, a treća Volvo. Obožavaju strane i velike automobile. Idu na SPA, kupuju sve i svašta (to im je najdraži sport), a odakle im toliki novci – ne znam. Svaki Kinez ima ušteđevine za tri godine života ma što da se dogodilo. To je pandemija pokazala. Svi su živjeli bez problema, premda se nije radilo na uobičajeni način. Štedljivi su i vrijedni ljudi. Rade, rade i rade i onda i imaju. 

storyeditor/2024-02-15/IMG_5407.jpeg

Što vam u Kini najviše nedostaje iz Hrvatske? I obrnuto, kad ste doma, zašto se veselite povratku u Kinu?

Pitanje je – gdje je dom? Sada je dom Kina. Ne nedostaje mi ništa u Kini, osim da se uživo vidim s Bugom i obitelji. I nedostaje mi moje selo Ustrine na otoku Cresu gdje živim kada sam u Hrvatskoj. Taj mir, tišina, pogled na beskrajno more. Kada sam u Hrvatskoj nedostaje mi mnogo više stvari iz kineskog života. Tako je sada. Ali, promjena je tu da ostane. 

Kad ste krenuli u Kinu, počeli ste učiti kineski – kako se dana snalazite na tom jeziku? Puno putujete Kinom, što vas je u zadnje vrijeme najviše oduševio?

Učim kineski svaki dan. Snalazim se sve bolje. Putujem stalno, ne samo po Kini. Za vrijeme pandemije putovali smo samo po Kini i to je bila odlično! Napokon sam otkrila sva ta čuda u zemlji u kojoj živim. Teško mogu izdvojiti što me je više oduševilo, prirodne ljepote ili raznolikost nacionalnih manjina i etničkih grupa koje upoznajem na putovanjima, a što je moja strast.

Obišli ste neka mjesta u svijetu koja bez ove velike životne promjene možda nikad ne biste: Ulovili smo vas na Šri Lanki… Što vas je na tim putovanjima najviše 'dodirnulo', jeste li naučili nešto novo o sebi? 

Život u Kini omogućio nam je mnoga putovanja. Indonezija, Filipini, Vijetnam, Laos, Kambodža, Nepal, Sri Lanka, a  također i cijela Kina, koja je trajna inspiracija, naše su česte destinacije. Koristimo svaku priliku da putujemo i otkrivamo nove kulture. Svako novo putovanje nauči te nečemu. Najdragocjeniji su mi susreti s ljudima. Učimo samo od drugačijih od sebe. 

Do kada planirate živjeti i raditi u Kini? Imate li neki (radni) plan za vrijeme kad ćete osjetiti da je vrijeme za to da se ipak umirovite? 

Doći će dan povratka, to je jasno. Sve će ovisiti o zdravlju i – Božjoj volji. Ne možemo u životu sve isplanirati. Kada dođe taj dan, bit ću spremna na nove izazove. Veselim im se. Do onda – samo opušteno!
 

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 105