U OŠ Kuršanec, koju pohađa 82 posto Roma, djeca uz poticaj profesorice Ide Domišljanović slikaju replike velikih umjetničkih djela po zidovima, vratima i stolcima i uče se prihvaćati različitosti
CRTANJEM DO SRETNIJEG DJETINJSTVA
'Nema veće radosti za profesora nego kad dijete napiše: Moje sretno mjesto u životu je škola'
Ne postoji veća nagrada za profesora nego da vam dijete koje kod kuće ima nesređenu situaciju u sastavu iz hrvatskog jezika na temu 'Moje sretno mjesto u životu' napiše kako je njegovo sretno mjesto baš kabinet likovne kulture, gdje stvara naša mala likovna grupa. Imali smo i djevojčicu koja je bila žrtva vršnjačkog nasilja i ponižavanja od strane vršnjaka u školi, zbog čega je razmišljala i o tome da napusti školu. Uključila sam je u likovnu grupu, ona je danas vesela djevojčica puna samopouzdanja, a ostali učenici cijene njen rad i zalaganje. Zato i meni osobno puno znači rad s tom djecom, jer vidim koliko im pomaže, ne samo u likovnom stvaralaštvu, nego i u tome da izgrade sebe, svoje samopoštovanje, uče se prihvaćati različitosti, druže se i stvaraju, kaže Ida Domišljanović, profesorica likovne kulture u Osnovnoj školi Kuršanec.
POGLEDAJTE VIDEO: Uskrsni darovi razveselili djecu u kontejnerskom naselju Glina
Pokretanje videa...
01:18
Riječ je o školi za koju biste prije očekivali da u medije dospije zbog problema, nego zbog djece s izuzetnim crtačkim sposobnostima. Naime, od 429 upisanih učenika, čak je 82 posto Roma i njihov udio iz godine u godinu raste.
To je zasigurno jedina škola koja se može pohvaliti time da zidove većine kabineta, hodnika, vrata pa čak i drvene stolce, krase replike djela Vincenta Van Gogha, Salvadora Dalija i niza drugih velikih umjetnika, uz portrete i autoportrete velikih slikara, glazbenika, pisaca, motive iz povijesnih legendi i priča, pa i motive iz dječjih slikovnica koje su naslikala djeca koja pohađaju likovnu grupu u proteklih šest godina.
Fascinantno je vidjeti neka od najvećih djela likovne umjetnosti, pogotovo kad shvatite da su ona na zidu izrađena na puno većem 'platnu' od onog na kojem ih je stvorio sam umjetnik, a prenesena su u savršenim omjerima i toliko vjerno da doista oduševljavaju.
- I sve su izradila sama djeca, osim jedne klavijature u kabinetu Glazbene kulture, koju sam radila sama. Njihove su čak i sve ove replike koje sežu do stropa. Ja ne mogu stajati na ljestvama, jer se osjećam nesigurno na njima, a oni slikaju kao od šale – priča profesorica. Likovnu grupu pokrenula je po dolasku u školu, prije 6 godina, jer jedan sat Likovne kulture tjedno od 45 minuta nije dovoljan niti da djeca izvade sve materijale i započnu crtati, kamoli da se potiču mladi talenti, kaže.
Zbog toga većina škola zapravo ima i izvannastavnu aktivnost kroz likovne grupe, no dodaje kako vjeruje da je među rijetkim profesorima koji se mogu pohvaliti ogromnim entuzijazmom učenika.
- Ove godine grupu pohađa 16-ero učenika, a interes je toliki da radimo gotovo svaki dan, nikada im nije dosta, neumorni su. U okviru nastavne norme imam 4 sata likovne grupe tjedno, a mi ih odradimo i po 12, jer i ja s njima uživam. I premalo nam je vremena da bismo realizirali sve što zamislimo. Štoviše, mnogi se još dodatno javljaju on-line, traže da im zadam neki zadatak, pa crtaju i šalju mi crteže – priča profesorica.
Dodaje kako ona nastoji tek uspostaviti ugodnu atmosferu u kojoj se svi učenici osjećaju jednako vrijedni i potiče ih na međusobno uvažavanje, prihvaćanje bogatstva različitosti i toleranciju, s ciljem da postanu zadovoljni sobom i da nauče cijeniti uspjeh koji postignu. Zbog toga i sama stalno pronalazi nove izazove za njih, pa se često natječu za različite projekte i šalju radove na natječaje, na kojima imaju odličnih rezultata i nagrada. Upravo se pripremaju za dvije izložbe radova i nadaju da zbog pandemije korona virusa neće biti odgođene.
Kako je zbog mjera suzbijanja širenja virusa škola od prošlog tjedna zatvorena i učenici prate nastavu on-line, u vrijeme kad smo ih posjetili profesorica je likovnjake podijelila na nekoliko kabineta i zadataka, da bi lakše držali distancu. Antonio Kalanjoš i Leonardo Horvat na katu škole zabavljali su se bojanjem panoa ispred kabineta Hrvatskog jezika u plavo, kako bi dječji radovi ubuduće bolje došli do izražaja, a Magdalena Panić, Tina Horvat, Andreja Kocijan i Ana Marija Bogdan, učenice sedmog razreda, dovršavale su mural sa životinjama na zidu.
Ana Marija je iscrtala većinu motiva, pa ih sada zajedno bojaju. Tihe su, pa jedva dobivamo rečenicu, dvije o tome kako obožavaju crtati i slikati i vjeruju da će se time pomalo baviti cijeli život.
Slično je i u kabinetu za Likovnu kulturu. Matija Grabar i Roan Posavec tu su jedini koji se bave skulpturom. Inače, njih dvojica su zajedno s Antoniom i Leonardom u ožujku sudjelovali u projektu Umjetnost u zajednici, u okviru kojega su na gradskom trgu postavili skulpturu na koju su građani mogli ispisivati svoje poruke o umjetnosti i drugim važnim životnim temama.
- Moja starija sestra je bila u likovnoj grupi, pa me potaknula da krenem – kaže Roan dok ovog puta od žice modelira muhu. Osim likovne grupe, idu i na dramsku te na odbojku, a Leonardo i na nogomet i malo im je teško reći što od toga više vole.
Djevojke se nerado hvale, pa profesorica pokazuje tko je od njih što naslikao na zidu i hvali se njihovim uspjesima na natječajima. One su za to vrijeme posve posvećene poslu. Zlatica Ignac posve je udubljena u djelo koje preslikava.
Maja Katalenić brusi sjedalo i naslon drvenog školskog stolca i iščekuje da se s profesoricom dogovori o motivu koji će naslikati. Ines Oršuš zaneseno se udaljavala od slike romske zastave, kako bi što bolje uskladila boje. Jagoda Oršuš pokazuje, pak, stolac oslikan motivima iz Crvenkapice.
- Često slikam i doma. Kad god mi je dosadno. Moji ništa ne kažu, ne zanima ih baš previše to što radim – kaže Jagoda, uz smijeh na opasku da bi bili sretniji da opere suđe. Ona jedina pomalo razmišlja o tome kako bi se talent mogao iskoristiti u budućnosti. Naime, jedan od bivših učenika škole znao je povremeno zaraditi oslikavanjem zidova za ljude koji su tražili određene motive, pa to vidi kao jednu od mogućnosti.
No, osim Magdalene, koja kaže kako će vjerojatno upisati medicinsku školu, ostale još ne znaju u koju će srednju. I zasad ni jedna ne razmišlja o mogućnosti da upišu neku umjetničku školu, ili da se posvete dizajnu.
- Nije to lako, jer u većini slučajeva nemaju prosjek ocjena koji bi to omogućio, niti ih obitelj u tome može podržati. Zato se obično ide u obrtnička zanimanja. Osim toga, dobar dio djece koja i upišu srednju školu ne završe više od jednog ili dva razreda jer nemaju odgovarajuću podršku roditelja – pojašnjava profesorica.
Jedan od razloga zbog kojih se i to sporo mijenja jest to što mali Romi u osnovnu školu dolaze bez odgovarajuće pripreme, odnosno nakon samo 10 mjeseci predškolskog programa, što nije dovoljno niti da dobro svladaju hrvatski jezik, kaže ravnateljica OŠ Kuršanec Marija Tepalović. Kasnije im je zato puno teže svladavati neke predmete, a zbog malog broja vršnjaka kojima je hrvatski materinski jezik u školi, učenje jezika sporije im ide, pa mnogi i u višim razredima još imaju problema.
- To nije integracija kakvu želimo. U suradnji s lokalnom zajednicom jako se trudimo oko toga da se to promijeni, no teško ide. Zato smo posebno ponosni na profesore kao što je Ida, koji imaju ovakve rezultate i koji pokazuju da se uz veliki trud mogu napraviti i velike promjene – kaže ravnateljica, odgovarajući na tvrdnju kako je i njena podrška malim likovnjacima bila važna.
Jer, u 'običnoj' osnovnoj školi trebalo je odobriti kupnju desetak štafelaja i s povjerenjem donijeti odluku da se smije slikati i po zidovima, odnosno gdje god djeca žele, kako bi oslikala svoje - sretno mjesto.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
