Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
20 komentara

Zajedno smo 'tukli' more 33 godine, a ljubav smo sačuvali

Pedeset pet godina su zajedno, a svi su joj govorili: Što će ti pomorac? Oni dođu i odu... No njih dvoje su oplovili svijet, a Ana je, čekajući Jakova, ispisala i pet knjiga

Životne i ljubavne priče, natopljene mudrošću i morem, a ispisane u brodskim dnevnicima rukom Splićanke Ane Grabovac (71), postale su knjige kojima se putuje svijetom i intimom žene koja je 33 godine plovila sa svojim “čovikom”. Kao supruga capa o’ makinje (upravitelja stroja) Atlantske plovidbe, Jakova Grabovca (82), dijelila je s njim tijesne brodske kabine i “tukla” more te su 55 godina zajedničkog života uspjeli prevaliti u neobičnoj i čvrstoj vezi koja i danas odnos ovo dvoje ljudi čini epskim.

Ana je upoznala naočitog i deset godina starijeg pomorca još kao srednjoškolka na splitskom kupalištu Ovčice te je, unatoč neslaganju roditelja da krene za pomorcem, mladalačka ljubav izrasla u neobičan život i putovanje svjetskim morima na kojima je pomno opisivala misli, trenutke i luke. Rečenicama je kratila usamljenost dok je Jakov bio u smjenama ili u svojim mislima kamo bi ga odveo posao ili pučina. 

Ana Grabovac | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Upoznali smo se 1963.. On je bio već gotov, odrastao čovik, a ja školarka, i malo-pomalo počeli smo se dopisivati, viđati, a moji su doma ludjeli. Vikali su što će ti pomorac, oni dođu i odu, idu tamo gdje im je komotno, a tebi, eto, barufe i bruke za cijeli život. Međutim, nisu bili u pravu. Ukrcala sam se s Jakovom 1968. te oplovila svijet teretnim brodovima i sačuvali smo svoju ljubav. Odrastajući uz Jakova učila sam se životu od njega, doduše, kako je njemu odgovaralo.

Kasnije sam spoznala da sam mogla i nešto drukčije, ali nije bilo važno jer smo se pronašli. A kako nam bog nije dao djecu, potpuno smo se okrenuli jedno drugom – započela je priču ova profesorica književnosti i hrvatskog jezika.

ANA KOLAR: U tramvaju sam ugledala oca, a godinama si nismo rekli ni riječ

Dodaje kako pomorci tad nisu bili na cijeni. Smatrali su ih lutalicama, nemirnim duhovima, izbivali bi iz kuće mnogo dulje nego danas, a toliko vrijeme na pučini bi ih znalo dobrano promijeniti. Ana je na teretnim brodovima boravila i po godinu dana, a za to vrijeme nastojala je biti što manje vidljiva u tom muškom svijetu.

Ana Grabovac | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Prvo im je zajedničko putovanje bilo na Krim, gdje su je na ulici stanovnici zaustavljali tražeći da im proda garderobu koju je nabavila iz Italije. Takve male crtice, opise svjetskih gradova, ali i svjetska događanja, poput zatvaranja Sueskog kanala, pomno je bilježila svaki dan.

Ana Grabovac | Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Počela sam pisati iz prijeke potrebe da s nekim razgovaram, Jakov je radio i nije bio uvijek od velike volje za priču, a bila sam jako usamljena u zidovima brodske kabine. Prve bilježnice sam čak bacila u more jer su mi bile preteške za nositi. Počela sam ploviti izuzetno mlada i završila 2001. u ozbiljnim godinama. I mogu reći da su me taj brodski život i more promijenili nabolje, naučili me strpljenju koje je ključ našeg života i da nikad ne ulazimo u sukobe.

Sažetak ‘Brodski dnevnik’:

Ja oduvijek s morem živim. Svakodnevno. Intenzivno. Osmislilo je moj život. Svojim odsjajem obojilo je moj pogled. Njegovi plavi putovi bili su moji životni. Do nedavno. Plovila sam. Naslijeđeni geni?

Nono Antonio odavno je jedrenjakom oplovio svijet. Naslijeđena potreba u neznanoj mu, još nerođenoj unuci (nije ga upoznala). Odrastajući, igrala se njegovom matrikulom kožnog uveza boje matuna. Očito je na dječjim prstima ostao trag plave tinte.

Ispisanih imena jedrenjaka, luka i suhih pečata svjetskih porata do kojih je nono svojim jedrenjacima plovio i boravio.

Nisu se dali isprati. Pa je trebalo poći tragom te plave tinte. Potreba za bliskošću voljenog muškarca odvela me je na more. Početni strah od nepoznate, nepredvidljive i ćudljive plave vode iščeznuo je vremenom. Ostala je ovisnost i beskrajna odanost. Poštovanje i užitak. Moje je priče ispričalo more, ja sam ih samo zabilježila i ukoričila.

- Ana Grabovac

Ana Grabovac | Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Od 2012. godine objavila je pet knjiga, a prve “Moja škola kreativnog pisanja” i “Ćićolina” nastale su u Školi kreativnog pisanja. Potom se na nagovor nećakinje odvažila objaviti zapise s plovidbi.

Knjiga “Brodski dnevnik” objavljena je 2014. godine, a godinu kasnije izašao je i “Brodski dnevnik 2”. Za knjigu kratkih priča “Coast Guard” objavljenu lani dobila je nagradu Ministarstva mora za doprinos u promicanju pomorske kulture.

Nisam ništa htjela mijenjati u tim knjigama jer bi bilo karikiranje, čemu da sad prepravljam rečenice i doživljaje mlade žene koja sam bila. Nije uvijek bilo lako, pogotovo kad more divlja, fortunali bi znali trajati danima.

Fotolia A NISU NI SVJESNI Evo kako svaki znak horoskopa potjera od sebe 'ljubav života'

Pamtim kako nas je 15 dana valjalo uz obalu Alžira, izgubila sam 15 kilograma, a nikad tako nije bilo na Atlantiku ili Pacifiku. I brod je pukao, imali smo teret koji nije smio doći u doticaj s vodom jer je mogao eksplodirati. Jakov je rekao neka, ako se pogorša, a njega ne bude, skočim u brod za spašavanje. Na kraju se more stišalo, pojavila se bonaca, ništa se ružno nije dogodilo.

Moru sam bezgranično vjerovala i još vjerujem, ono me čuvalo, poštovala sam ga i dok me iskušavalo kao tad. Uvuče vam se pod kožu i nikad vas ne napušta. Možda više ne plovim, ali još more određuje događaje i susrete s ljudima koji su čitali ove moje intimne ispovijesti - govori nam Ana i iskreno priznaje: “Bilo je situacija da bih svog ‘čovika’ okrenula naopako od ljutnje, ali nisam nikad željela biti s njim u konfliktu. Posebno da ne ide žalostan iz svog doma na more, jer bi odlazio koji mjesec prije nego što bi me pozvao da se ukrcam”.

Ana Grabovac | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

Prešla je 30 puta Atlantik i koji put Pacifik, obišla Afriku, stigla u zakutke svijeta koji su je opčinili. I danas putuju, otkrivaju dijelove svijeta na kojima nisu bili, poput unutrašnjosti Španjolske ili Jordana. Spremaju se na put u Albaniju i Makedoniju. Odlaze i na turistička obilaženja samoga Splita jer uvijek nešto nauče od vodiča o gradu.

Imamo iste interese, poštujemo se, hodamo, vitalni smo, družimo se i s mlađima, nastojimo ne biti dosadni. Za mene ‘zlatne godine’ nisu ove naše ozbiljne godine, to bi po meni trebalo biti vrijeme kad je čovjek u euforiji i stvara, hoće obitelj i svijet imati na dlanu.

Ovo su godine smiraja, ali imaju i vrijednost koja nije usporediva s onim prije. Žalosti me da me ljudi, otkad sam osijedila, stavljaju u drugi red, jer starost je u našem društvu na neki način stigmatizirana i ponekad obilježena kao bolest. No to ne smije biti tako, jer i mi imamo svoje potrebe - želimo živjeti, učiti novo, vodi nas znatiželja...

Naše vrijeme je reducirano, stoga se želimo dokazati, pa i ja osobno priuštiti sebi izdavanje knjige. Starijima treba pružiti priliku da uživaju u onom što im je preostalo - kaže Ana. Druže se, uglavnom, s mlađima od sebe jer kažu da vršnjaci znaju biti preopterećeni stvarima na koje ne mogu utjecati. Ne nalaze u svojoj dobi stvari koje vrijede.

Ana Grabovac | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Po prirodi sam apolitična, a oboje nas gnjavi kad moramo slušati, recimo, da nekog boli lijevo koljeno. Tu smo kad s nama treba podijeliti obiteljski problem, nismo izolirani od tuđih nevolja... Pomoći ćemo koliko možemo. Starost je zahtjevna i normalno je da vas mnogo toga smeta - zaključila je Ana.

Vidjeli smo iskonske ljude i koliko je priroda moćna

Stigli smo 90-ih godina prošlog stoljeća u zabit luke Mangube na jednoj od delti Amazone gdje se ukrcavao kaolin (mineral gline) za Amerikance. Tu ste zapravo vidjeli kako čovjek i priroda žive skupa, tu život stoji od pamtivijeka. Tamo su brod u kanuima pratili stanovnici, ti iskonski ljudi, i čekali da im bacimo kakav darak - bila to limenka ili boca.

Nama svakodnevne stvari njima su bile teško nabavljive i značajne. I tamošnja priroda me podsjetila da smo samo mali njezin djelić i da nas vrlo lako može poraziti, dodala je simpatična Splićanka.

NIKA OSTOIĆ: Bio mi je sve i htio je da hitno imamo dijete, a nije me ni volio

- Često pročitam njezine tekstove, a to nas zna odvesti u vrijeme od prije 40 ili 50 godina pa se sjetimo i onoga što nije zapisano te cijeli dan razgovaramo o tome. Nije bila pogreška što je Ana išla sa mnom na brod, toliko toga je iza nas, skupa smo ostarjeli. Da je ostala kući, vjerojatno ne bih našao istu ženu koju sam ostavio godinu dana prije ukrcaja. Ni ljubav ne bi bila ista kao kad sam otišao, jer i nostalgija za ženom i Splitom s godinama se smanjuje. Zahvalan sam što sam proveo život na brodu. Bio sam miran tamo, imao ljubav te vremena za razmišljanje i čitanje - zaključio je Jakov.

Kad nestane šminke, skupe odjeće i fotošopa: Slavne cure privatno ne izgledaju kao na naslovnicama magazina

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message