Mira Vrdoljak (60) na jednom je ramenu nosila pušku, a na drugom sanitetsku torbu. Nakon pada Vukovara prošla je torturu po srbijanskim logorima
NESLOMLJIVI: HRABRA RATNICA
'Branitelji koje sam spasila u ratu i danas su mi kao braća'
Vukovarska braniteljica Mira Vrdoljak (60) čvrsto stisnutih dlanova stajala je ispred željeznih vrata improviziranog logora Stajićevo u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru. Nije htjela ući. Ne želi da je na taj logor išta podsjeća. Ipak, ušla je. Pokrila rukama lice.
- Isti je. Ta slama dolje, te deke, mrak - izustila je Mira koja je u Stajićevu provela devet mjeseci zatočeništva, mučenja i zlostavljanja samo zato što je nosila uniformu.
S početkom rata u Vukovaru Mira je imala supruga i dvoje male djece te radila u tvornici Borovo. Politika je nije zanimala, ali nakon što su u Borovu Selu ubijeni hrvatski policajci, shvatila je da Hrvatsku treba braniti i da ona sama treba odrediti svoju ulogu u tome. U lipnju 1991. odlučila se prijaviti u policiju u kojoj je već bio njezin brat.
'Dala sam gardistima kuću i pridružila im se'
- Djecu sam odvela na sigurno kod svojih roditelja u selo Nijemce. Moja kuća bila je zadnja na Adici. Došli su gardisti i pitali može li u mojoj kući biti štab. Dala sam kuću i pridružila im se. U međuvremenu sam položila tečaj pružanja hitne medicinske pomoći koji je držao dr. Njavro. Potpisala sam ugovor da sam pripadnica ZNG-a, bila je to 3. brigada, 4. bojna. Bilo nas je osam žena u ZNG-u. Imale smo neku obuku - ovo je kalašnjikov, ovdje se zakoči, otkoči, ovako se puca i to je to. Raspodijelili su nas na položaje. Moj je bio na Sajmištu. Bio je kolovoz i već se pucalo po okolnim selima. Mi žene bile smo sanitet, ali kako smo držali veliku liniju, a nije bilo dovoljno ljudi i oružja, i mi smo stražarile - prisjeća se Mira početaka rata.
Njezin prvi ranjenik bio je čovjek koji je ostao bez nogu.
- Leži na cesti, noge su mu presječene granatom, granate i dalje padaju, a ja trčim prema njemu, užasnuta. Nema vremena, moraš se u svemu tome snaći. Sa mnom je bila prijateljica Jelena, koja je odradila drugog ranjenika. Odbacili smo ih do bolnice. Tek kad smo se vratili, osjetila sam strah, da sam bila vani tijekom granatiranja, da i ja mogu poginuti. Onda sam prelomila nešto u sebi: ‘Htjela si biti gardista, sad jesi, tu si, šuti, trpi i radi’ - kaže Mira, koja si je tijekom sljedećih mjeseci često to ponavljala.
Bila je u sanitetu, ali je cijelo vrijeme sa sobom morala nositi i oružje. Puška na jednom ramenu, torba s medicinskom opremom na drugom. Vojna jakna četiri broja veća, pa uz to i remen te teški RAP, metalna kapsula s dodacima.
'Nemaš se vremena bojati, samo ideš dalje'
- Dečki su me zezali i govorili da moram paziti da ne padnem jer neću moći ustati - i danas se Mira smije toj šali. Kako su dani prolazili, sve više se pucalo, bilo je sve više ranjenika i svakakvih rana. Od prostrjela glave, potrgane utrobe, otkinutih nogu...
- Sjećam se žene po koju smo došli u podrum. Bila je teško ranjena, previjala sam je i odjednom se na vratima pojavio četnik. Zurili smo jedno u drugo. Odjednom je nestao. Dečki su ga zarobili. Kad smo ženu odveli, saznali smo da su četnici bili u susjednoj kući. U tim trenucima nemaš se vremena bojati, razmišljati, samo ideš dalje - priča Mira.
Imali su tri motorole kojima su ih zvali u pomoć gdje god je trebalo. Nikad nisu bile u podrumu, uvijek iza postrojbe, pod vatrom. Nekad su u satu pale dvije, a nekad stotinu granata.
- Čitavo vrijeme razmišljala sam o svojoj djeci. Nisam znala jesu li dobro, jesu li živi, što mi je s roditeljima, sestrom i bratom, njihovom djecom. Vodila me misao da moram pomoći svojima u Vukovaru jer će netko drugi pomoći njima u Nijemcima. I gladan si, i žedan, i umoran, osjećaš se jadno i bespomoćno, beznadno, ali ideš dalje, ne stigneš biti tužan ako si izgubio prijatelja, ne stigneš razmišljati o svemu što se događa. Sve potisneš i trpiš - govori Mira kojoj su, kaže, suze prvi put potekle kad je poginuo Petar Kačić, jedan od heroja Vukovara. Nije ga uopće dobro poznavala, ali su zajedno prošli toliko puno u tako malo vremena da se osjećala kao da je izgubila brata.
'Prijekim sudom osudili me za oružanu pobunu'
Ranjena je krajem listopada dok je pod kišom granata trčala po ranjenog dečka koji je ležao u rovu. Četnici su je vidjeli kako trči prema rovu i prema njoj ispalili granatu. Projektil je pogodio kuću, a nju je zahvatio geler.
- U podrumu u koji smo uletjeli bila je djevojka. Skinula sam uniformu, dala joj zavoje i govorila joj kako da mi zaustavi krvarenje. Odvezli su me u bolnicu, a onda u Borovo Commerce, jer mi nisu dali da se vratim na položaj. Tu su me ostavili, dali mi i pušku, ali nisam mogla biti u tom podrumu. S ranjenim Miroslavom Sablićem dogovarala sam odlazak u Vukovar, ali nismo imali kako. Otišao je naći neki prijevoz i trebao se idući dan vratiti po mene. Čekala sam ga dva dana, ali nije dolazio. Bila sam ljuta jer je to bilo prvi put da me negdje ostavio. Kasnije sam čula da je s jednim dečkom našao neki top i otišao po streljivo. Upali su u zasjedu, uhićeni su, mučeni i ubijeni. Zapravo mi je na neki način spasio život - kaže tužno Mira.
Grad je pao. Trebala je ići u proboj, ali je dogovor o proboju propao. Dečki su otišli, a ona ostala u Commerceu, koji su četnici ubrzo okupirali. Odložila je pušku, skinula uniformu, odjenula neku tanku sivu trenirku, ne znajući da će u njoj biti sljedećih nekoliko mjeseci.
- Izlazimo svi, među nama žene s malom djecom, starci sa štakama, ranjenici. Prizor vani je stravičan. Između obućare i Commercea su nas poredali, vodili do Trpinjske ceste. Tu smo morali ući u autobuse, moj je bio Šid trans. U Borovu Selu kolona staje, ispitivanje u dvorani. Neke žene odlaze, ali se ne vraćaju. U Dalju opet stanica. Ljudi oko busa ljutito mašu rukama, galame. Dolazimo do Novog Sada. Ulazi njihova milicija, mene izvode. Neka ženska stoji ispred mene, znam je iz viđenja iz Vukovara, pokazuje u mene prstom i kaže: ‘To je ta’. Odvedu me u neki prostor. Traže da pišem izjavu tko sam, što sam, da sam bila u gardi, gdje sam bila na položaju. Sve već znaju. Tamo sam tri sata. Odvoze me u neko dvorište, trpaju u zatvor s rešetkama. Neki ljudi pljuju po meni, vrijeđaju me, prijete. Ujutro me vode u drugu prostoriju. Ispred mene čovjek koji nešto piše i odjednom kaže: ‘Kriva je’. Prijekim sudom osudili su me za oružanu pobunu. U njihovim novinama sam kasnije pročitala da sam osuđena na smrt. Naslov teksta je bio ‘Žena monstrum’. Vode me u neki drugi zatvor - priča ubrzano Mira otkrivajući koliko je uznemiruju ova sjećanja.
Nakon cjelonoćne vožnje nju i dva isprebijana muškarca istovarili su u mrak. Nalikovalo joj je na štalu s malom sijalicom na stropu.
- Ugurali su me unutra. Vidim slamu, zgurene ljude na podu. Tu je neki muškarac koji viče da stavimo glavu dolje i ruke na leđa te istodobno udara palicom ljude po leđima. Snažno me gurnuo, pala sam. S lijeve strane vidim dva reda ljudi koji leže potrbuške. Tad sam mislila da su mrtvi, a s desne red ljudi koji drže ruke iznad glave. Tek kad sam legla, osjetila sam miris slame, sasušenog životinjskog izmeta, prašine... Vidim da me gledaju neke oči. Shvatila sam da su to živi ljudi. Neki dečko mi tiho kaže: ‘Šššš, smiri se’. Tek kasnije otkrivam da je to logor Stajićevo - prisjeća se Mira.
Igrala sa četnikom ruski rulet
Uslijedili su mučni dani. Ne smiješ promijeniti položaj, namjestiti se, trepnuti bez da ti oni dopuste. Kad on kaže: ‘Možete se okrenuti’, onda se malo pomakneš. Odrveniš. Preko noći stalno nekoga prozivaju, odvode, vraćaju ga prebijenog, samo čuješ kako ga vuku kao vreću po tlu. Ljudi plaču, zapomažu. Oni stalno hodaju između. Tuku. Jedino što vidiš su čizme i hlače uniforme, to su bili rezervisti JNA.
- Prvi put sam jela četiri dana nakon pada Vukovara. Stojiš u redu za hranu pa dobiješ malo pendrekom. Daju ti čaj i šnitu kruha. Bila sam jedina žena tamo pa su me nekad tjerali da hranim ljude koje su prebili. Nakon nekog vremena prebacili su me u logor Begejci, u sobu s 12 žena. Nismo smjele razgovarati. Stalno su nas ispitivali, tjerali da priznamo da smo ubijale djecu, Srbe, prodavali njihove organe. Ako to ne napišeš, lupe ti glavom o stol, šakom u glavu, repetiraju pištolj u lice. Jedan se sa mnom igrao ruskog ruleta. Čula sam kako povlači oroz i onda ‘škljoc’. Tako četiri, pet puta. Na kraju sam molila Boga da ima metak u cijevi samo da to završi - govori.
Nekad bi nakon stajanja u redu za ručak dobila tek neku malu hrenovku.
- Jednoj ženi ispred mene hrenovka je ispala iz ruke. Dotrčala je neka ofucana gladna mačka i zgrabila je. No žena joj je iz usta otela tu hrenovku i pojela. Davali su nam hranu samo da preživimo i glad je bio normalan osjećaj - opisuje Mira dane uzništva.
Nakon razmjene bojala se biti s djecom
Sve to vrijeme provela je u onoj tankoj trenirci i gležnjačama koje je morala izuti i hodati u čarapama koje dolje više uopće nisu imale stopala. Tjednima se nije kupala ni presvlačila.
- Prva razmjena je bila je u prosincu, ali ne moja. Pustili su sve žene osim mene i jedne Senke. I dio muškaraca su zadržali. Prebacili su me u Sremsku Mitrovicu. Tu smo dobili grijanu ćeliju. Nas pet. U ćeliji je i nešto kao WC školjka. Tad sam se nakon nekoliko mjeseci prvi put okupala. Ako se to može zvati kupanje. Dobiješ kantu vode zaleđene na vrhu. Kad bi dolazio Međunarodni Crveni križ, one prebijene bi sakrivali. Ja sam tek u siječnju upisana u Crveni križ i tek onda sam dobila poruku od mojih da su u Dugoj uvali i da su živi. Rekli su da moram surađivati jer će mi u protivnom ubiti djecu. Govorili su da imaju svoje ljude u Hrvatskoj.
Nakon razmjene dugo sam se bojala biti s djecom, pazila da me ne vide s njima pa ih stvarno ubiju. Dugo sam se bojala djeci i najmilijima pokazati ljubav jer u Vukovaru, s kime god si se zbližio, završio bi mrtav ili nestao. Dugo sam imala problema sa skrivanjem osjećaja. Shvatila sam da nešto sa mnom nije u redu i da to nisam ja. Zaboravim kamo sam krenula, vidim čašu od jogurta i sjetim se što su nam zbog te čaše radili u logoru, noćne more, strah od mraka, šuškanja... Po dolasku u Zagreb uhvatila sam se da gledam semafor, pali se crveni i zeleni čiko, i mislim da sam najsretnija na svijetu. Pitaju te kako si. Pa, nitko me ne tuče, nisam gladna i žedna, nitko ne puca na mene, dobro sam. Kad god si nekome rekao da si dobro, nije to shvatio kako treba. Nismo tad imali pravu pomoć, ali ja sam je potražila - priznaje Mira ne stideći se ničega.
'U Vukovar se nisam htjela vratiti'
Nakon razmjene vratila se u 204. brigadu. Došla je u Vinkovce, radila na osnivanju 5. gardijske brigade, s kojom je bila u zadarskom zaleđu 45 dana. Nakon toga je zatrudnjela. Sa suprugom, također logorašem, povezala ju je ista sudbina. Nakon porođaja se umirovila. I danas ima uspone i padove, ali s njima se sad zna nositi.
- U Vukovar se nisam htjela vratiti jer nisam imala volje za suživotom. U tom gradu nema 100 metara da se nešto loše nije dogodilo i da me na nešto ne podsjeća. Nisam imala snage živjeti s time i danas smatram da je to dobra odluka. Živim u Vinkovcima koji nisu opterećeni nacionalnošću, podjelama po školama, ćirilicom ili latinicom. Svaki dan života smatram Božjim darom jer sam puno puta za dlaku izbjegla smrt - kaže Mira, koja i danas voli sresti ljude koje je tijekom rata spasila.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
