Mile Mrvalj: 'Beskućnika je sve više. Odbačeni su od obitelji, i od sustava. Žive na margini'

Odbačeni su od obitelji, odbačeni su od sustava. Beskućnika je sve više. I oni su, zaista, na marginama svih margina. Stigmatizirani na sve moguće načine - društvo ih gleda kao alkoholičare, ovisnike, a takvih je slučajeva najmanje. Zdrav, s vlastitom firmom, lagodnim životom, u sekundi ostaneš bez svega - počinje nam priču Mile Mrvalj (67), bivši beskućnik, a danas predsjednik humanitarne udruge Fajter, koja pomaže svim drugim beskućnicima. Ili, barem, onoliko njih koliko može.

Na Svjetski dan beskućnika, 10. listopada, oglasila se pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. Smatra da su beskućnici i njihovi problemi i dalje nevidljivi većini građana, a ni ne zna se točan broj beskućnika u Hrvatskoj. Hrvatskom saboru predložila je izradu prve Nacionalne strategije za borbu protiv beskućništva i protokola o postupanju s beskućnicima, a kaže da je Vlada tu preporuku ocijenila suvišnom. Naglasila je da velik broj beskućnika nema pristup zdravstvenoj skrbi jer im nije omogućena prijava prebivališta, a dodaje i kako na istoku Hrvatske postoji samo jedno prihvatilište za beskućnike - ono u Osijeku.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za socijalni rad, broj evidentiranih beskućnika porastao je s 380 u 2022. na 803 prošle godine, no ti brojevi ne odražavaju stvarno stanje.

Mile Mrvalj nam je govorio o životnim putevima beskućnika, svojih prijatelja, za koje se danas bori - da imaju krov nad glavom, krevet, socijalnu naknadu.

BRANKICA

- Brankica je predivna žena, koja ima oko 70 godina. Bila je beskućnica punih 25 godina. Boluje od karcinoma i mentalne bolesti, a odbija operaciju. Zašto? Zna da se o njoj neće imati tko brinuti - presvlačiti je, okretati, pomagati da hoda i ustane. Svjesna je svega. Borio sam se za nju i dobila je socijalni stan. Stan, ali bez ičega. Prazne zidove. Dvadeset i pet godina je živjela u paklu, bez struje i vode. Boravila je u jednom podrumu, koji se nalazi preko puta Sabora. Da su malo pogledali oko sebe, zapazili bi tu jadnu ženu. Ti goli zidovi jedina su podrška koju je Brankica dobila. Brankica je nekada radila kao čistačica, a kada je nastupila privatizacija, izbačena je van i završila je na ulici. Dok je mogla i dok joj je zdravlje dopuštalo, radila je na crno i zarađivala. 

Foto: Mile Mrvalj/Facebook

Veliki je problem što, da bi mogla boraviti u nekom prenoćištu, mora imati potvrde da nema tešku psihičku bolest. Kako da ih izvadi, ako nema ni osobnu - sustav uvelike otežava beskućnicima. S druge strane, čak i ako se naruči na pregled, čeka mjesecima na njega. Dakle, za tih nekoliko mjeseci čekanja na potvrdu i pregled, osoba je i dalje vani. Na ulici. Ako nema osobnu, nema pravo na socijalno, nema pravo na zaštitu, a na kraju nema pravo glasa.

Prvo sam joj nabavio krevet, pa sudoper, ormar, štednjak... Još 'ganjam' pomoć za Brankicu - i do kraja ću.

Onda, imate problem da neki beskućnici imaju stvarno velike psihičke probleme. Prema zakonu, ne smiju se hospitalizirati bez njihova pristanka. Naravno, osoba u takvom stanju neće pristati na to. Tražio sam izmjenu i prilagodbu zakona, ali ništa se ne mijenja, priča nam Mile.

SLAVEN

- Slaven je beskućnik, slijep, otkazale su mu noge. Slijep čovjek koji hoda uz pomoć hodalice. Nije star, nema ni 65 godina još. Baš mi se jutros javio. Morao je ići do Zavoda za zapošljavanje da mu produže voucher za struju. Mora svakih šest mjeseci to raditi. Pitam se, zašto mu to ne naprave trajno ili zašto mu socijalni radnik ne pomogne u tome. Užasno je da mora u takvom stanju čovjek sam ići tamo. Bez ičije pomoći, kaže.

Inače, Slaven je nekad bio uspješan ugostitelj, završio je višu ugostiteljsku školu. Govori dva jezika. Život mu je bio lagodan, sve dok nije dobio glaukome na oba oka, što je jedna vrsta očne bolesti. Potpuno mu je uništila živčani sustav i oslijepio je.

Foto: Mile Mrvalj/Facebook

Dodaje i da, ukoliko odlučite nekom beskućniku na račun uplatiti određenu svotu novca, ta svota odbit će mu se od socijalne naknade. Kaže i da je Hrvatska jedina država u Europi u kojoj, da bi se imalo osobnu iskaznicu, mora se imati i prebivalište - što beskućnicima ne olakšava put do osobne iskaznice.

BOJAN

- Pokojni Bojan (60) puno se borio za sebe, borio se sa sustavom. Bio je inteligentan, sposoban, snalažljiv. Nažalost, i njega je izdalo zdravlje. Operirao je bruh, slezenu, imao je tlak i šećer. Njemu su nudili samo građevinske poslove, ali on to nije mogao raditi, nije smio podizati teško. Dobivao je socijalnu pomoć, 165 eura - što će od toga? Živio je u garsonijeri s još dvoje ili troje beskućnika pa bi svatko od njih dao stotinjak eura. Bio je mlađi pa se, za razliku od brojnih starijih beskućnika, snalazio.

Nedavno smo ga pokopali, a pogađa me činjenica kako se te ljude sahranjuje. Kao i svi ostali ljudi, i oni zaslužuju dostojanstven pokop. Brojni su i vjernici, za života bi voljeli da njihov sprovod bude dostojanstven i da bude prisutan i svećenik. 

Foto: Facebook/

Bojana smo sami pokopali u grob s majkom, što je sreća da je imao. Većina beskućnika završi na zajedničkom krematoriju u Zagrebu, priča.

Mile je kazao kako je, dok je živio život sa svim potrebnim materijalnim, na beskućnike gledao kao na narkomane, alkoholičare, a onda se uvjerio da se sve može dogoditi u sekundi. U jednom trenutku imaš sve, a u drugom ostaješ bez svega.

- Ima slučajeva u kojima beskućnici nisu krivi što su to što jesu - ponekad im se to dogodi zbog onih kojima najviše vjeruju. Jedna je gospođa, koja ima oko 85 godina, u centru Zagreba živjela u stanu od preko 80 kvadrata. Kći joj je predložila da prodaju stan i kupe dvije garsonijere, po jednu za svaku od njih. Obje su bile na kćerkino ime. Međutim, kći je nešto 'mutila' i propao joj je posao, a onda im je banka oduzela obje nekretnine. Majka je završila na ulici, žena od 85 godina. I to ne svojom greškom. Kći je otišla u zatvor, ali ona je mlada, snaći će se kad izađe, priča nam.

Ispričao nam je i slučaj dva brata koji su osnovali svoj firmu, a stariji je vodio financije. Išlo im je, živjeli su jako dobro, ali je stariji volio malo 'muljati'. Iako ga je mlađi upozoravao da mu se takav način vođenja ne čini kao najbolji, stariji ga je uvjeravao da je sve pod kontrolom.

- Sve je išlo izvrsno do jednog trenutka. Porezna, uskok, blokada svega. I tako nastradaju obojica, jedan ni kriv ni dužan. Ono što je mene održalo u tim trenucima bila je vedrina, bez toga bi odavno bio mrtav čovjek, zaključuje.