Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
51 komentara

Bili smo braća, hvala Bogu da su im konačno pronašli kosti...

Pronašli su posmrtne ostatke Žarka Manjkasa i trojice branitelja nakon 29 godina. Poginuli su u minskom polju tijekom proboja iz Bogdanovaca. Bačeni su u masovnu grobnicu nedaleko od mjesta pogiblje

Foto: Dubravka Petric/Pixsell
51 komentara

Mi smo preživjeli, a naši dečki su poginuli. Kad pomislim da smo godinama prolazili kraj njih, a nitko nije došao s bagerom tu kopati, ljutit sam.

POGLEDAJTE VIDEO:

Priča nam to hrvatski branitelj Ivica Jurčan, koji je s kolegom Đurom Kovačevićem preživio “štafetu smrti”, tzv. zloglasni proboj iz okupiranih Bogdanovaca kroz minsko polje.

POGINUO U 'ŠTAFETI SMRTI' Za herojem tragali 29 godina: 'Naš Žarko našao je svoj mir'

U “štafeti smrti” poginuli su i Antun Petričić Šokac iz Ivankova, Marko Knežević iz Komletinaca, Stjepan Katić iz Bogdanovaca te Žarko Manjkas Crvenkapa iz Zagreba, koji su nedavno pronađeni u masovnoj grobnici kraj Marinaca.

Proteklih 29 godina vodili su se kao nestali u Domovinskom ratu. Bili su mladići od 20-ak godina kad su se kao dragovoljci prijavili braniti svoju zemlju.

Neki kao pripadnici HOS-a, neki kao pripadnici 3. Gardijske i MUP-a, našli su se na prvim linijama obrane prvo u Vukovaru i Vinkovcima, a potom u Bogdanovcima, koje su hrabro branili tijekom 40-dnevne opsade.

POGLEDAJTE VIDEO

'Nakon prvog šoka toplina, a onda bol...'

Golobradi, s malo vojnog znanja i još manje naoružanja, ali s hrabrim srcem svakodnevno su se suočavali s brojno jačim neprijateljem, silom granata i projektila koji su padali na njih.

Bio je 10. studeni 1991. godine kad su se Bogdanovci našli u potpunom okruženju te su svi branitelji i civili u selu shvatili da moraju pobjeći.

- Nas 11 držalo je položaje dok nismo ostali bez oružja. Pedesetak tenkova zasipalo nas je projektilima i počeli smo se okupljati za izlazak iz sela. Kako smo se okupljali, tako su nam se pridruživali i civili koji su ostali u selu. Bilo nas je tridesetak u grupi kad smo krenuli preko njiva, prema Nuštru i Vinkovcima. Bila je noć, užasno hladno. Pod stalnim granatama hodali smo napamet jer nismo bili sigurni gdje je neprijatelj. Malo hodamo, pa stanemo. Kako preleti koja granata, tako nam osvijetli put.

- U koloni smo hodali prvo mi, vojnici, jer smo se dogovorili da kolonu, ako onaj prvi nastrada, dalje vodi sljedeći. A onda odjednom dvije eksplozije. U tom bljesku vidio sam kako dečki oko mene padaju. I ja sam pao. Upali smo u minsko polje. Nas 11 ostalo je ležati. Civili su se razbježali. Jauci i zapomaganje sa svih strana. Nakon prvog šoka po tijelu samo toplina, a onda stravična bol.

- Dozivali smo se međusobno da vidimo tko je živ. Kneževiću je bio pokidan cijeli vrat i bio je na mjestu mrtav, Petričić je govorio da je pogođen u prsa. Nakon pola sata više se nije javljao. Nisam čuo ni Crvenkapu ni Katića - prisjeća se kobne noći 1991. godine Đuro Kovačević (50).

On i Jurčan su zadnji četvoricu heroja vidjeli žive.

Heroji: Hrabrili jedni druge, strah ih je najviše zbližio

“Štafetu smrti” činilo je 11 branitelja - Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić, Đuro Kovačević i Ivica Jurčan.

Petoricu su mine odmah raznijele. Među njima su bili upravo Petričić, Knežević, Katić i Manjkas, čije su posmrtne ostatke pronašli nedavno. Jedan od njih je umro od ozljeda malo kasnije.

Ostali su umirali od posljedica ranjavanja u sljedećim danima i godinama.

Kovačević i Jurčan jedini su preživjeli.

- Shvatili smo da smo u minskom polju i da nema mrdanja. Čulo se u daljini da četnici viču: ‘Puni, pali!’. Nakon sat vremena više nitko se ne glasa, ne jauče. Tu počinje naša golgota - priča nam Kovačević kojeg je, nakon sedam dana, spasio branitelj koji se probijao iz okupiranog Vukovara i slučajno naišao na ranjene.

- Katića sam površno znao jer je on bio iz Bogdanovaca, branio je svoje selo u jednom rovu, a Petričić, Knežević i ja bili smo u drugom. U trećem su bili Crvenkapa, Jurčan i drugi dečki. Svi smo se tu upoznali, sprijateljili, povezali... Čovjeka ništa tako ne poveže kao strah, borba za opstanak. Dijelili smo zadnju koricu kruha, vodu, držali leđa jedni drugima. U nekoliko dana postanu ti kao braća. Njihova tragična pogibija jako me je pogodila. Godinama sam se borio s krivnjom što sam ja preživio, zašto i ja nisam poginuo. Godinama se nadam da ćemo ih naći i sad kad smo ih našli, malo mi je lakše - govori Đuro.

Sve je smrdjelo po krvi

Njegov kolega Ivica Jurčan u “štafeti smrti” ostao je bez obje noge. Teško ranjeni danima i noćima ležali su u polju, na velikoj hladnoći. U strahu i neizvjesnosti.

- Nalazili smo se na putu kojim su dolazili drugi branitelji i civili koji su bježali iz Vukovara nakon njegova pada. No tko god bi naišao, vikali smo im da stanu jer je tu minsko polje, obišli bi nas i nastavili dalje. Jedan je branitelj imao hrabrosti i ušao je u polje pa izvukao Piđu, koji mu je bio najbliži. Ja nisam čak mogao podignuti glavu da vidim što mi je sve s tijelom. Oko nas je bilo dijelova tijela, raskomadanih ljudi, nisam bio siguran jesu li to moji dijelovi ili tuđi. Sve je smrdjelo po krvi. Nakon nekoliko dana i iz nas se širio smrad krvi i gangrene koja je ubrzo nastupila. Smrzavali smo se, ali smo znali da je to donekle dobro jer nećemo tako brzo iskrvariti. Hrane i vode nema iako smo čuli da u blizini teče Vuka. Jedan od nas je rekao da je žedan i da više ne može izdržati. Puzao je do Vuke. No upao je u vodu naglavačke i utopio se. Neki su govorili da se žele ubiti, ali nismo imali municije. Ja sam to isto htio, ali nisam mogao izvaditi osigurač iz bombe koliko sam bio smrznut - kaže Jurčan i dodaje kako su hrabrili jedni druge.

- Pričali smo gluposti da si skrenemo misli, ali kako su dani prolazili, tako su dečki umirali jedan po jedan. Nakon sedam dana naišli su neki dečki te uspjeli izvući Đuru i Ramu. Htjeli su i mene, ali nisam im dao jer su mi noge bile posve raznesene i, realno, nisu me mogli nositi. Osmi dan naišla je još jedna skupina dečki, koji me isto nisu mogli nositi, ali su me izvukli iz minskog polja i sakrili u kukuruze rekavši da će poslati nekoga po mene. Ostao sam sam. Našli su me četnici, zarobili, tukli i onda razmijenili. Bio sam već polumrtav - prisjeća se Ivica tih stravičnih dana.

Kovačević i Jurčan su poginulima podigli spomenik.

Ljuti ih jer su to mjesto ranije prijavili nadležnima.

- Još smo prije desetak godina dobili saznanja da su oni pokopani upravo na tome mjestu. Crvenkapina mama je umrla čekajući sina, a da su ga iskopali kad smo im mi govorili, žena bi umrla u miru znajući da je našla sinove kosti - dodaje Jurčan.

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message