Branko Lustig: Crowe me zove papa, a Clooneyem ne pričam

Što te ne ubije, to te ojača, izreka je koja u slučaju Branka Lustiga (81) zaista ima smisla. Židovski dječak iz Osijeka koji je preživio pune dvije godine u užasu koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen postao je najuspješniji domaći filmaš.

Express: Što pamtite iz djetinjstva?

Pamtim Osijek kao divan grad. Kino Urania, filmove o Mikiju Mausu i Šilji, Politikin zabavnik, kocku šećera koju sam uvijek dobio kad bih došao k ocu koji je radio u kavani Central. Moj su odgoj preuzeli baka i djed i učili me židovskoj tradiciji. Oni su bili jako religiozni, ali ja nikad nisam imao afiniteta za to. Kod njih sam uvijek večerao jer je tata radio. Tako je to nekako bilo do te noći kad su ocu javili iz policije da čim prije bježi iz Osijeka. Pokupili smo se i nestali. Otišli smo u Čakovec k drugoj baki. Tata je otišao u partizane, ali vratio se i odveli su ga u Mađarsku, u njihovu službu rada. Mene i mamu su odveli u koncentracijski logor. Nisam imao mnogo prijatelja, a i one koje sam imao pobili su. Nemam nikog kad idem u Osijek. Pobili su mi svu rodbinu. 

Kad je rat završio mama i ja došli smo u Čakovec čekati tatu. Slučajno smo se našli potkraj rata u Bergen-Belsenu. Ali moj se otac nije vratio .Ubili su ga potkraj rata, 15. ožujka 1945., jer je istupio za neke ljude. Jedan od tih ljudi na samrti je to rekao mojoj majci. Mama i ja došli smo nakon toga u Zagreb, dobio sam ponudu da uđem u partizansku gimnaziju. Napustio sam je nakon dvije godine i otišao u kemijsko-tehničku školu. Počeo sam igrati u dramskoj sekciji “Joža Vlahović”. Nakon srednje škole primili su me na Akademiju između 400 ljudi koji su htjeli biti glumci. Igrao sam u Gavelli, Malom teatru, HNK. Nakon akademije ponudili su mi da budem tumač za mađarski i srpsko-hrvatski jezik na jednom filmu. Više se nikad nisam vratio u kazalište. To je bilo 1955. godine.

>>> Cijeli intervju s Brankom Lustigom pročitajte u Expressu