'Život je jedan i najviše o nama ovisi kako ćemo ga proživjeti'

Kad sam kao djevojčica od 13 godina zbog osteosarkoma izgubila nogu jedna od najvećih briga mi je bila da neću moći potrčati. Ni za loptom ni za vršnjacima, kako ću ja sad odjednom prestati biti dijete. Onda sam počela s plivanjem, priča Ana Sršen, hrvatska plivačica i paraolimpijka te majka dvoje djece. U bolnici je kao djevojčica zbog kemoterapije bila godinu dana. Tada joj je otpadala i kosa, ali nakon toga, na život gleda potpuno drugačije.

Kaže kako je u more skočila čim je izašla iz bolnice. Proteze su, kaže, tada često žuljale jer su bile drvene.

- Oduvijek sam htjela biti plivačica. Moje sestrične su se bavile plivanjem, ali one su živjele u Dubrovniku i Beogradu gdje su postojali uvjeti za to - govori Sršen koja je tada živjela na Mljetu. No, imala je dovoljno vjere i podršku obitelji da može postati najbolja na svijetu. Međutim sustav tada i sada nije predviđao da je djetetu koji ostane bez noge, potreban pisiholog. 

- To sam i uspjela, a sve to što mi se desilo, omogućilo je da u kasnijoj dobi započnem s plivanjem. Počela sam trenirati sama u Dubrovniku jer u klubovima nisu primali ljude s invaliditetom u to vrijeme. Išla sam na bazen pet puta tjedno po dva sata prije ili poslije škole i samo plivala i plivala - prisjeća se. Nakon završetka srednje škole otišla je u London, bez plana, jedino je znala da želi otići u sredinu koja je otvorenija.

- Tamo me nitko nije procjenjivao kroz invaliditet, nego kroz ono što jesam. Tamo sam prvi put u životu dobila trenera. Kada sam se vratila u Hrvatsku i došla studirati u Zagreb, nastupila sam sa svojim fakultetom PMF-om na sveučilišnom prvenstvu. Tamo me primijetio profesor Boris Volčanšek s Kineziološkog Fakulteta koji je tada osnivao Zagrebački plivački klub. Pozvao me da treniram s njima i otvorio mi se cijeli jedan novi svijet, sve što sam do tada sanjala - kaže Sršen.  Nakon toga, počela je osvajati medalje.

- Prva velika medalja je bila na Mediteranskim igrama 1997. godine. Bila sam s cijelom plivačkom reprezentacijom, a ja sam bila jedina paraplivačica i to je bilo fantastično. Svi su navijali za mene. Na utrci za finale bilo nas je osam paraplivačica, a moji kolege plivači bili su najglasniji kada sam ja izašla. Bila sam treća. Najveće zadovoljstvo je kada osvojiš medalju i imaš s kim podijeliti tu radost. To je ono najbolje na svijetu - rekla je.

Na zadnjem natjecanju na koje je otišla, odnosno na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, bila je sa sinom koji je tada imao tri mjeseca.

- Pripremala sam se za natjecanje normalno jer nisam niti znala da sam trudna. Kada sam saznala, trenerica mi je rekla da ništa ne brinem jer ima iskustva u treniranju trudnica. Prepustila sam joj se i plivala cijelu trudnoću. Paraolimpijskom odboru sam rekla da se želim natjecati i da ću uzeti šest tjedana pauze nakon što rodim. Nisu mi vjerovali, ali ja sam četiri tjedna nakon carskog reza ušla u bazen. Bila sam zdrava i fit i tek su tada shvatili da sam ozbiljna - priča sportašica. Prije puta u Peking pitala je pedijatra i ginekologa smije li povesti dijete sa sobom. Nakon što su je oni i suprug podržali, otišla je u Peking.

- Znala sam da neću otplivati svoja najbolja vremena. Bila sam 14., ali trenerica i ja smo bile zadovoljne i to je za mene bila velika stvar. Sin je za to vrijeme spavao na tribinama - prisjeća se svoje zadnje utrke u sportskoj karijeri. 

Tijekom plivačke karijere, točnije prije 17 godina osnovala je Plivački klub Natator.

- Htjela sam stvoriti klub u kojem će moći trenirati djeca s poteškoćama u razvoju, integrirano s djecom bez poteškoća, odnosno raditi sa svim skupinama koje nisu imale pristup plivanju. Radimo i s bebama od četiri mjeseca. Razvijamo inovativne pristupe u podučavanju plivanja kao npr rad s djecom s Down sindromom ili djecom s autističnim spektrom. Moja želja je kroz klub stvoriti uvjete za razvoj vrhunskog sporta za njih. Danas u klubu imamo sportaše koji su sudjelovali na paraolimpijskim igrama, europskim i svjetskim paraplivačkim prvenstvima. Na godišnjoj bazi kroz klub prođe više od 800 djece, s tim da su dvije trećine djece bez poteškoća. Važna nam je integracija - kaže Sršen. Klubu nije samo cilj naučiti djecu plivati nego i razviti životne vještine.

- Potičemo ih da imaju razumijevanje za potrebe drugih ljudi i da se nauče međusobno uvažavati. Motiviramo ih da završe fakultete. Radimo i na tome da kroz plivanje izgrade samopouzdanje te samopoštovanje kako bi se uključili u sve segmente društva te se realizirali kao ljudi - rekla je i dodala kako djeci s invaliditetom ponekad zna biti teško, ponajprije jer je plivanje sport u kojem se trebaju skinuti u kupaći i razotkriti svoj invaliditet.

HUMANITARKA DINA ODUŠEVILA Osam sati se borila s morem i preplivala od Šolte do Splita!

- Nekad sam i ja dolazila na bazen zamotana u ručnik da se ne vidi moj invaliditet. No, nakon što sam nastupila pred 17.000 ljudi u gledalištu, to se sve izgubilo. To je proces, zato kad djeca dođu na bazen naši treneri im pristupaju na način da se ne usredotočuju na njihova ograničenja nego djetetov potencijal. Ako dijete ne može plivati s nogama jer su paralizirane, onda ih učimo plivati s rukama. Frekvencija rada ruku kod ove djece nadilazi frekvenciju rada ruku kod njihovih vršnjaka. Koristimo ono što imamo. Za svako dijete koje ne zna plivati, moramo osigurati individualnog pomagača. Radi se jedan na jedan. Rad je koncipiran na sinergiji individualnog I grupnog rada. Socijalizacija je vrlo važan aspekt podučavanja jer je znanstveno dokazano da 53% djece s invaliditetom nemaju prijatelja. Programi su financijski dosta zahtjevni. Sve te ljude morate platiti pa srećom, imamo i volontere kojima smo jako zahvalni. To su studenti s različitih fakulteta. Grad Zagreb nam za učenje plivanja djece s teškoćama u razvoju samo tri sata malog bazena osigurava besplatno, a sve drugo plaćamo iz projekata - kaže.

Trenutno je angažirana na projektu "PoKRENI", odnosno maratonu koji je tradicionalno organizirao Grawe. Svake godine jednoj udruzi doniraju sredstva za neku humanitarnu svrhu, a ove godine Udruzi osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i zagrebačke županije u kojoj je ona predsjednica.

- Zahvaljujući Grawe donaciji ćemo nabaviti proteze za troje djece s oštećenjem donjih ekstremiteta iz Hrvatske. Proteze koje danas djeca, a i odrasli dobivaju u Hrvatskoj ne omogućuju im da se aktivno uključe u život te predstavlja većI trošak društvu. Na primjer, umjesto da se djetetu da aktivno pomagalo da samo može vezati vezicu na tenisici, plaća se asistent da mu veže tenisicu. Samim time dijete je u neravnopravnom položaju u odnosu na vršnjake I socijalno neuklopljivo. Htjeli bismo ih potaknuti da se djeca uključe u igru sa svojim vršnjacima, da se osnaže i izgrade samopouzdanje. Isto tako da se s druge strane, u interakciji s djecom koja nemaju nikakve poteškoće razviti kod njih empatičnost koja će pridonijeti društvu koje uvažava različitosti. Te proteze u Hrvatskoj nema nijedno dijete, ali vjerujem da je ovo početak jedne velike priče da se omogući temeljno pravo svakom djetetu s oštećenjem donjih ekstremiteta da se igra. Na to stavljamo veliki naglasak jer mališani provode previše vremena na internetu i premalo u prirodi.  - rekla je.

BIO JE STRASTVENI SPORTAŠ Dječak zbog raka izgubio nogu, koljeno mu napravili od stopala

Naglašava kako invaliditet ima socijalni i medicinski model. 

- Ako se okolina prilagodi potrebama čovjeka, onda on nestaje. To je socijalni model. Medicinski model govori o tome da ako je okolina u kojoj čovjek živi neprilagođena, onda je invaliditet u prvom planu. Težimo društvu kojem će se prilagoditi okolina i imati dovoljno svijesti da invaliditet nestane - kaže Sršen i dodaje kako je veoma važno i ojačati ljude s invaliditetom da prihvate sebe.

- Prvo sami sebe trebaju prihvatiti pa će ih onda i društvo prihvatiti. Pristup je jako važan. Želim motivirati ljude da je život jedan i da ponajviše ovisi o nama kako ćemo ga proživjeti. Treba promijeniti percepciju. Ja u principu uopće ne doživljavam sebe kao osobu s invaliditetom jer se mogu realizirati gdje god želim - poručuje sportašica.