Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Bio je okovan u teške lance, ali su ga ipak čuvala dva žandara

Tijekom suđenja slavonskog razbojnika Čarugu portretirao ga je jedan od najvećih hrvatskih slikara tog doba. Popularnost tog legendarnog harambaše bila je ogromna...

Autor Boris Rašeta

Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostalo je 12 mrtvih glava. Imao je bezbroj ljubavnica. Umirući, pod vješalima je viknuo: „Zbogom, narode. Čaruga putuje!“ On je otputovao. Legenda je ostala...Donosimo vam feljton u pet nastavaka o Čarugi čija je banda četiri godine sijala smrt po Slavoniji. Ubijao je, zavodio, fascinirao, pljačkao i užasavao...


'Bez slavoluka došao je u Osijek taj velik čovjek'

U noći prije vješanja Čaruga je mirno i ustrajno laštio nove lakirane cipele. Do visokog je sjaja doveo i lance kojima je bio okovan, spremao je kravatu, prsluk, uštirkanu bijelu košulju. Želio je umrijeti u seljačkom odijelu, ali toj želji nije moglo biti udovoljeno pa mu je tetka donijela jahaće hlače koje je izabrao kao alternativu. Nabavio je čak i gamašne (navlake na nogavicama, iznad cipela), kao zadnji dokaz elegancije. I u tim trenucima više od svega zanimala ga je medijska slika odlaska. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Ni politička dimenzija priče nije bila zanemariva. Zagrebački novinar pod pseudonimom Škorpijon naziva Čarugu utjelovljenjem demokratsko-radikalne koalicije ističući kako je „politički opredijeljen kao demokrata, jer se kretao redovno u društvu demokrata“. 
Beogradska je Politika u jednom trenutku pisala da je „pljačku crkve u Kišsomboru u Mađarskoj, u kojoj je skinuto i bez traga odneseno zvono teško preko trista kilograma, izvršila Čarugina banda, vjerojatno po narudžbi Trockog“. 

„Njegov je popularitet“, primijetio je Škorpijon, „veći od recimo ikojega beogradskoga ministra – a bez slavoluka i parade došao je u Osijek taj velik čovjek“. Iza tog se pseudonima, kako su otkrili povjesničari književnosti, krila Marija Jurić Zagorka, autorica Viteza slavonske ravni.

Brkovima je skrivao svoje mlade godine

I danas, u vrijeme masmedija i interneta, teško je pojmiti senzaciju koju je izazivao ovaj desperados dječjeg lica koji je čitao policijske udžbenike kako bi bio taktički nadmoćan žandarima. 
Knjigu Milana Mizlera, policijsku abecedu, proučio je do detalja, a novinama i policiji slao je pisma preko kojih je peglao imidž. Jedan jatak tvrdi da ga je Čaruga naučio pisati limunovim sokom kako bi pismo bilo nevidljivo. Drugi se kune da je na njegovu licu vidio naslage pudera. Od jednog je gvardijana u kiosku zatražio blagoslov. Čitao je knjige, novine, modne žurnale, gledao filmove. 

FELJTON: ČARUGA 'Molim vas ulaznicu. Ja moram vidjeti kako vješaju Čarugu...'

Tijekom suđenja koje se odvijalo 1924. godine portretirao ga je jedan od najvećih hrvatskih slikara tog doba Vladimir Filakovac, poslije predavač na zagrebačkoj i beogradskoj likovnoj akademiji. 
Na slici vidimo dobro odjevena, vitka mlada čovjeka: tu je leptir-mašna, šešir, skupi sako, džepni sat s lancem, lakirane cipele. Čaruga je srednje visine, oko 175 centimetara, ima bistre crne oči, nosi potkresane brčiće.


Filakovac je tražio da razbojnika za vrijeme portretiranja čuvaju dvojica žandara iako je bio okovan u osam kilograma teške lance. Na portretu izgleda elegantno, mladoliko. Brkovima je vjerojatno skrivao svoje mlade godine i jačao autoritet.
No, ako malo bolje pogledamo to ljepuškasto lice, uočit ćemo nešto što se na prvi pogled ne vidi. Ravna, tanka crta usta – dvije pijavice – otkriva njegovu bezosjećajnost, možda čak brutalnost…

Crveni i crni

Po hrvatskim šumama krilo se u to doba pedesetak tisuća ljudi koji su svojim formacijama nadijevali poetska imena: „Zelena komuna“, „Gorski vilenjaci“, „Gorski tići“… 

Čovjek koji je smislio naziv ove skupine morao je u sebi imati crtu idealizma. Sadržavao je lirsku notu koja i danas djeluje dojmljivo. Božo Matijević, rođen u Tomašancima pokraj Đakova, također je poput Čaruge za rata dospio u Rusiju, ali dok se Čaruga bavio mislima o bijegu, ljubovanjem i krivotvorenjem, ne vidjevši i ne tražeći višega cilja, Matijević se iz Rusije vratio kao komunist. Na njegovu grobu, izrađenom iz lijepog, crnog mramora, portret je vitka, plavooka i plavokosa mladića otmjenog izgleda u kojemu ima nešto rusko, miškinovsko. 


Na kamenu piše: Ovdje počiva u miru Božijem Božo Matijević, rodj. 10 lipnja 1894., umro 16. kolovoza 1920. 
Iznad Božine slike veliki je križ, sa slovima IHS. 

Nitko ne bi pomislio da tu počiva jedan od prvih revolucionara Slavonije, militantni ateist i uvjereni boljševik. To je grob mlada, lijepa katolika. No prije nego se preselio pod spomenik, Crveni Božo u Slavoniji je kanio izvesti revoluciju po ruskom uzoru. Ideja u to prevratničko doba ne zvuči osobito ekscentrično – na jugu Njemačke, u srcu katoličkog konzervativizma, upravo se formira bavarska "Crvena armija"; u Mađarskoj izbija revolucija. Nakon stogodišnjeg mira Europa više nema nikakvog iskustva u obnavljanju raspadnutih poredaka. 

U Prvom svjetskom ratu dnevno je ginulo po šest tisuća ljudi; četiri su se velike carevine raspale (ruska, austrougarska, turska, njemačka) četiri su dinastije uništene. Počevši s ostarjelim kraljem Ludwigom III., čija je loza Wittelsbach vladala Bavarskom više od tisuću godina, 22 njemačka kralja, kneza i vojvode svrgnuti su bez otpora. Između 1917. i 1920. samo je Europa doživjela 27 nasilnih prijenosa političke vlasti, od kojih su mnogi bili praćeni prikrivenim ili otvorenim građanskim ratovima. Kontinent je u kaosu: tek će se za 20 godina shvatiti da u Versaillesu nije dogovoren mir, nego kratkotrajno primirje. U Slavoniji i područjima oko nje nema posljednje godine rata nikakve vlasti. Hrvatskom haraju dezerteri koji su se umjesto ratovanja za propadajuće carstvo odlučili na bijeg, odabrali su zelene šume umjesto maslinastozelenih uniformi. Oni pljačkaju, kradu, robe.
Pjesnik W. B. Yeats u pjesmi “Drugi dolazak” (1919.) piše:
“Stvari se raspadaju; središte ne drži;
Puka anarhija je na svijet odriješena“

Odmetnici pišu zakone

Božo Matijević utaborio se u gorskim predjelima Slavonije, odakle je kretao u otimačinu imovine bogatašima. Bila je to uobičajena komunistička praksa u to doba – oslanjajući se na Marxa, pljačke su nazivali "eksproprijacijom eksproprijatora". Onima koji su se obogatili otimajući od proletera, legitimno je, smatrali su komunisti, oteti ono što su oni oteli radnom narodu. Nekoliko godina ranije Staljin je na sličan način opljačkao banku u Tbilisiju (pljačka banke poznata kao eksproprijacija s erevanskog trga, izvedena 26. lipnja 1907. godine u Tiflisu, bila je slična operacijama Kola gorskih tića, samo veća, otprilike toliko koliko je Rusija veća od Jugoslavije. Pljačkaši su napali banku i okolnu policiju te vojsku upotrijebivši bombe i oružje dok se u kočiji prenosio novac preko trga, između pošte i ogranka Državne banke. Razbojnici su pobjegli s 341.000 rubalja (današnjih četiri milijuna dolara).

Foto: rajko grlić

Crveni Božo, koji dolazi iz Rusije, po povratku u Slavoniju postao je glasovit razbojnik. Rođen 10. lipnja 1894., krajem rata imao je samo 24 godine. Nacije su tada bile mlade, a mladi ljudi, lišeni šansi koje bi pružalo bogatije društvo, tjerani očajem bili su spremni na sve. Države su tada bile veće, Europa je do rata bila prekrivena carstvima, granice su prostranije, radijusi kretanja širi, konkurencija oštrija, karakteri impulzivniji.

Za Crvenog Božu Čaruga je čuo je u šumi, pa mu se 1918. odlučio pridružiti. 

– Vrativši se iz „zelenog kadera“ bio sam suđen zbog ubistva Stanka Bošnjakovića na četiri godine teške tamnice. Ubio ga je moj nećak, ali po mom nalogu. Kad sam pobjegao iz Mitrovice, kud' sam znao, nego u hajduke. Čuo sam za družbu Bože Matijevića i jednoga dana, kad sam išao tetki u Beketince, susretnem se s Božom, da se ne rastanemo dok nas smrt ne rastavi. Cijela mladost moja, a ponajviše bjegstvo iz vojske i mitrovačke tamnice, nagnali su me da se odmetnem u hajduke – rekao je Čaruga stražarima u zatvoru, pripovijedajući o svojem životu. 

Čaruga polaže ritualnu zakletvu odanosti družini odmah po dolasku. Takav je bio običaj u Kolu. Na panju su dvije puške i nož, iznad panjeva hajduci, pobunjenici, revolucionari, razbojnici. U šumi su, zabilježeno je, bili: Milan Mijo Rebić zvani Janko Župan, Rešid Naimkadić, Franjo Matej, Ivan Karo, izvjesni Marko kome nitko nije znao prezime, Ilija Knežević i još neki bjegunci.
Čaruga priseže kako će bespogovorno izvesti sve zapovijesti vođe, a ogluši li se o njih, „neka ga ubiju“.

Odmah potom, Crveni Božo i crni Čaruga bacaju se na posao. Odmetnici pišu zakone. Pismeni Čaruga, iskusni, rutinirani krivotvoritelj vojnih dokumenata, ambiciozni sin svinjara, elegantnim, lijepim, urednim rukopisom ispisuje Statut Kola gorskih tića, kojim daje pravni okvir ubojstvima, pljačkama, prepadima, ucjenama. Statut regulira prava i dužnosti članova. Kazne su drakonske. Neposluh je plaćan izlaganjem kažnjenika na najopasnija mjesta u akcijama ili strijeljanjem. 

Do jutra su njih dvojica sastavili i druge propise hajdučke družine: Program Kola gorskih tića i Hajdučki zakon.

>>> Kraj trećeg  nastavka

Knjiga Čaruga - Legenda o Robinu Hoodu u prodaji je od 18.6. na svim kioscima po cijeni od 99 kuna!

Tema: Feljtoni

Komentari 3
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - Hrvoje Dominić
    Hrvoje Dominić Četvrtak, 20.06.2019. u 15:32

    Idealiziranje i veličanje ubojica i lopova donijelo nam je ovakve odnose u društvu kakve imamo danas.

  • Default avatar - Čarli1976
    Čarli1976 Četvrtak, 20.06.2019. u 08:03

    O tom Čarugi pisani su mnogi feljtoni, romani, i snimljeni filmovi i tv serije.Imam puno godina i kao mali slušao sam od starih o tom Čarugi, kao i o njegovom šegrtu Prpiću koji je vladao i u mom kraju, ali zajedničko im je obojici bilo da su bili ljudi koji su otimali bogatima i davali sirotinji te su bili voljeni kod siromašnog puka i oni su ih čuvali i pazili te nisu nikad otkrivali policiji i žandarima njihove kretnje i djela.

Message