Bio je najbolji kad je pisao: On je ogolio društvene parazite...

Ovo će biti malo emotivan tekst. Jednostavno je takva prigoda. Nemoguće je da bude imalo drukčiji. Kao što je nemoguće bilo ući u bar Esplanade a da Kuljiš nije za stolom u sjeveroistočnom, takozvanom znanstvenom kantunu.

Uvijek. Ili gotovo uvijek. Kad bi dogovorio neku kavu u baru zagrebačkog hotela, znao sam kako će početi. Otvorit će mi netko od osoblja vrata, uljudno će iza stola subočice ulaza pozdraviti concierge, skrenut ću oštro lijevo, preskočiti onu skalu na putu do bara, diskretno se osvrnuti da vidim tko je s kim u komplotu, obično je to onaj Kraljević, koji žica nečije pare za izbore ljepote po Trumpovu receptu, i eto me do Denisa.

U 68. GODINI Nakon kratke i teške bolesti preminuo novinar Denis Kuljiš

Uspravnog u fotelji, s rukama na naslonu. “Ej, di si? Pa šta ima? Ajde sidi”, izustio bi malo nazalnim splitskim naglaskom. Ili se meni činilo. No ne postoji druga slika. Kad sam ga pitao kamo da mu pošaljem neku knjigu koju sam nedavno napisao, rekao mi je, onako začuđen: “Pa na adresu Esplanade”. Ako ovi iz hotela taj stol ne označe barem srebrnom pločicom u njegovu čast, bit će to stanovita kulturna i gradska sramota.

Denisa sam površno upoznao početkom 1995. Bio mi je prvi šef u tada megamoćnom Globusu. Dao mi je stalni posao nakon što sam naglavu pobjegao iz redakcije državotvornog dnevnika. Tjednik je, tamo od 1991., rušio sve norme tadašnjeg novinarstva. Sadržajne, formativne, poslovne, svjetonazorske… Love je, tako kažu, bilo do krova.

Dva sata o aerodinamici 

Bila je to redakcija na nuklearni pogon. Sajam taština, malo čuvanja pozicija i privilegija u konkurenciji, koja je, časne mi riječi, bila neviđena. Kolegiji su znali trajati po tri sata. Donat, Butković, Tomić, ponekad Živko Kustić, Zvonimir Berković, Rene Bakalović, Torbarina, Pukanić, Mihovilović, Malnar… Denis na čelu stola, šjor Marko Grčić do njega. Dva najglasnija tipa s kojima sam radio. I valjda dva najučenija (bez uvrede drugih…). U Vjesnikovu restoranu, dolje u podrumu sad napuštene zgrade na križanju Slavonske avenije i Savske, Kuljiš me držao dva sata i objašnjavao aerodinamiku avionskoga krila. Eeeeej, do detalja o Whitcombovu pravilu, koje je još poznato kao transonic area rule. Uz smijuljenje ostalih iz redakcije. Kao, sad si, mladiću, najebao. A meni je sve to bilo interesantno.

E, nije prošlo baš dugo, a Kuljiš se skupio. Neka nikada do kraja objašnjena ujdurma.

Novinar na nuklearni pogon 

Ako pitaš jedne, kažu ti: “Onaj ga je Pavić (Ninoslav Pavić, osnivač EPH i izdavač Globusa op.a) otjerao”. Kad pitaš druge, Kuljiš je išao zeznuti Pavića i oteti mu firmu. S Denisom se na pričuvne položaje povukao i dio redakcije, a nama koji smo ostali gazda je, iz sasvim praktičnih razloga, dramatično digao plaće. No nije to oko love baš dugo trajalo. Čim se vidjelo da Kuljišev, a kasnije Pukanićev Nacional, ne može dobaciti ni pola prodane naklade Globusa, sve se vratilo na staro.

Godinama kasnije Denis se vratio u EPH. Opet je pisao u Globusu. Bez lažne skromnosti, tad je objavio neke od svojih najboljih tekstova. Portretirao je tadašnje stupove društva. Slatko, s dozom građanske zlobe i nadmoćnim stilom kojeg malo njih ima. Radeljak, Vrdoljak, HDZ-ovi i SDP-ovi glavonje, malograđani, primitivci, mafijaši i političari. Sve ih je na kupu rastočio. Denis je bio najbolji kad je pisao. A novine u kojima je bio šef objavile su neke od najvažnijih tekstova za hrvatsko društvo. Kažu da je imao svojih lošijih dana. Ali tko ih, zaboga, nema?! Važno je što se sve može naučiti iz njih. Denis Kuljiš, novinar i urednik, Split 1951.- Zagreb 2019.