Od Nikšića do vrha svijeta: Jelena Dubljević uoči MFF-a otkriva formulu svog uspjeha

U susret Montenegro Future Festivalu (MFF), koji će od 24. do 26. travnja pretvoriti Bar u balkansku prijestolnicu tehnologije, gejminga i pop kulture, organizatori su razgovarali sa ženom koja je sinonim za vrhunski sportski rezultat i nepokolebljivu disciplinu. Ona je košarkašica Jelena Dubljević. 

MONTENEGRO FUTURE FESTIVAL Svjetska gaming i tech scena ponovo stiže u Crnu Goru

1. Kako je izgledao Vaš put od Nikšića do svjetskih liga? Vaša karijera vodila Vas je od male Crne Gore do nekih od najjačih liga svijeta – Španjolske, Turske, Rusije, Kine i SAD-a. Koja lekcija s tog međunarodnog puta Vam je najviše pomogla, ne samo kao sportašici nego i kao osobi?

Mislim da, kada stavite točku na karijeru, koja je u mom slučaju trajala gotovo 25 godina, shvatite da sve te države, klubovi i sve te velike lekcije koje prolazimo i testovi koje imamo apsolutno svaki dan, od nas prije svega naprave odgovornu osobu, s ciljem i osobu koja zna što želi. U suštini, upravo neki loši trenuci u životu i karijeri uče te da neke stvari više cijeniš, da se više potrudiš i da neke stvari ne prepuštaš slučaju, da uvijek budeš odgovoran za svoja djela. To je lekcija koju sam ja naučila – da sam uvijek ja ta koja može promijeniti situaciju i da apsolutno sve ovisi o meni. To je neki moment u sportu koji je, da kažemo, „normalniji“ nego u životu. Jer u sportu ipak ovisiš sam o sebi, tvoj učinak ovisi o tebi. U suštini, ako radiš dobro, vratit će ti se. Mislim da to u životu, nakon sporta, nažalost nije baš tako.

2. Vaša priča o dolasku u NBA ligu vjerujem da i danas privlači veliku pažnju. Možete li podijeliti s nama kako ste došli do Lakersa i ispričati kako je došlo do osvajanja WNBA „prstena“?

Priča o NBA-u je u suštini jako jednostavna. Dugo godina sam odbijala poziv i fokus mi je bio na reprezentativnoj karijeri, koja se u tom trenutku odvijala isključivo preko ljeta. To je bio stari kalendar FIBA-e i reprezentativne akcije bile su ljeti. Meni je, naravno, kao velikom patriotu, uvijek bio cilj igrati za reprezentaciju i nikako nisam htjela to dovesti u pitanje. Prvi put kad je ljeto postalo slobodno, nakon promjene kalendara 2015. godine, tada sam već potpisala ugovor.

U međuvremenu sam na Europskom prvenstvu slomila nogu i mislila sam – to je to, pokušala sam, vjerojatno mi nije suđeno. Ali demantirali su me iz WNBA-a i Lakersa te su već u listopadu/studenom poslali novi ugovor, samo su promijenili datume i rekli da me očekuju sljedećeg ljeta. Tako da je sam odlazak u Ameriku i u LA Sparks bio ostvarenje sna. Od prvog do posljednjeg dana to je bio moj američki san u svakom smislu – od ekipe, do stručnog stožera i trenera. Činjenica da vam je Magic Johnson, jedan od najtrofejnijih igrača NBA-a, kasnije i showbiznisa i biznisa, predsjednik kluba, i da imate priliku razgovarati s njim i biti okruženi takvom osobom šest mjeseci, govori dovoljno sama za sebe.

Foto: PRIVATNA ARHIVA

Na kraju, samo osvajanje prstena je kruna, ne samo moje karijere, nego i karijere mnogih igračica s nevjerojatnim životopisima koje su tada bile 20 godina u WNBA-u i to im je bio prvi prsten. Ja sam tada imala trideset i nešto godina i nisam tome pridavala preveliku pažnju jer mi je fokus bio na Europi. No nakon deset godina shvaćam da je to zaista ogromno – prije svega doći tamo i biti u situaciji da to osvojiš. Više nije pitanje jesi li dobar igrač, jer potrebna je i sreća i da se neke stvari poklope. Tako da mi se kroz taj prsten vratilo puno toga za što u karijeri nisam imala sreće.

3. Kao netko tko je ostvario veliki uspjeh u međunarodnoj karijeri, kako vidite razvoj i vidljivost ženskog sporta danas, posebno u manjim državama poput Crne Gore?

Kao što ste rekli, stekla sam veliko iskustvo, ali i saznanja kako se radi u drugim državama i kako se ophode, prije svega prema ženama, te kakvo poštovanje imaju prema ženskom sportu diljem Europe. Mi u Crnoj Gori – ne mogu reći da zaostajemo ili da nismo na toj razini kao Europa – ali i dalje tvrdim da ne posvećujemo dovoljno pažnje ženskom sportu općenito. Govorit ću o košarci, ali mislim da smo svih ovih godina, od 2008./2009. kada smo prvi put ušli u B diviziju pa do danas, ostvarili nevjerojatne rezultate s bazom od svega 15–20 registriranih profesionalnih igračica.

Maksimum je bio 19–20, govorim o seniorkama. Naravno, postoje klubovi u Crnoj Gori koji dobro rade i zahvaljujući njima imamo tu bazu i danas, ali opet mislim da to nije dovoljno, jer je iskustvo pokazalo da se s vrlo malo ulaganja može doći do velikih rezultata u Crnoj Gori. I stojim iza toga da su žene mnogo odgovornije od muškaraca, što pokazuje i povijest. Nekako vam bude krivo jer se uvijek pitate: „Što bi bilo da smo imale bolje uvjete, više novca?“ I bude vam žao jer nikada nećemo dobiti te odgovore. Ali tako je kako jest. Kao netko tko je gradio karijeru u inozemstvu, nije mi lako gledati neke stvari i voljela bih da sam imala priliku graditi karijeru u Crnoj Gori i iz neke velike baze otići u Europu, jer ipak mislim da je igrati kod kuće za velike lige najveća čast.

4. Što Vam je bilo najteže kada se osvrnete na sve godine profesionalnog bavljenja košarkom?

Imati taj paralelni život – sport i odrastanje – na kraju vas oblikuje kao osobu, jer nije lako provesti više od 20 godina u inozemstvu. Ljudi uvijek gledaju ljepšu stranu, onaj sjajniji dio medalje, ali nitko ne gleda onu drugu – hrapavu, a ta hrapava nosi mnogo ožiljaka i odricanja.

5. Profesionalni sport i esport često dijele sličan mentalitet – disciplinu, strategiju i timski rad. Prepoznajete li sličnosti između vrhunskog sporta i profesionalnog gejminga?

Koliko god znam o toj drugoj strani, o gejmingu, itekako prepoznajem sličnosti i mislim da u svemu u životu što radite, ako želite biti uspješni, morate biti spremni na rad, red, disciplinu i ogromna odricanja.