Svi sanjamo o jutrima bez alarma, ali tko će to platiti? Evo kako izbjeći Rayevu sudbinu
Priča o simpatičnom Rayu koji mašta o putovanjima, a nema ni eura ušteđevine, ogledalo je u kojem se mnogi od nas ne žele vidjeti. Otkrivamo kako izbjeći njegovu sudbinu i zašto je baš sad trenutak da povučete važan potez
Na 98. dodjeli najprestižnije svjetske filmske nagrade - Oscara, jedan je kratki animirani film uspio u nečemu što rijetko postižu i najbolji financijski savjetnici – natjerao nas je da se zamislimo nad vlastitom budućnošću.
Film "Retirement Plan" donosi priču o Rayu, simpatičnom liku koji s mnogo entuzijazma zamišlja svoju mirovinu: duga jutra bez alarma, putovanja koja je godinama odgađao, hobije za koje nikad nije imao vremena i život bez stresa.
Sve to zvuči gotovo savršeno. Gotovo. Jer dok Ray mašta o svojim “zlatnim godinama”, jedna mu sitnica promiče, a to je da za mirovinu nije počeo štedjeti. I upravo tu negdje, između humora i stvarnosti, ovaj film pogađa u srž problema koji je mnogima poznat, ali rijetki ga izgovore naglas.
Svi imamo plan. Samo ga rijetko provodimo
Istina je da većina nas ima neku verziju vlastitog “retirement plana”. Ona nije nužno zapisana u Excel tablici niti je razrađena do detalja, ali postoji. U tim zamišljenim scenarijima mirovina je gotovo uvijek sinonim za slobodu. To je ono neko naše “jednog dana”, kad ćemo napokon živjeti sporije, kvalitetnije i više po svom. Kad ćemo nadoknaditi sve propušteno, od putovanja do malih svakodnevnih užitaka.
No između te slike i stvarnosti nalazi se nešto mnogo manje romantično - financijska konstrukcija koja tu sliku treba podržati. Jer koliko god planovi bili inspirativni, bez financijske sigurnosti ostaju samo to, planovi.
Treći stup: Jednostavniji nego što mislite
Upravo zato sve više ljudi počinje razmišljati o dodatnim načinima štednje za mirovinu, a među njima se posebno ističe dobrovoljna mirovinska štednja, poznata kao treći stup. Zanimljivo je da se o njoj često razmišlja kao o nečemu kompliciranom ili rezerviranom za “one koji imaju viška novca”, iako je stvarnost zapravo mnogo jednostavnija.
Jedna od njezinih najvećih prednosti je dostupnost. U trećem stupu može štedjeti gotovo svatko - zaposleni, samozaposleni, studenti, pa čak i djeca (uplate za njih mogu obavljati roditelji ili skrbnici). Drugim riječima, ne postoji preuranjeni ili zakašnjeli početak.
Sustav je vrlo jednostavan: otvarate osobni račun u dobrovoljnome mirovinskom fondu, na koji uplaćujete sredstva kad god i koliko god želite. Ne postoji obveza redovitih uplata, što znači da štednju možete prilagoditi svojem životnom ritmu, bilo da je riječ o mjesečnim izdvajanjima ili povremenim uplatama, kad imate više prostora u budžetu.
U toj fleksibilnosti krije se njegova najveća prednost jer uklanja onu najčešću prepreku: osjećaj da “još nije pravo vrijeme”. No, s druge strane, savršeno vrijeme za početak bilo čega gotovo nikad ne dolazi.
Male uplate, velik učinak
Zanimljivo je kako ljudi često precjenjuju iznos koji bi trebali izdvajati, a podcjenjuju ono što vrijeme može učiniti za njih. Kod dugoročne štednje ključnu ulogu ne igra samo iznos nego kontinuitet i trajanje. Iznosi koji se danas čine skromnima mogu tijekom godina narasti u ozbiljnu financijsku sigurnost. Ne preko noći, nego upravo onako kako se i gradi stabilnost: postupno i strpljivo.
Ovdje dodatnu motivaciju daje i to što država potiče i daje vjetar u leđa ovakvom obliku štednje, i to dajući do 99,54 eura godišnje. Poticaji iznose 15 % godišnje uplate, a za dobivanje maksimalnih poticaja, potrebno je u kalendarskoj godini uplatiti minimum 663,61 eura, odnosno 55,30 eura mjesečno.
Zlatne godine nisu plod slučajnosti
Pa zašto onda toliko ljudi i dalje odgađa početak ove štednje? Odgovor je, zapravo, vrlo ljudski. Mirovina se čini daleko, djeluje gotovo apstraktno. Lakše je razmišljati o sljedećem putovanju, rati kredita ili vikendu koji je pred nama nego o nečemu što dolazi za 20 ili 30 godina. Upravo je zato film s početka priče toliko efektan: na jednostavan način pokazuje koliko je lako upasti u zamku planiranja bez djelovanja.
Zato možda vrijedi na trenutak zastati i iskreno se zapitati kako zapravo zamišljamo mirovinu. Ne onu općenitu verziju, koju svi dijelimo, nego našu osobnu. Vidimo li se kako putujemo, provodimo više vremena s obitelji, bavimo se stvarima koje nas vesele ili jednostavno živimo bez financijskog stresa? Koliko nam je važna sloboda izbora u tim godinama? Odgovori na ta pitanja nisu samo ugodna mentalna vježba. Oni su početak nastanka konkretnog plana.
Jer “zlatne godine” nisu nešto što dolazi samo od sebe. One su rezultat odluka koje donosimo mnogo ranije, često u trenucima u kojima se čini da na umu imamo važnijih stvari. Možda je upravo sad jedan od tih trenutaka. Jer ako nas je film koji je zasjao na Oscarima nečemu naučio, to je da nije dovoljno imati viziju budućnosti. Potrebno je povući i pravi potez prema njoj.
