Zaštita okoliša može postati stup turističke strategije! To je, eto, uspjelo i Kostarici...

Juan Verde američki je i španjolski međunarodni strateg, poduzetnik i stručnjak za održivi razvoj koji je surađivao s američkim predsjednicima Barackom Obamom i Joeom Bidenom te s političarima poput Hillary Clinton i Ala Gorea. Tijekom Obamine administracije bio je zamjenik pomoćnika američkog ministra trgovine za Europu i Euroaziju, a bio je i član Predsjedničkog vijeća za izvoz pri Bijeloj kući. Danas vodi međunarodne projekte povezane s održivom ekonomijom, trgovinom i geopolitičkim razvojem te savjetuje vlade i velike kompanije širom svijeta.
Rođen je u Španjolskoj, na Kanarskim otocima, ali se vrlo mlad preselio u SAD, gdje je studirao i izgradio karijeru. Za dva tjedna Verde stiže u Zagreb, gdje će sudjelovati na Greencaj Festivalu, najvećem regionalnom festivalu o biznisu i održivosti. Taj će festival od 1. do 3. lipnja u Zagrebu okupiti inspirativne govornike i ideje koje povezuju biznis, ljude i planet u održivu cjelinu (više o govornicima i festivalu na www.greencajt.hr). Verde je za 24sata odgovarao na pitanja o klimatskim promjenama i održivom razvoju, o Obami i Bidenu, o kritikama da zelena tranzicija stvara novu industrijsku elitu i nove monopole, ali i o mogućoj kontradiktornosti ideje održivog rasta.  

Tijekom svoje karijere povezivali ste javni sektor, međunarodnu diplomaciju i privatna ulaganja na nekoliko kontinenata. U ovom vremenu globalne nesigurnosti i klimatskih izazova, jeste li i dalje optimistični kada govorite o budućnosti održivog gospodarstva?

- Ostajem optimističan. Ono što sam vidio među vladama, poduzećima i međunarodnim institucijama jest da održivo gospodarstvo više nije opcija — ono postaje konkurentska nužnost. Pravo pitanje danas nije hoće li se tranzicija dogoditi, nego hoćemo li njome upravljati na način koji je pravedan, transparentan i ekonomski inteligentan. Ako se provede ispravno, može postati jedna od najvećih razvojnih prilika našeg vremena. Ako se provede loše, riskira stvaranje otpora i produbljivanje društvenih podjela.

Istodobno, moramo razumjeti da u ovom novom geopolitičkom okruženju održivost više nije samo pitanje učinkovitosti ili odgovornosti prema okolišu — ona je i pitanje otpornosti i strateške autonomije. Razgovor se značajno promijenio. Godine 2019. održivost se uglavnom promatrala kroz ESG, korporativnu odgovornost i okolišne obveze. Danas je i dalje sve to, ali je također riječ o upravljanju rizicima, osiguravanju energetske sigurnosti, jačanju opskrbnih lanaca i očuvanju konkurentnosti u fragmentiranijem svijetu. Na kraju, ovo nije pitanje smjera, nego brzine. Tranzicija je već u tijeku i nepovratna je. Ostajem optimističan jer se svijet jasno kreće prema gospodarstvu s niskim emisijama — a oni koji se budu kretali brže i pametnije bit će oni koji će ga predvoditi.

Često govorite da zelena tranzicija nije samo ekološka nužnost nego i golema razvojna prilika. Koje vas zemlje ili projekti trenutno najviše inspiriraju kao primjeri da gospodarski rast, tehnološke inovacije i zaštita okoliša mogu uspješno koegzistirati?

- Ne vjerujem u savršene modele jer oni ne postoje. Ono što me inspirira jesu zemlje i regije koje održivost razumiju kao industrijsku strategiju. Pravi lideri ne uvode samo obnovljive izvore energije — oni grade čitave ekosustave: inovacije, infrastrukturu, talente, financiranje i pametnu regulativu usklađenu s dugoročnim ciljevima. Budućnost pripada onima koji održivost integriraju u konkurentnost, a ne onima koji je tretiraju kao zasebnu agendu.

Primjerice, Danska je izgradila svjetski vodeću industriju pučinskih vjetroelektrana koja nije samo smanjila emisije, nego je stvorila i globalno konkurentne kompanije, visokovrijedna radna mjesta i energetsku sigurnost. Kostarika je još jedan fascinantan primjer jer je uspješno povezala zaštitu okoliša s gospodarskim razvojem. Zemlja je održivost pretvorila u stup svoje turističke strategije, istodobno privlačeći strana ulaganja i razvijajući čišći energetski sustav. Čak su i zemlje poput Saudijske Arabije važni primjeri kako se razgovor mijenja. Kroz projekte poput NEOM-a i velika ulaganja u vodik i obnovljive izvore energije, razumiju da dugoročna konkurentnost u globalnom gospodarstvu zahtijeva diversifikaciju izvan fosilnih goriva. Ovi primjeri pokazuju da održivost danas više nije samo pitanje odgovornosti prema okolišu — ona je i pitanje industrijske politike, gospodarske otpornosti, strateške autonomije i dugoročne konkurentnosti.

Obama i Juan Verde |

Radili ste s mnogim svjetskim liderima, od kojih su neki bili iskreno posvećeni zaustavljanju globalnog zatopljenja i klimatskih promjena uzrokovanih zagađenjem. Koga biste izdvojili kao osobu najspremniju da se istinski uključi u napor spašavanja našeg planeta?

- Imao sam privilegiju raditi s mnogim predanim liderima i ne bih to svodio na samo jednu osobu. No rekao bih da je predsjednik Barack Obama jasno razumio sustavnu prirodu klimatskih promjena. Pristupao im je ne samo kao okolišnom pitanju, nego i kao pitanju gospodarske konkurentnosti, diplomacije i globalne sigurnosti. Ono što se posebno isticalo bila je njegova sposobnost izgradnje koalicija — a upravo to pravo klimatsko vodstvo zahtijeva.

Istodobno, predsjednik Biden vjerojatno nije dobio dovoljno priznanja za ono što je postigao u području održivosti. Njegova administracija provela je najveće i najopsežnije ulaganje u zeleno gospodarstvo u povijesti Sjedinjenih Država kroz Inflation Reduction Act i povezane politike. Politički gledano, bio je dovoljno mudar da značajan dio tih ulaganja usmjeri u savezne države pod republikanskim vodstvom, stvarajući tamo radna mjesta i industrijske prilike kako ta postignuća ne bi bila poništena. Tako izgleda istinski otporno vodstvo: izgradnja tranzicije koja je gospodarski privlačna, politički održiva i teško reverzibilna bez obzira na to tko je na vlasti.

Što mislite o argumentu da je sama ideja „održivog gospodarskog rasta” kontradiktorna? Može li gospodarstvo temeljeno na stalnom rastu proizvodnje, potrošnje i iskorištavanja resursa doista biti kompatibilno s ograničenjima planeta ili je „zeleno gospodarstvo” samo novi marketinški sloj preko starog sustava?

- Ne slažem se s tom premisom. Problem nisu proizvodnja, potrošnja ili gospodarska aktivnost same po sebi; problem su neodgovorna proizvodnja i neodgovorna potrošnja. Rast postaje neodrživ kada se temelji na zagađenju, otpadu i pretpostavci da su prirodni resursi neograničeni. No ako koristimo čiste tehnologije, smanjujemo i kompenziramo svoj ugljični otisak te usvajamo i provodimo odgovorne, održive politike, tada gospodarski razvoj i zaštita okoliša nisu u sukobu. Drugim riječima, problem nije potrošnja; problem je neodgovorna potrošnja.

Danas se klimatske politike često predstavljaju kao moralna nužnost, no mnogi građani imaju osjećaj da zelena tranzicija prije svega stvara novu industrijsku elitu i nove monopole. Brine li vas da bi „zelene industrije” mogle postati novi oblik ekonomskog kolonijalizma, u kojem se pod zastavom ekologije stvaraju golemi profiti za mali broj korporacija?

- Ne bih opisao zeleno gospodarstvo kao novi oblik ekonomskog kolonijalizma jer bi to impliciralo da je sama tranzicija problem. Ne vjerujem u to. Pravi rizik nije održivost; pravi rizik je loše osmišljena tranzicija koja omogućuje da koristi preuzme mali broj kompanija, sektora ili država, dok troškovi padaju na radnike, potrošače i ranjive zajednice. Taj rizik postoji u svakoj velikoj gospodarskoj transformaciji, zbog čega je dobra javna politika toliko važna. Zelena tranzicija ne smije postati izgovor za monopole, greenwashing ili koncentraciju moći. Mora se graditi na konkurenciji, transparentnosti, inovacijama, lokalnom stvaranju vrijednosti i širokom pristupu prilikama. Najbolji način da se taj rizik izbjegne jest osigurati da koristi održivog gospodarstva ne budu koncentrirane samo u nekoliko sektora gospodarstva ili među određenim segmentima stanovništva. Potrebne su nam politike koje podržavaju mala i srednja poduzeća, radnike, ruralne zajednice, gospodarstva u razvoju i potrošače — a ne samo velike korporacije.

Dakle, da, moramo biti oprezni. No odgovor nije usporavanje ili odbacivanje zelene tranzicije. Odgovor je bolje je osmisliti: uključivije, konkurentnije, transparentnije i odgovornije. Istinski održivo gospodarstvo ne može samo smanjivati emisije; ono također mora pravednije raspodijeliti prilike.