Bio je politički oportunist, vješto se prilagođavao svima...

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'.  Esej objavljujemo u deset nastavaka. U trećem  nastavku objavljujemo zašto je Tito odlikovao Andrića te kakav je bio odnos Andrića prema politici i političarima.   

Ivo Andrić je 1926. preko prijevoja Oštrelj stigao u Jajce, o čemu piše Miroslav Karaulac (1932.-2011.), jedan od ponajboljih poznavatelja djela Ive Andrića. U samostanu je ostao tjedan dana, proučavajući pisanu zaostavštinu fra Ante Kneževića. U ovom smislu znakovito je jedno Andrićevo pismo iz ožujka 1922., upućeno Tugomiru Alaupoviću, koje po svemu objašnjava ovaj događaj. Andrić se u to vrijeme nalazi u diplomatskoj službi u Bukureštu, kamo je premješten iz Rima: Mislite li u Bosnu? Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem Fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san, piše Andrić.  Je li ta Andrićeva "fratarska drama", drama u kojoj se ruši stari fratarski svijet, a nastaje novi?

Fratarska drama

Ako je to točno, onda Andrić nikada nije uspio napisati tu svoju "veliku fratarsku dramu". Na njenom početku i na kraju motiv je fratra koji staje pred svemoćnog "sultana" po maksimi Franje Asiškog kako treba raditi i djelovati u skladu s prilikama: tu je najprije čin fra Anđela Zvizdovića koji je stao pred Mehmeda II Osvajača (El-Fatiha), koji je početak višestoljetne fratarske drame, te čin fra Josipa Markušića, pet stoljeća kasnije, koji je njen kraj, kada je 1949. izišao pred Josipa Broza Tita tražeći spas i mjesto pod suncem za svoju ugroženu i proganjanu "malu braću".

Ta poratna fratarska drama kulminira veličanstvenom Pirovom pobjedom, Markušićevom posjetom Titu nakon koje je represija počela slabjeti, a iza koje više ništa neće ostati isto, jer su se vremena promijenila: okolnosti i kontekst djelovanja franjevaca postali su toliko kompleksni, da je bilo teško pronaći odgovarajući modus djelovanja koji bi donio barem neku izvjesnost. Međutim, to je nešto što je iznad bosanske fratarske povijesti koja se nepovratno ulila u rijeku veće, općeljudske, u kojoj ne postoji više pandan svemoćnom El-Fatihu ili Josipu Brozu Titu koji jednom "velikodušnom" gestom mogu posložiti stvari u njihovu univerzumu.  
Andrić se u Jajcu 1926., dakle, bavio i djelom fra Ante Kneževića. Stoga je pomalo misteriozno da Andrić nigdje u svojim djelima ne spominje fra Antu Kneževića. Beogradski književni teoretičar i prevoditelj Novica Petković (1941.2008.) povodom Kneževićeve knjige Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah, napisao je kako se ne možemo oteti utisku da je to deo one istorijske pozadine iz koje je pretežno i izraslo književno delo Ive Andrića. Ne možemo odoleti iskušenju da samog tekstopisca fra Antuna Kneževića ne sameravamo sa likovima bosanskih franjevaca koje je Ivo Andrić književno uobličio. Sjajna i potpuno točna opaska, što još više snaži nedoumice oko toga. Dva najdramatičnija događaja kojima je fra Anto Knežević svjedočio su ustanak koji je 1875. planuo u Hercegovini, pa se potom proširio na Bosnu, te austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine tri godine kasnije. To se pogotovo odnosi na 1878., kada se višestoljetna arhitektura otomanske Bosne ruši u krvi na kojoj je i nastala, a na njenim temeljima niče nova, o čemu je Andrić pisao u svojoj pripovijetci Mara milosnica, čija je radnja smještena u Sarajevo, iako su događaji u Jajcu mnogo  dramatičniji i kompleksniji, jer su proizlazili iz zadane, komplicirane arhitekture jedne "trojedne" zemlje, nerješive bosanske kvadrature kruga koja se oduvijek i isključivo rješavala nasiljem.

Bečki saloni

Zbog čega onda Andrić radnju svoje priče  nije smjestio u Jajce? Priče koja itekako ima veze s "velikom fratarskom dramom". Dolaskom Austro-Ugarske dogodila se jedna važna i dalekosežna stvar: crkvena vlast se preslaguje, a s tim preslagivanjem dotrajava jedan svijet, onaj bosanskofratarski, nepromijenjen stoljećima, a na njegovim ruševinama rađa se novi. Sada se o Bosni, o svim važnijim crkvenim i svjetovnim pitanjima odlučuje van zemlje, uglavnom po zagrebačkim i bečkim salonima.    
Kada se na neknjiževnoj razini povede riječ o Ivi Andriću, prva stvar koja se nametne je Andrićev politički oportunizam. Andrić je bio politički oportunist. Vješto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vješta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se vjerojatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile zapreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korijene Andrićeva političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919., doživio slom svojih mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu ('prvu Jugoslaviju') i kasnije je želio samo udoban život kako bi se mogao mirno posvetiti pisanju i književnosti.

Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise. Točno je jednom za njega rekao Đilas: 'Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu', izjavio je za Andrića jednom prilikom Krešimir Nemec.  Dakle ta Andrićeva veza s politikom je u najvećoj mjeri formalna, na koju svaka od strana pristaje iz svojih, potpuno oprečnih razloga. Andrićev oportunizam spominjao je i Krleža:               
" U vrijeme 'Hrvatske mlade lirike' Andrić je katolički zavrnut bosanski mozak, pa je onda jugoslavenski omladinac sa svojom zbrkanom idejom s Bogdanom Žerajićem5 i kompanijom. (...) Po svom djelu bio je stoprocentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje? Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom je drhtao kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. (...) Andrić, Andrić. To je nešto drugo. On nije ono što hoće da bude i što drugi hoće da on bude. Bosanci ga ističu jer im je potreban, a Srbi ga uzimaju i smatraju ga svojim, jer piše srpskim jezikom, ekavštinom, no svi su njegovi važniji junaci uglavnom turski, muslimanski i katolički. A način kako ih fabulira i kako ih moralno i antropološki tretira srpskom uhu savršeno odgovara. Kod njegova se čitateljstva o ukusu 'in artibus' ne može govoriti. Sve je kod tog čitateljstva natopljeno Kosovom i kosovskim misterijima te ga u tome duhu i primaju i onda kada on takav nije." 

Ćopić i Aralica

To da je Andrić bio oportunista, i to "najgore vrste", česta je tvrdnja i kod njegovih osporavatelja, što ne bi bilo sporno da tom konstatacijom ne započinje i završava svaki razgovor o ovom piscu, gdje ta činjenica stoji sama za sebe, u zrakopraznom prostoru, sablasno gola i očišćena od bilo kakva smisla, osim loših namjera nevješto skrivenih "znanstvenom objektivnošću". Može se, naravno, govoriti i o Andrićevu oportunizmu, ali je svaki sličan razgovor manjkav ukoliko barem ne pokušamo proniknuti u njegove motive, kao što je to napravio jedan veliki pisac s ovih prostora, Danilo Kiš, doduše u jednom književnom tekstu, ali na kojega se bez obzira na to može pozvati bez ikakvih ograda. On za Andrića u svojoj priči Dug kaže kako je proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja. Oportunizam je u njegovu slučaju, tvrdi na neki način Kiš, bio rezultat urođenog ljudskog straha od poraza. Simbioza politike, odnosno vlasti i pisaca nije neka nova i nepoznata priča, već nešto od prije poznato, što se odvija uglavnom po dva ustaljena obrasca: dva najvažnija "predstavnika" prvog su Ezra Pound i Knut Hamsun, koji su bili veliki pisci, ali i politički idioti, koji su do kraja života ostali fanatični poklonici talijanskog fašizma, odnosno njemačkog nacizma. Andrić ni po čemu ne spada u ovu skupinu, on spada u ovu drugu: on je svjesno od politike kupovao mir, beskompromisno štiteći svoje arhimedovske krugove, potpisujući svojevrsni ugovor s vragom, o kojemu je često pisao, nimalo laskavo, manje ili više zaklonjeno povijesnim maglama, iako ponekad te povijesne magle mnogo više toga otkriju negoli što skrivaju.  Neki pisci, dakle, pristali su uz određene ideje žarom vjernika i posvećenika, te tu ne može biti riječ o oportunizmu, poput Ivana Aralice i njegova nekritičkog odnosa prema Franji Tuđmanu, te drugog, Branka Ćopića, dosljednog i uvjerenog antifašiste, jednog velikog pisca kojega nitko ne doživljava tako. Pisca dva velika romana, Prolom i Gluvi barut, kojega su rijetki shvaćali ozbiljno, zbog njegove nezaboravne dječje književnosti, onog imaginarija koji je obilježio djetinjstvo mnogima, a koji je u svijetu koji je bio njegov - kojemu je toliko toga dao, a koji je za svoju ikonu odabrao Andrića - počinio samoubojstvo. U njegovoj dosljednosti nema nikakvih kalkulacija.

Titov orden

Ta njegova topla književnost skrila je mrak s kojim se nosio i s kojim se bezuspješno borio sve do skoka u smrt s beogradskog Savskog mosta. To je vidljivo tek u jednom njegovu tekstu, koji nam otkriva mračnog i nepoznatog Branka Ćopića, a radi se o posthumnom "pismu" Ziji Dizdareviću koji je ubijen u Jasenovcu 1942.  " Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.  Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašni san, tvoja mora. Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, eto, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom. osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?" piše Ćopić u svom "pismu".  U opsežnim Andrićevim spisima ničega sličnog nema. Andrić je, očito, vlastite strahove ugrađivao u svijest svojih likova, te ih je teško, ili gotovo nemoguće, vratiti otamo njihovom stvarnom "vlasniku". Andrićev oportunizam ne treba prenaglašavati, niti šutjeti o njemu, ali uvijek treba imati u vidu jedno: svako rješenje za Bosnu nakon stoljeća turske uprave bilo je svojevrsni napredak, neki novi put u prihvatljiviju društvenu stvarnost, osim, naravno, razdoblja fašizma.

Tu ne treba smetnuti s uma da se Andrić nije želio prikloniti fašističkom režimu i njegovim kvislinškim balkanskim ispostavama. Možda stoga jer su ti režimi bili degradacija i u odnosu na tursku upravu, i  koji su u svojoj srži bili isključivo zločinački, što se za tursku upravu niti u primisli nije moglo reći? U tom smislu Andrić je 10. listopada 1962., na prijemu kod Tita, gdje mu je uručen Orden Republike sa zlatnim vijencem, rekao: " Turci su u početku svoje vladavine u našim krajevima bili drukčiji. Ali mi ih pamtimo najviše iz njihovog dekadentnog doba. Ne može se reći da je njihov režim kod nas bio suviše nečovječan, iako je svaka okupacija teška. U Turskoj se morao primiti islam. I kad bi to uradio, običan čovjek, pa čak i rob, mogao je u turskoj vojsci postići najveće zvanje. Gdje je to drugdje bilo mogućno? U mnogim zemljama, i dan-danas, na snazi su razna ograničenja. Velikih vezira u Turskoj bilo je iz redova Albanaca, Mađara, Srba, Hrvata, Crnogoraca... Tako visok položaj na Zapadu mogao je dostići samo neko sa visokim porijeklom, pripadnik "plave krvi" i slično..." S tim da je taj prelazak na islam, koji Andrić spominje, često bio formalan, o čemu na najbolji način svjedoči groteskna scena iz romana Omer-paša Latas, ona u kojoj Latasovi oficiri, Austrijanci, Mađari ili Poljaci, idu na sunet. Nakon navodnog sunećenja, Omer-pašini oficiri priređuju bjesomučnu pijanku. Oni "ispunjavaju" jedan formalni čin islama, sunet, pa potom grubo krše drugi, zabranu pijenja alkohola, što čine uz prešutnu Omer-pašinu suglasnost.  Je li se Andrić u svojim političkim lutanjima vodio logikom "manjeg zla", koja onda u cijeli ovaj rašomon uvodi određeni red i jasne vrijednosne kriterije, iako bi se i tu moglo govoriti o jednoj vrsti oportunizma? Usprkos tome, Andrić je bio ikona socijalističke Jugoslavije, Pisac kako su ga, ne bez ironije, nazivali u Bosni.