Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
60 komentara

Vjerujete li vi u anđele? Jedan liječnik u njih je povjerovao...

Dr. Max Pemberton britanski je liječnik kojeg su beskućnik i dobrota jedne žene definitivno uvjerili da anđeli postoje, kao i da su oni zapravo među nama...

Dreamstime
Foto: Dreamstime
60 komentara

Ispovijest liječnika i njegovu priču donosi Daily Mail.

Dok sam počeo raditi kao mladi liječnik, sjećam se kako sam znao gledati kroz prozor i moliti se za snijeg. Djetinjasto, shvaćam, no bolnice djeluju tako da se čovjek drži tih sanjarskih stvari. Tada sam počeo raditi na projektu koji je nudio zdravstvenu skrb beskućnicima. Pokrivali smo neke od najgorih dijelova unutarnjeg Londona, a klinike su nam bile mobilne na napuštenim parkiralištima ili u mračnim ulicama.

Ljeti je to bila avantura, hodati okolo u majici sa stetoskopom i ruksakom. No, došla je zima. Iznenada sam shvatio kako je snijeg divan dok imaš centralno grijanje, crno-bijeli film na TV-u i kekse. A to baš i nije na dohvat ruke beskućnicima. Jedna je zima bila osobito opaka, pa smo moja ekipa i ja bili pomalo u panici. Vojska je izdala upozorenje te su se dijelile vreće za spavanje, a medicinske sestre i socijalni radnici su u suzama odvlačili ljude na sigurno i toplo. 

Nikad prije nisam shvaćao kako se ljudi mogu smrznuti na ulici. No, iz straha u očima ljudi koje sam gledao, s time sam bio suočen. Prestao sam sanjati o bijelom Božiću i snježnim blagdanima. 

Stewarta sam sreo na najhladniji dan u godini. Došao je drhteći u naš ured, preklinjući za pomoć i moja mu je tajnica napravila šalicu čaja te ga posjela. 

- Siroček mali, smrznut će se vani. Izgleda tako nevino, poput anđela - rekla je.

Stewart je imao 22 godine, bio je visok, vitak i blijed, s prestrašenim licem i razbarušenom plavom kosom. Pogledao bi vas u oči tek u prolazu te se njihao na svojoj stolici dok mi je govorio. 

Sumnjao sam na to da ima nekih poteškoća u učenju te da je na ulici dugo. Nije imao nikoga od obitelji. Otac mu je odveden u zatvor nakon što je na smrt izbo majku dok je Stewart imao osam godina. Od tada, većinu je svog vremena proveo u raznim institucijama te se družio s poprilično nezgodnim ljudima. Sa 16 je godina poslan u popravni dom zbog pljačke u koju je bio uključen. Netko je stradao, a on je zatvoren kao sudionik. Tek je nedavno pušten iz zatvora i na ulici spava par mjeseci. No, hladnoća ga je uništila, dobio je tešku plućnu infekciju i cijelo mu se tijelo treslo dok je kašljao. 

Znao sam da, ako ga odbijem, to je kao da sam mu propisao smrtnu kaznu. Trebali bi mu tjedni da dobije smještaj u nekom od prihvatilišta, no jedna mu je medicinska sestra našla hitan smještaj.

Dao sam mu upute kako doći do tamo i zapisao ih na papir, rekavši mu "Tamo si dobrodošao, no to je samo privremeno. Vrati se sutra i potražit ću ti neko trajnije rješenje."

Činio se nesiguran, ali se uputio na hladan vjetar. Sljedećeg se dana nije vratio. Za nekoliko je dana zima postala još gora, a ja sam čekao da se on vrati. Telefonirao sam prihvatilištu, no rekli su da nikad nije stigao. Druga prihvatilišta nikad nisu čula za njega. Napokon je jedna sestra rekla da se trebamo suočiti s istinom te da je vjerojatno umro u nekom mračnom i hladnom ulazu. Bio sam uništen. Znao sam da nisam ništa više mogao napraviti, no ubijala me krivnja. 

Napokon, nakon nekoliko dana, pojavio se u uredu. 

Napao sam ga što se nije javio, koliko nas je zabrinuo. Tada mi je objasnio, a ja sam ostao iznenađen, ne nadajući se kako će mi jedan nevoljeni bivši zatvorenik vratiti vjeru u ljude.

Nakon našeg prvog sastanka, izašao je naći sklonište. No, ono što nisam uspio razotkriti je bio njegov otpor, a Stewarta je bilo previše sram da mi prizna - bilo je to da on ne zna čitati. Adresa i upute koje sam mu dao bile su napisane, a sve to je značilo veliko ništa za njega. Lutajući u mraku, ubrzo je postao dezorijentiran. U svojoj je zbunjenosti ispustio upute, pa mu ni drugi nisu mogli pomoći. Četiri sata kasnije bio je posve izgubljen, smrznut te vrlo uplašen. Tada je sreo gospođu Clarence. Ona mu je hodala ususret, noseći svoje šoping vrećice, dok je iz mraka izletio Stewart te je grozničavo upitao zna li gdje je sklonište. Svako drugi bi produljio, netko bi potrčao u strahu, bojeći se pljačke ili nečeg još goreg. 

Ona to nije učinila. Razgovarala je s njim, shvatila da je kilometrima daleko od mjesta kojeg traži te da nije u stanju sam doći tamo. Tada je učinila nešto doista izuzetno. Pozvala je smrznutog i nervoznog beskućnika u svoj dom, kako bi prespavao jednu noć. Stewart je svoju priču ispričao s tolikim osmijehom na licu da je bilo očito kako je to bilo prvi put u njegovom životu da je netko bio dobar, ljubazan prema njemu. 

Otišao je s njom kući te pojeo večeru s njom i njezinim mužem. Nisu ga ispitivali o njegovoj prošlosti ni zašto je beskućnik, samo su ga prihvatili kao dragog gosta. Bio je tako umoran da je zaspao odmah nakon jela. Sljedećeg jutra, gospođa Clarence mu je napravila jaja i objasnila mu kako je zvala neke ljude iz svoje crkve. Svi su mu željeli pomoći, a vikar mu je ponudio da spava na crkvenom imanju dok nevrijeme ne prođe. To je sve mogao i sam platiti - obavljajući razne posliće. Gospođa Clarence mu je dala stari kaput njenog supruga, par rukavica i šal te ga odvela u crkvu. Nitko ga nije gnjavio, no nekoliko dana nakon toga, u redovitoj posjeti gospođe Clarence da provjeri kako je, predložila mu da posjeti liječnika koji mu je rekao gdje da ode one noći. Odvezla ga je - i bio je tu, razgovarajući sa mnom. Sjedio sam tako, otvorenih usta od čuđenja, potresen ovom jednostavnom, a tako dirljivom pričom. 

Stewart se vratio u crkvu te ostao tamo još nekoliko tjedana. Ta ga je zajednica praktički posvojila, i posljednje što sam čuo je da ga uče pisati te da radi u jednoj trgovini slažući police. 

Postoji divan odlomak u Tori koji kaže "ne zanemari biti dobročinitelj prema strancima, jer su, činivši tako, neki zabavljali prikrivenog anđela".

Stewart nije bio anđeo, siguran sam. No, gospođa Clarence? Vjerovala je u ljudskost i dala mu šansu dok su svi drugi okrenuli glavu.

Možda je ono što je ona učinila naivno, i da su stvari ispale drugačije, mogla je to biti priča o tome kako ne treba vjerovati strancima. No, ona je odabrala dobrotu, a ne strah. I natjerala me da pomislim kako među nama možda ipak ima anđela.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message