Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Druženje pomoćnice u nastavi Andree i učenice s autizmom Izabele (13), otišlo je dalje od školskih klupa. Zajedno su istrčale Izabelinu prvu utrku na Štefanskom điru
Kod Izabele me posebno privukla želja da pokušam ući u njezin 'svijet'. Budući da je učenica iz spektra autizma, bilo mi je važno upoznati je, razumjeti njezin način razmišljanja i komunikacije te joj pokušati olakšati i uljepšati dane u školi. Vjerujem da svakom djetetu treba pristupiti kao pojedincu i najprije upoznati dijete, a tek onda njegove teškoće, počinje nam priču Andrea Zadravec, pomoćnica u nastavi 13-godišnjoj učenici Izabeli Farkaš.
- Ljetos sam se počela rekreativno baviti trčanjem i prijavila sam se na Štefanski đir u kolovozu. Igrom slučaja, na utrci se našla i Izabela. Njezina baka željela je da Izabela istrči svoju prvu utrku, ali znala je da joj je za to potrebna podrška. Iako je Izabela jako brza, sama nije mogla istrčati utrku na način na koji bi to mogla uz podršku - kaže nam Andrea, koja je asistentica Izabeli tek mjesec dana, već su krenule u velike pobjede - životne, ali i one natjecateljske.
- Znala sam da Izabela jako želi na utrku, ali isto sam bila svjesna da bi joj trebala pomoć. Nisam uopće sumnjala hoće li njena asistentica pristati da bude uz Izabelu. Čim sam joj to spomenula, odmah je rekla da će biti uz nju. Izabela ju jako voli i bila je oduševljena što će zajedno biti na toj utrci. Kad je tu toliko ljubavi, nije moglo ispasti drugačije nego sjajno. Izabela je bila presretna, a i ja s njom - rekla nam je Izabelina baka Zdenka.
Prvi susret Andree i Izabele bio je u kolovozu prošle školske godine kad je Andrea počela raditi kao pomoćnik u nastavi.
- Izabela je tada imala drugu pomoćnicu, dok sam ja radila s učenicom Hanom, koja ima cerebralnu paralizu. Rekla bih da smo se Izabela i ja vrlo brzo sprijateljile. Čini mi se da joj je odgovarala moja opuštenost, pozitivnost i spremnost na šalu. Tako smo, malo po malo, izgradile odnos i zadobila sam njezino povjerenje. Ove školske godine, uz učenicu Hanu, dodijeljena mi je i Izabela i tako je počela naša lijepa priča, naše druženje, pomaganje, razgovori, smijeh i svakodnevni mali trenuci koji puno znače - priča nam Andrea.
Da bude podrška Izabeli na utrci, Andrea nije dvojila ni sekunde, a u utrci je sudjelovala i Andreina kći Nikol, koja je u svojoj kategoriji osvojila prvo mjesto, dok je Andrea u svojoj kategoriji osvojila treće mjesto.
- Nisam imala ni najmanju dvojbu oko toga da bih htjela trčati s Izabelom. Od srca sam htjela to učiniti za nju, da i ona osjeti da može sudjelovati u svemu kao druga djeca, da dođe do cilja, osvoji svoju medalju i bude sretna. Tuđa sreća mene jednostavno ispunjava. Presretna sam kada svojim malim činom mogu nekoga usrećiti ili mu pomoći. Upravo zato me i posao koji radim toliko ispunjava - kaže.
Zajednička utrka s Izabelom za Andreu je bila posebno emotivno iskustvo. Od brzog starta do posljednjih koraka prema cilju, pratila ju je, bodrila i ohrabrivala.
- U početku je krenula jako brzo, što me nije iznenadilo jer je Izabela stvarno brza. Kako je utrka odmicala, a cilj se približavao, trebala je malo više poticaja i ohrabrenja.
Uz pozitivu, osmijeh i podršku publike uspjela je sve odraditi zaista lavovski - priča nam.
Dolazak na cilj i trenutak u kojem je Izabela primila svoju medalju bili su ispunjeni ponosom i srećom, ističe Andrea. Rezultat i vrijeme bili su u drugom planu jer je najvažnije bilo da Izabela ostvari svoj cilj.
- Izabela se i izvan nastave bavi košarkom i jako je voli. Lijepo je vidjeti koliko se trudi i koliko na svoj način daje sve od sebe. Kada nešto voli, želi sudjelovati i pokušava najbolje što može. Mislim da je upravo to ono što je kod nje posebno. Kada smo zajedno stigle na cilj i kada je dobila medalju, bila sam presretna i ponosna na nju. U tom trenutku nije mi bio važan rezultat ni vrijeme. Najvažnije mi je bilo vidjeti njezinu sreću. Taj trenutak mi je pokazao koliko nekome ponekad znači samo to da mu pružite ruku, podršku i kažete: 'Idemo, možeš ti to' - kaže Andrea.
Zajednička utrka 'pogurala' je Andreu da i dalje nastavi s natjecanjem, pa je nakon toga sudjelovala i u utrci na četiri kilometra. Emocije i adrenalin dale su joj dodatnu energiju za novi izazov.
- Mislim da mi je upravo ona dala dodatnu energiju. Nakon našeg zajedničkog dolaska na cilj bila sam puna emocija i adrenalina. Kada nešto volite i kada vas nešto ispunjava, energija se nekako pronađe - rekla je Andrea.
Iako je zajednička utrka bila poseban trenutak u njezinu odnosu s Izabelom, Andrea naglašava kako jednako važnim dijelom svojega života smatra i Hanu, s kojom svakodnevno radi. Svako dijete ima svoje mogućnosti i potrebe, a različitosti ne umanjuju vrijednost njihova odnosa.
- Iako je ova priča vezana uz Izabelu i našu zajedničku utrku, nikako ne bih željela izostaviti Hanu. I nju obožavam i ona je jednako važan dio mog svakodnevnog života. Hana, nažalost, zbog svog zdravstvenog stanja i činjenice da je u kolicima ne može biti fizički aktivna na isti način kao Izabela, ali to ni najmanje ne umanjuje njezin trud niti naš odnos - kaže Andrea.
Tijekom zajedničkog vremena, razgovora i svakodnevnih situacija razvija se odnos povjerenja u kojem pomoćnik postaje važan oslonac djetetu. Unatoč važnosti koju taj posao ima u životima djece i njihovih obitelji, Andrea smatra da se odgovornost i trud pomoćnika u nastavi još uvijek ne vrednuju dovoljno, ni društveno ni financijski.
- Ljubav i povezanost koju pomoćnici u nastavi razviju sa svojom djecom teško je opisati riječima. Kada svakodnevno provodite vrijeme s djetetom, upoznajete njegove potrebe, radosti, strahove, navike i male pobjede, taj odnos jednostavno postane puno više od samog posla. Zato mi je pomalo žao što je posao pomoćnika u nastavi još uvijek tako malo cijenjen i, nažalost, nedovoljno plaćen u odnosu na odgovornost i količinu srca koju ljudi u njega ulažu. Mi nismo tu samo da fizički pomognemo djetetu ili budemo uz njega na nastavi. Mi postajemo njihova podrška, sigurnost, prijatelj i netko tko vjeruje u njih onda kada možda sami još ne vjeruju u sebe - kaže.
Ipak, najveća motivacija ostaju joj djeca, njihovi osmijesi, napredak i trenuci u kojima uspiju napraviti nešto što im je prije predstavljalo izazov.
- A kada volite djecu s kojom radite i svoj posao radite srcem, onda ni izazovi nisu problem. Njihov osmijeh, napredak i sreća najveća su nagrada. Zato iskreno mogu reći da mene ovaj posao ispunjava i da sam zahvalna što imam priliku biti dio njihovih malih, ali velikih pobjeda - zaključila je Andrea.
24sata © 2026
