Bila u ludnici na promatranju: Hranu joj 'začinjavali' muhama

Prije točno 60 godina umrla je Marija Jurić Zagorka, velika hrvatska književnica i novinarka, autorica romana Grička vještica, Gordana, Kći Lotrščaka i mnogih drugih. Njezin podstanar Matko Kratković pronašao je mrtvu u krevetu nakon što je umrla ojađena i usamljena. Svoje posljednje dane provela je u stanu na Dolcu živeći od 'tanke' mirovine, samotna i nesretna u društvu psića Bossija. 

- Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( …) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena -  govorila je Marija Jurić Zagorka.

Ispisala je more stranica

- Dok je 'mali čovjek' njezine knjige 'gutao' vlasnici velikih biblioteka, intelektualci, književnici i književni kritičari s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće su je otvoreno prezirali, čak i mrzili. Prva hrvatska profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica, dopisnica iz Pešte i Beča, spisateljica dramoleta i drama, potresne romansirane autobiografije, tisućustraničnih romana te tisuća tekstova bila je toliko plodna da je gledajući danas njezin opus, gotovo nepojmljivo da je to izašlo iz pera jedne jedine osobe. More stranica koje je Zagorka ispisala, gotovo da je nepregledno.

Da živi danas, Zagorka bi zasigurno otkrila žanr TV sapunice i ne bi imala nikakvih problema da napiše stotinjak ili dvjestotinjak napetih nastavaka, ne prekidajući se pritom da vi spavala ili jela - piše u svojoj knjizi Proklete Hrvatice Milana Vuković Runjić te ističe kako je Zagorka cijeli svoj život proganjana, šikanirana, podcjenjivana, kritizirana, napadana, otvoreno, grubo, bez dlake na jeziku premda je i sam veliki pjesnik A.G.Matoš naposljetku priznao nakon što je pročitao jedan njezin tekst ' da ženska i ne piše tako loše'

Život sa histeričnom majkom

Sama godina Zagorkina rođenja je sporna. Ne zna se je li točno rođena 1873., 1876 ili 1879. Zna se da je rođena u selu Negovec kraj Vrbovca u dobrostojećoj obitelji. Otac joj je bio Ivan Jurić, upravitelj imanja baruna Geze Raucha. On je za svoju obitelj kupio imanje Golubovec. Sa Zagorkinom majkom Josipom imao je četvero djece - Mariju, dva sina i Dragicu. Mračna sila, ističe autorica u knjizi, koja je moguću sreću obitelji u idiličnom zagorskom krajoliku posve onemogućila bila je njezina majka.
- Ona je možda na početku braka bila samo ljubomorna na svog naočitog, uspješnog supruga, no ta je ljubomora s vremenom prešla u posvemašnje ludilo uslijed kojeg je zahtijevala od djece da uhode oca kojem je neprekidno priređivala scene što bi nerijetko završavale tučnjavom, a nekad bi otac i vezao pobješnjelu majku. Nesretna se djevojčica nagledala u djetinjstvu takvih prizora te je vrlo skoro potražila utjehu u naručju dadilje Marte s kojom će ostati povezana sve do dadiljine smrti - piše Runjić u Prokletim Hrvaticama.

Majka nije htjela da se nastavi školovati

Marija je jedva čekala krenuti u školu, a školovanje joj je trajalo deset godina. Prvi je razred završila u dvorcu baruna Raucha s plemićkom djecom. Zbog majčinog pritiska odlazi u Varaždin kod kume koja također nije posve normalna osoba već egzaltirana i naporna. U Varaždinu završava drugi i treći razred da bi u četvrti krenula u Zagreb, u Višu djevojačku školu u Samostanu milosrdnica. Tamo je angažirana u Samostanskim novinama koje cijele piše sama. Unutra između ostalog piše i o tome kako Hrvati u svojoj zemlji ne smiju se služiti svojim vlastitim jezikom i kako je to nepravda. Šest godina traje Zagorkino školovanje u Višoj školi, a potom ju je prisiljena napustiti - zbog majke. Ona pak u odličnom uspjehu svoje kćeri vidi neku urotu protiv sebe u kojoj otac pomaže djetetu da postane 'kurva' kao što je on 'kurviš'. Stoga se majka suprotstavlja prijedlogu baruna Raucha koji se, kad je vidio kako Marija odlično završava razrede, zalagao da nadarena djevojčica nastavi školovanje u Švicarskoj. Nakon prekida školovanja Marija ostaje u roditeljskom domu dvije godine.

Muž i svekrva je izgladnjivali i izluđivali

- Bila je neugledna izgleda, sitna, zamalo patuljasta rasta, blagog ali odlučnog pogleda. Uređuje krapinski đački list Zagorsko proljeće pod pseudonimom M. Jurica Zagorski. U uvodnom članku piše o duhu Matije Gupca koji je prilikom povratka s onog svijeta nezadovoljan stanjem u Zagorju u 19. stoljeću. List je kotarski predstojnik zabranio, a kad je otkriven 'urednik' Marija je strogo ukorena uz napomenu da se, pogotovo kao žena, mora okaniti pisanja.

Uskoro, možda kao kaznu što se upustila u pisanje i uređivanje novina, 18- godišnjoj djevojci pronalaze muža, 35- godišnjeg Lajoša Nađa, inženjera na mađarskim željeznicama. Zaruke su bile na sami Badnjak 1891. Mlada je dobila ogromnu svotu od 20 tisuća forinti miraza koja će joj biti isplaćena kad napuni 25 godina. Potom su mužem odlazi u Mađarsku gdje je dočekuje čudovišna svekrva koja će je zajedno s mužem izgladnjivati i izluđivati- opisuje teške Zagorkine dane autorica Runjić. 

Muž joj uzimao sav novac a svekrva u hranu ubacivala muhe

Njezinom suprugu i svekrvi bilo je jedino važno, ističe, da je doslovce ne ubiju kako ne bi ostali bez miraza. No Zagorka se nije predavala. Koristi boravak u Mađarskoj da savršeno nauči jezik svojih neprijatelja te upisuje tečaj za telegrafiste.  Piše članke koje šalje uredniku mađarskih novina koji uočava njezin talent ali i 'krive političke ideje'. Ona odbija osuditi spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 1895. Muž se donekle slaže s njezinim ambicijama jer računa da bi mu i one mogle donijeti novac. Sav novac koji joj je slao otac, pohlepnik stavlja na svoj račun. 

- Zagorka u tom braku koji bi, da nije bio tragičan, bio komičan izdržava četiri godine, a onda od muža i njegove majke koja joj je u hranu ubacivala ocat, muhe i pepeo bježi u Hrvatsku preodjevena u služavku. Dolazi kod ujaka i ujine u Srijemsku Mitrovicu gdje je ujak upravitelj kaznionice. Iz kaznionice u koju se sklonila od muža šalje tekstove za Hrvatski branik te u Posavsku Hrvatsku. Sve je napisala pod pseudonimom i anonimno. U međuvremenu muž za njom raspisuje tjeralicu kao za umobolnom odbjeglom ženom te Zagorka odlazi u Zagreb. Ima ambiciju pisati za najugledniji hrvatski list Obzor - navodi autorica Prokletih Hrvatica.

Strpali je u ludnicu

U zapisu 'Kako je bilo' Zagorka kaže da su je u Zagrebu uhvatili i strpali u ludnicu na promatranje, ali da ju je srećom primarijus pustio procijenivši da je mlada žena potpuno normalna.

- Za razliku od majke koje ne želi ni čuti za tu 'pokvarenu ženu' otac joj obećava da će joj pomoći oko rastave. U tim teškim trenucima umire od tuberkuloze njezina voljena, šest godina mlađa sestra Dragica. Zagorka se počinje se družiti  mladim sveučilištarcima koji smišljaju kako se suprotstaviti Khuenu. No najvažniji datum novog perioda njezinog života jest 31. listopada 1896. kada joj u Obzoru izlazi članak' Egy perz' (Jedan časak) - objašnjava Runjić u knjizi.

Na poslu je nazivali 'kravaricom'

Kad je biskup Josip Juraj Strossmayer saznao tko je anonimni autor članka inzistirao je da se ta žena zaposli u novinama. I dok je tadašnji glavni urednik Josip Pasarić donekle simpatizirao, kao i budući Milivoj Dežman Ivanov, autoritarni Šime Mazzura, vlasnik Dioničke tiskare u kojoj su se tiskale novine nije je mogao podnijeti te ju je pred svima vrijeđao i zvao 'kravaricom'. No ona je ipak postala namještenica Obzora s mjesečnom naknadom od 60 kruna dok su njezini kolege primali trostruko više. Smjestili su je u posebnu sobicu kako je nitko od posjetitelja ne bih mogao vidjeti a gotovo svaki njezin tekst bio je politička senzacija. Kao prva hrvatska novinarka i prva novinarka u Srednjoj Europi napisala je nekoliko tisuća tekstova pod pseudonimima.

U Obzoru će Zagorka prošetati cijelom ljestvicom emocija svojih kolega. Od otvorene antipatije do neskrivene simpatije i podrške, naglašava Runjić te dodaje da nije bilo Strossmayera, Zagorkinog velikog zaštitnika i podržavatelja, bez njegovog osobnog angažmana i truda da je održi u grubom (muškom) svijetu Zagreba na prijelazu iz 19. u 20 stoljeće Zagorkin bi život bio uistinu nesnosan. On je o svom trošku čak tiskao njezine prvijence. Zagorka je bila redovita gošća u njegovoj rezidenciji u Jurjevskoj ulici u Zagrebu.

Ban Khuen Héderváry ju je smatrao neubrojivom babom

Kao novinarki Obzora kojem je podizala nakladu svojim romanima u nastavcima, glavni urednik Šime Mazzura, za kojeg je žensko u redakciji bio prvorazredan “kulturni i moralni skandal”, prilijepio joj je etikete koje su je pratile sve do smrti: “baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama”.

- Khuen ju je smatrao neubrojivom babom a kad je 1903. godine rastjerao redakciju Obzora punih pet mjeseci Zagorka je uređivala Obzor. No nije završila u zatvoru zbog uređivanja Obzora već zbog svog dodatnog angažmana u raznim demonstracijama i uličnim nemirima. Sudjelovala je u razbijanju prozora osoba koje su bile za Khuenovu vladu, posjećivala je studentske skupštine, a u najpoznatijom svojoj akciji dovela je u dotad neviđenom maršu nježnijeg spola pred Banske dvore tisuću žena koje su zapjevale hrvatsku himnu. Organizirala je svečane zadušnice za seljake koji su ubijeni u Zaprešiću na kojima je djelila trobojnice te naposljetku završila u 'Hotelu Crvena lampa' kako su zvali zatvor u Petrinjskoj ulici. U zatvor je sprovedena kočijom, a masa ju je na putu od Gundulićeve do Petrinjske pozdravljala klicanjem - navodi se u Prokletim Hrvaticama o burnim danima i aktivizmu Zagorke.

Udala se Zagorka još jednom 1911. godine za kolegu novinara Slavka Vodvaršku, ali taj je brak trajao desetak godina podalje od očiju javnosti.

Nudili joj posao u inozemstvu

- Zagorka je jedno vrijeme izvještavala sa zasjedanja novog zajedničkog parlamenta i u Budimpešti je boravila godinu dana. Tada postaje prvi hrvatski politički komentator jer je u Obzor slala niz tekstova u kojima komentira sve faze napete hrvatsko-mađarske povijesti.Pljuštale su ponude i od stranih novinskih kuća, svi su je željeli i slavili, no ona se vraća u Zagreb. Domovina joj je bila draža od blistave karijere.

U pismu joj piše Frano Supilo:
'Vi ste ostali radije iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, Vi ste muž na mjestu. Do viđenja Sup' - otkriva autorica u Prokletim Hrvaticama..
Nakon 22 godine sama je dala otkaz zato što joj nisu htjeli izjednačiti plaću s muškim kolegama. U obljetničkoj monografiji Obzora nisu je ni spomenuli premda je objavila milijune redaka.

Zagorka je jedno vrijeme, između dva rata, živjela u apartmanu 325 na trećem katu hotela Esplanada. Zagorka je tada bila na vrhuncu književne karijere i novi poslodavac Jutarnji list plaćao joj je smještaj.

Zabranjivana u NDH i u SFRJ

- Krajem 30-ih Zagorka se napokon osamostalila. Svu imovinu uložila je u pokretanje Hrvatice, časopisa kojem je bila vlasnica i urednica. Te se novine, kako kaže, ' bave svime što tišti hrvatske žene, posvećuje im razumijevanje i pažnju'. Ali 1941. u stan joj dolazi policija NDH  i zabranjuje izlaženje Hrvatice, zapljenjuje novac od pretplate i rukopise iz tiskare, čak i pokućstvo.

A u novoj državi koja je obećavala jednakost, bratstvo is socijalnu pravdu ' drugarici Jurić' nije bilo mnogo bolje. Opet su je prešućivali, izbjegavali, opet je nailazila na zatvorena vrata.. Njezini romani kao da nisu postojali, njezini igrokazi kao da nekoć nisu punili gledališta svih hrvatskih kazališta, njezine novinarske radove kao da nisu objavljivale sve najuglednije novine. Bila je pokopana za života.

Nakon 60 godina mukotrpno građene karijere njoj je uskraćeno pravo na pisanje. Posljednje dan provodi u stanu na Dolcu živeći od 'tanke' mirovine, samotna i nesretna, u društvu psića Bossija - opisuje teški život najčitanije hrvatske književnice Milana Vuković Runjić koja je u svojoj knjizi Proklete Hrvatice istražila živote i drugih važnih i velikih žena u hrvatskoj povijesti.

Nakon što ju je podstanar pronašao mrtvu Zagorki je Zagreb priredio nezapamćen sprovod. Kao da se cijela njezina brojna publika došla pokloniti lijesu na Mirogoju...