Lifestyle

Komentari 8

50 godina OŠ 'Mladost': Bivši učenici opet na kratko sjeli u klupe: 'Kao da je jučer bilo!'

Za 50 godina OŠ 'Mladost' bivši učenici opet na kratko sjeli u klupe: 'Kao da je jučer bilo!'

Povodom 50. obljetnice Osnovne škole 'Mladost' u Utrinama, kratko smo posjetili ekipu koja snima dokumentarac o generacijama učenika i profesora koji su prošli kroz školu

Oni su veliki, ali su mali. Zapravo, oni su odrasli i ozbiljni ljudi čija djeca sada pohađaju Osnovnu školu 'Mladost' u Utrinama, no kad ih okupite u 'starom' razredu u kojem su nekad i sami grijali klupe te škole, smijeh koji odzvanja prostorom dok se prepričavaju anegdote iz tog vremena, vraća u djetinjstvo. Teško se uopće saživjeti s idejom da smo tu zbog obilježavanja 50. obljetnice škole, nekako je prebrzo prošlo to vrijeme, kao da su još jučer bili klinci koji trčkaraju školskim hodnicima iz legendi koje se još uvijek  prepričavaju među učiteljima i profesorima.  

POGLEDAJTE VIDEO:

Među njih spadaju i one uobičajene u školi punoj razigrane djece, o razbijenim prozorima, pošaranim klupama, o tome kako je pod velikim odmorom krenula tuča, pa je netko nekome razbio nos, pa i sjećanja o pasti za zube namazanoj na hotelskim kvakama za vrijeme maturalca, kao i prvim tulumima, pa čak i priča o tome kako je jedan učenik kojem je prijetilo da zbog broja jedinica padne razred zapalio razredni imenik u dvorištu škole.

Pedagoginja Katarina Tomašević i knjižničarka Iva Šišak dale su si u zadatak da zabilježe barem mali dio te povijesti u filmu koji su snimale proteklih nekoliko mjeseci, s ciljem da naprave 'barem nešto' kako bi se svečano i malo drugačije obilježila 50. obljetnica, koja ise slavi tijekom cijelog  svibnja, unatoč preprekama zbog pandemije i mjera zaštite od širenja korona virusa. Zbog toga se moralo odustati od ideje o velikoj priredbi ispred škole koju bi pripremili današnji učenici i profesori, na koju bi bili pozvani svi oni bivši, pa je pala odluke da će malo po mao pozivati bivše učenike i profesore škole i snimiti dokumentarac o njihovom druženju i odrastanju u školi. 

- Kad već ne možemo napraviti veliku proslavu na koju bismo pozvali sve, željele smo barem na ovaj način obilježiti činjenicu da je ova škola od prvog dana od kad je otvorena i sad već punih 50. godina zapravo kao srce ovog naselja i da su brojne generacije uz nju vezane prelijepim uspomenama – pojašnjava Iva, uoči jednog snimanja kojem smo se pridružili. Uz nešto starih fotografija, spomenar škole u koji su bivši ravnatelji nekada ručno upisivali najvažnije događaje, te posebno iz školskog časopisa Iskrica, koji je počeo izlaziti još prve godine kad je škola započela s radom - davne 1971. godine - vidi se da je to srce naselja u vrijeme otvorenja, pa i nekoliko godina nakon toga, bilo smješteno između blatnih livada i građevinskih rupa u koje su radnici polagali cijevi, jer se naselje još gradilo.

Sjećaju se toga Gordan Blagoev i Davor Pribanić koji su 8. razred završili 1980. godine. Odrastanje uz školu imalo je zato, kažu, i  pomalo avanturistički duh.  

- Stalno smo jurili okolo na biciklima, po stazama koje smo samo mi poznavali, ne samo po naselju nego i dalje. Prijatelj i ja smo bili zaljubljeni u avione, pa bismo na biciklima poznatim stazama vozili čak do aerodroma Pleso, tamo smo imali mjesto s kojeg smo mogli uživati u pogledu na avione. Sjećam se, na primjer, da smo jednom baš jurili na aerodrom kad je Boeing 747 trebao prvi puta sletjeti na zagrebački aerodrom. Stigli smo baš na vrijeme i danima smo time bili oduševljeni – priča Davor. 

U to vrijeme na mjestu tržnice u Utrinama još je bila velika jama, pa je to bilo mjesto oko kojeg su se dečki okupljali skoro svaku večer, posebno nakon što je postao popularan skateboard, jer su se po toj jami mogli spuštati. Dečki se rado prisjećaju i brojnih sportskih aktivnosti koje je škola tada imala u sklopu slobodnih aktivnosti, koje su bilježile odlične uspjehe.

- Davor i ja bili smo odbojkaši, profesor Matačić nas je u 7. razredu ubacio u drugu ekipu, jer je bilo puno učenika koji su se bavili odbojkom. No ubrzo smo ušli i u prvu postavu i u 8. razredu uspjeli osvojiti prvo mjesto na prvenstvu svih školskih ekipa u Zagrebu. Išli smo čak i na prvenstvo Hrvatske – priča Gordan. Posebne avanture vezane su uz istraživanje nekadašnje 'vojne livade' kako su stanari nekad zvali livadu uz kompleks vojarne. Danas su tu izgrađene Plodine i nove POS-ove zgrade.

Do otvaranja OŠ Mladost u Utrinama, djeca iz tog naselja išla su u školu u Jakuševac i Zapruđe. Nakon što je škola  otvorena, i u nju su dolazili učenici iz nekoliko novijih naselja, a godinama je postojala i praksa da učenici iz Zagreba jednu godinu autobusima putuju na nastavu u jakuševačku školu. Ostalih 7 godina oni su dolazili u 'Mladost'. Tako je od 477 učenika, koliko ih je bilo upisano 1971. godine, škola sredinom 70-ih 'narasla' na čak 2250 upisanih učenika. Tada se radilo u tri smjene, prisjećaju se dečki, pa je jutarnja smjena dolazila u školu u pola osam, međusmjena od 11, a poslije podnevna od 14 sati.  

- Na veliku radost nas klinaca, školski satovi zbog toga su trajali 35 minuta, no sve se stiglo naučiti – kaže Davor. Čak i gluposti, zaključujemo nakon legende o tome kako je netko još u 6. razredu donio u školu pivo i cigare, od kojih je kasnije smrdio cijeli razred. 

- Tada su samo rijetki pušili, jer je to bio način da budeš drugačiji od drugih. Danas bih djeci rekao da ne puše, ako žele biti drugačiji od drugih – ukazuje na razliku između mladih nekada i danas uz smijeh Davor. 

- Nekad smo se i puno više družili vani nego što to rade djeca danas. Gotovo svaku večer je bilo normalno da se napravi po nekoliko krugova oko škole, jer biste tako i po nekoliko puta sreli prijatelje ili simpatiju.Okupljali smo se i na klupama, znalo se točno gdje se na večer nalaze 'akavci', a gdje 'bekavci' i koga gdje možete sresti. I stalno smo hodali oko škole – prisjećaju se Ana Melita Pokupec, Jasna Horvat i Karmela Pelikan. 

- I meni su šetnje oko škole jedno od najupečatljivijih sjećanja na odrastanje u 'Mladosti', a posebno naša sjedenja na klupici. Sjećam se i toga da nam je, kad je nastava bila poslije podne, bilo posve normalno doći pred školu ranije, već oko 13:20, pa bismo tih pola sata do nastave igrale 'gumu-gumi' u nekoliko grupa. Nije trebalo nikoga nazvati da se dogovorite oko toga, jednostavno se znalo da možeš doći pred školu ranije i da je tamo uvijek neka ekipa koja igra 'gumi-gumi' – priča voditeljica Mirna Maras, također jedna od bivših učenica 'Mladosti'. 

Čini joj se da su mlađe generacije nekad imale više poštovanja prema profesorima i starijima. Nekada se, na primjer, ustajalo kad bi profesor ušao u razred i djeca su stajala dok ne bi rekao da sjednu, slušalo se kad bi netko podviknuo da u razredu mora biti mir. 

-  Nismo trebali nikakve sankcije, ali kao da nam je bilo dovoljno to da znamo da može biti sankcija – kaže Mirna. Dečki su, dodaje, ipak znali raditi nepodopštine. 

- Meni je najgora kazna koju sam mogao doživjeti bila kad bi mi ravnatelj Sočec rekao da tata sutra mora doći u školu – kaže uz smijeh Dejan Spasić, dok Karmela dodaje kako je bilo situacija kad su profesori učenike znali počupati za kosu, opaliti čvrgu, podviknuti, pa i – dati pljusku. 

- Nekad se na to nije gledalo kao na zlostavljanje, danas vjerojatno bi. Ali tad nam nije padalo na pamet požaliti se na to roditeljima kod kuće, jer bi mi oni rekli da sam to sigurno zaslužio i još bih i doma vjerojatno dobio pljusku  – kaže Dejan uz smijeh. 

Kod nekih je profesora bilo dovoljno da on malo jače zalupi imenikom po stolu - to je bio znak da je brbljanja dosta i nakon toga bi se čula samo muha u razredu. Neki su znali zapisati u dnevnik da je učenik brbljav na satu, no svi su znali da zbog toga neće biti problema. Najgore je bilo s onima koji su brbljavca odmah izvodili pred ploču, da ga ispitaju, pa bi padale jedinice, kao i oni koji bi nemirnog učenika potjerali iz razreda na hodnik. Tad je trebao prepisivati ono što se radilo na satu, pa to naučiti sam, nakon čega su opet često - padale jedinice.   

  

Od upečatljivih kazni, posebno kad si još mali i tek se susrećeš sa kaznom, treba spomenuti stajanje u kutu razreda. Tek to se pamti, možda i dulje nego pljuska, pokazuje razgovor s još jednom bivšom učenicom, poznatom dramaturginjom i redateljicom Snježanom Banović.

- Crtali smo i ja nisam bila zadovoljna svojim crtežom, pa sam zgužvala papir i bacila ga kroz prozor u dvorište škole. Kad je to učiteljica vidjela, poslala me u kut i ta me kazna dugo mučila, tako da ju i danas pamtim – priča Snježana, koja je u OŠ Mladost dolazila iz Sopota. Prvo polugodište pohađala je školu u Jakuševcu, a nakon toga počela pohađati nastavu u velikoj, lijepoj, tek otvorenoj školi u Utrinama. Posebno pamti svakodnevno hodanje iz Sopota u Utrine te povratak nazad poslije nastave. Obično je do škole i nazad hodala s tada najboljom prijateljicom Ksenijom Balog. 

- Nisu to bile male relacije za nas dvije. Sjećam se toga da su nam torbe bile teške, nije ih bilo lako nositi cijelim putem, a i naselje se još gradilo, pa je trebalo zaobilaziti rupe gdje su građevinari postavljali cijevi i gradilište – dodaje. Obožavale su proljeće i toplije dane, jer je tada bilo manje blata, a i bilo je pitanje prestiža koja će prije nagovoriti mamu da joj s prvim toplijim danima dozvoli obuti – dokoljenke.  

- Škola je tada bila puna djece kao košnica, pamtim graju po hodnicima tijekom odmora, sudjelovanje na brojnim priredbama koje su se često priređivale u školi, dječaka koji je često bio kod ravnatelja po kazni, a kasnije smo saznali da je to bilo najčešće zato što je branio cure koje su dečki gnjavili. I posebno se sjećam prve učiteljice Vjere Maričić. Zbog nje smo išli u školu, obožavali smo je. Ona  mi je usadila ljubav prema čitanju - priča Snježana.

U to je vrijeme pročitala 'Priče iz davnina', 'Bambija', sjeća se i čitanja 'Velog Jože' i toga kako su se motivi iz tih priča prenosili u nastavu likovnog odgoja, pa se često crtalo prema njima. Prisjeća se kako je i jedna priča koju je napisala bila objavljena u 'Iskrici'. Još je svježe sjećanje i na 'najbolji sladoled u gradu', koji bi Ksenija i ona kupile u slastičarni u Maretićevoj ulici, na povratku kući iz škole, te na pekaru u kojoj je pod velikim odmorom kupovala pecivo, priča.

- Sjećam se i toga kako smo u to vrijeme skupljali sličice, čini mi se za album sa sportašima s Olimpijade, pa smo pod odmorom ispred razreda znali organizirati razmjenu duplića. Ponekad smo to radili uz kokanje, onu staru igru u kojoj lupate dlanom o sličice i trebate ih preokrenuti – priča Snježana. 

Među slobodnim aktivnostima oko kojih su se često okupljale djevojke se prisjećaju dramske i novinarske grupe, koja od prvih dana škole izdaje školski časopis 'Iskrica', te atletike i ritmike, s kojom je škola, između ostaloga, sudjelovala i na sletovima u vrijeme Univerzijade u Zagrebu 1987. godine. Pamti se i druženje u zboru. Nekih se pjesama i danas dobro sjećaju, pokazalo se kad su nam cure zapjevale iz srca. Svi se sjećaju i primanja u pionire - plavih kapa i crvenih marama oko vrata i prve priredbe koju su kao učenici pripremili za roditelje. S dramskom i zborom često se gostovalo na različitim priredbama u naselju, kao i na školskim natjecanjima, a tad se preko škole jeftinije moglo nabaviti i karte za 'Muzičku omladinu', pa se cure još sjećaju i prvih opera koje su tada slušale u 'ozbiljnom' kazalištu i prvih koncerata.          

- Bilo je i puno drugih aktivnosti kojima smo bili zaokupljeni. Na primjer, nekad smo zvonili po kućama skupljajući stari papir, pa bismo ga prodavali i nešto zaradili i tako skupljali novac koji smo onda trošili na izletima ili druženjima – prisjeća se Karmela. 

 

 Obavezne kute i šlape – a uz one gimnastičke šlape, neko vrijeme bile su popularne i 'mungosice' – jedan su od detalja kojeg se prisjećamo s najviše smijeha. Ipak, danas se čini da nikom nije bio veliki problem to što se moraju nositi. Cure su se snalazile tako što su im mame i bake šivale ukrase na njih, pa se i tako moglo pokazati osobnost, a dečki su se uspjeli izboriti da umjesto kuta mogu nositi traper košulje.

 Svi zajedno s posebnom sjetom pamte i školske 'čage' koje su se održavale petkom, obično od 18 do 20 sati, za koju su učenici sami organizirali program, birali redare i glazbu i mogli se družiti 'kao veliki'. Iako su na svakoj čagi dežurali i profesori, tu su pali prvi zaljubljeni pogledi, pokoji zagrljaj pa čak i pusa, no 'prave' ljubavi rađale su se puno kasnije, u srednjoj.

- U to su vrijeme aktualna bila nadmetanja s ekipama iz drugih naselja, pa je bio dovoljan i neki bezvezan povod da krene tuča između nas iz Utrina i dečkiju iz Zapruđa. Recimo, kad bi netko od 'naših' pogledao neku curu iz Zapruđa, to je bilo dovoljno da se dečki potuku. Bilo je toga skoro svaki vikend i na prvi pogled je znalo izgledati kao da nas nitko ne bi okupio za stolom, no svi smo se zapravo u međuvremenu dobro družili - priča Gordan. 

   Tih čagica više nema, kao ni beskrajnog 'điranja' oko škole, a nitko više ne igra ni 'gumu-gumi' prije nastave, kažu današnje učenice, članice novinarske grupe, koje su imale i nekoliko pitanja za svoje prethodnike u klupama. Ono 'klasično', da opišu svoje odrastanje u OŠ Mladost u tri riječi koje im prve padaju na pamet, izazvalo je možda i očekivanu reakciju: Divna prijateljstva, druženja, smijeh i – dobri učitelji. E, a koji su profesori bivšim generacijama bili omiljeni, bilo je odmah pitanje mladih članica novinarske grupe, današnjih učenica OŠ Mladost, njihovim prethodnicima u klupama. 

U 50-ak godina kroz školu je prošlo i dvjestotinjak učitelja i profesora, pa je zapravo nepravedno isticati samo neke od njih, no evo dijela tog odgovora: Svim našim sugovornicima tehnički odgoj predavao profesor Ivica Ridzak, koji i danas predaje taj predmet i jedan je od rijetkih profesora sa tako dugim stažem. Rado se sjećaju i profesorice Jasne Ivček, koja je predavala biologiju i kemiju, no manje po formulama koje su naučili, a više po tome što se čak i za vrijeme nastave s njom odlazilo u dvorište škole, gdje je učenike poticala da čiste smeće i sade cvijeće. S njom je na prilazu školi zasađeno i 88 ruža u sjećanje na 'druga Tita', doznajemo uz smijeh, kojeg je na njenim satima uvijek bilo. 

Profesora Franju Žica, koji je mnogim generacijama predavao matematiku, učenici i danas spominju uz riječi 'strah i trepet', tad je sreća bila 'upasti' u razred kojem matematiku ili fiziku predaju Nevenka Vitas, Zdravko Žilavi ili Marija Pollak, jer su bili 'strogi, ali pravedni'. I profesora njemačkog, Milana Kordića, sjećaju se kao strogog, pa i toga da je znao učenicima dijeliti čvrge. Ljiljana Kosanović iz povijesti 'gnjavila je s godinama i datumima bitaka' ako ste htjeli bolju ocjenu, kod Višnje Čulina iz hrvatskog nikako niste mogli čitati 'Modru lastu' ispod klupe jer bi to uvijek nekako otkrila, a među posebno omiljenima spominju se Zora Markotić, profesorica hrvatskog, Jaka Lukšić, iz engleskog, Mirna Pađen iz francuskog i profesor jednog od najomiljenijih predmeta za većinu učenika, Hrvoje Matičić, iz tjelesnog…

- Imate li kakvu poruku za današnje učenike – drugo je pitanje koje su mlade novinarke postavile učenicima 'Mladosti' koji su se u djetinjstvo vratili na jedan dan. Prva je i glavna poruka: Njegujte svoja prijateljstva, jer ona će do kraja života ostati ono najbolje što imate, kažu sugovornici. Iako su mnogi odselili iz kvarta, imaju brojne obaveze i nema puno vremena za druženje, ekipa iz razreda još uvijek se nalazi i druži, i to vrlo često, i ta prijateljstva ne mogu se opisati riječima, kaže Davor. 

- Druga stvar koju bih vam savjetovao je da se učite razmišljati kritički. Nekad je 15 dana trebalo da vam stigne neko pismo ili razglednica koju je poslao netko iz obližnjeg grada, danas ono što se događa na drugom kraju svijeta saznate jednim klikom miša, za 30 sekundi. Dobijete bezbroj informacija kroz dan, zato je važno kritički se odnositi prema njima – poručio je mladima. No, možda je i najupečatljivija poruka bivšeg učenika onima koji danas griju istu školsku klupu ta da će ono što danas uče ubrzo biti - zastarjelo, možda  i nepotrebno. 

- Stalno trebate učiti i stjecati nova znanja i vještine. Moja generacija je to naučila na svom iskustvu, a svijet se danas i puno brže mijenja, tako da ćete i s fakulteta izlaziti sa znanjem koje ubrzo neće biti primjenjivo. Zato stalno učite i radite na tome da se razvijate – poručuju bivši učenici OŠ Mladost djeci koja danas sjede u njihovim klupama. Puno smijeha izazvala je člnjenica da nekad nismo znali ni za pojam on-line nastava, kamoli da bi djeca mogla pratiti nastavu od kuće, kao što to mogu današnji školarci.

I, zamislite - ako ste zbog bolesti ili makriranja propustili dio nastave, trebalo je uzeti u ruke slušalicu fiksnog telefona i okrenuti broj nekoga od prijatelja iz razreda, da vam polako izdiktira što je zabilježio, dok vi pišete običnom olovkom s gumicom na vrhu, pretečom tipke 'delete' na tastaturi. Ako vam je to danas smiješno, imajte na umu - netko će se sigurno i vašim pričama iz škole smijati na stotoj obljetnici OŠ Mladost. 
 

Najčitaniji članci