Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
88 komentara

Budaka su Srbi zarobili: Stanko i Radovan bili su duše od ljudi...

Književnik Mile Budak, jedan od ideologa ustaškoga pokreta i ministar u vladi NDH, kao 25-godišnjak mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Nakon ranjavanja krajem 1914. pao je u srpsko zarobljeništvo...

Foto: Profimedia/Wikipedia
88 komentara

Povodom 100- godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..

Nakon što je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji budući visoki ustaški dužnosnik Mile Budak je kao kadet poslan na srpsko ratište u Mačvu. Tamo je poginuo njegov suradnik u mladopravaškom pokretu i prijatelj književnik Fran Galović dok je Budak lakše ranjen.

S vojskom je zatim preko Tuzle i Zvornika stigao do srpskog Valjeva gdje je krajem studenoga 1914. smješten u vojnu bolnicu. No situacija se promijenila 8. prosinca 1914. kada je srpska vojska u protuudaru zauzela grad. Budak, u činu domobranskog kadeta, zajedno s drugim austrijskim časnicima, pao je tada u srpsko zarobljeništvo.
No kada došlo do ratnog preokreta u korist Austrije srpska vojska s austrijskim zarobljenicima krenula povlačiti kroz južnu Srbiju, Kosovo i Albaniju nakon čega odlazi u talijansko zarobljeništvo na otok Asinaru kraj Sardinije. Te dane Budak opisuje u romanu Ratno roblje: albanski križni put austrougarskih zarobljenih časnika, objavljenim ubrzo nakon uspostave NDH. 

Foto: Screenshot/youtube

'Srpski časnici posebno su mrzili Hrvate austrijske vojnike'

- To zapravo i nije literarno djelo, već neka vrsta kombinacije putopisa i dnevnika, što opisuje patnički put kojemu su bili izvrgnuti austrijski zarobljenici. Budak je u svojim sjećanjima zaokupljen srpsko-hrvatskim odnosima. To je vrijeme kada su srpski vladajući krugovi, još uvijek opijeni uspjesima u balkanskim ratovima, sanjali o proširenoj Srbiji od Soluna i Carigrada do Jadranskog mora. Budak je osjetio da među srpskim političarima i časničkim kadrom koje je susretao živi uvjerenje o potrebi srpske vladavine nad oslobođenim zemljama Južnih Slavena koji su se nalazili u okviru Austro-Ugarske. On ističe da su srpski časnici posebno mrzili Hrvate austrijske vojnike, odnosno zarobljenike, čak više nego Mađare, ne toliko što su tvrdili da su austrijske pukovnije počinile velika zvjerstva u osvojenim srpskim krajevima, već što su smatrali da su oni izdajice svojega naroda koji je srpsko-hrvatski - pisao je o Budaku pokojni akademik Ivo Petrinović u tekstu objavljenom prije 15 godina u Slobodnoj Dalmaciji.

171844213 | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

Dok se još nalazio u valjevskoj bolnici, istaknuo je Petrinović, Budak se susreo s nekim srpskim kapetanom iz Beograda koji je nosio niz ratnih odličja, među kojima najugledniji srpski orden Karađorđevu zvijezdu s mačevima. Kapetan mu se hvalio vanjskopolitičkim djelovanjem Narodne obrane i Crne ruke, tajnih srpskih časničkih organizacija, koje su organizirale ubojstvo austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda da bi se spriječio trijalizam Austro-Ugarske, koji bi po njemu onemogućio Srbiju u njezinoj ulozi Pijemonta Južnih Slavena. 

'Jednako poderani, jednako su zebli, jednako su gladovali...'

O djelovanju Mile Budaka u Prvom svjetskom ratu piše i Filip Hameršak u svom djelu Tamna strana Marsa. 

- Na mukotrpnom pak dvomjesečnom pješačenju prema moru, zarobljene su austrougarske časnike pratili loše opskrbljeni, stari srpski trećepozivci tzv. čiče. Tijekom vremena, između jednih i drugih, piše Budak, pojavila se određena bliskost, iako su zbog uvriježene socijalne distance drugi prve redovito oslovljavali s 'gospodine'. 'Njihova je sva služba sastojala u tome da zajedno s našim nesretnim vojnicima psuju austrijsku i srpsku vladu, a isto su tako i u svemu drugom bili posve jednaki: jednako poderani, jednako su zebli, jednako su gladovali, jednako su kisli i jednako u svakom blatu i u svakom jarku očekivali gadnu, odvratnu smrt'.
S dvojicom od njih, štoviše, Budak je uspostavio i srdačne odnose, ganuto to zabilježivši povodom rastanka na jadranskoj obali. Bilo mi je žao, što se nijesam mogao ni oprostiti s Radovanom i Stankom. To su bile duše od ljudi i ne bi bili mogli biti pristojniji ni uslužniji, pa da su mi upravo prvi susjedi iz mog rodnog sela i da smo skupa odrasli - navodi u svom djelu Hameršak.

Ukratko, iako krajnje kritičan prema službenoj srpskoj politici, za koju je uvjeren da je prihvaća većina pučanstva, Budak u svojim sjećanjima, smatra Hameršak, dosljedno razlikuje 'odgovornu elitu' od instrumentaliziranih 'malih ljudi', pozivajući se pritom na kršćansko načelo 'ljubi bližnjega svoga'.

'Čovjek je prvobitno dobar, no na zlo je vrlo brz jer su zli putovi mnogo lakši i prohodniji nego dobri..Treba samo da nađemo sami sebe i da zapriječimo putove umjetnoga kalamljenja raznih mržnji, potvora i zloba.

Hodnja do albanske obale strašnija od borbe..

Položaj zarobljenika najdojmljivije, ističe Hameršaka, opisuje Budak:
'Oni su ljudi samo dok su u rukama onoga neprijatelja, koji im je trgao oružje iz ruke, jer ovaj voli i cijeni u njima vojnika, koji je izložio svoj život na obranu domovine. Čim dođu u pozadinu..tamo su nemoćna, bijedna stvorenja, kojima može svaka protuha, što se protekcijom zadrža u pozadini, odvaliti šamar, na koje se može svako dijete nabaciti kamenom kao što se nabacuje na susjedova psa, i koje može popljuvati svaka baba, a da tužna ni sama ne zna, zašto to čini i da niti ne pomišlja, da će se to isto dogoditi njezinu sinu ili unuku, ako ne danas, a ono sutra.

I za Budaka, navodi dalje autor, tegobe gladi i umora doživljene na hodnji do albanske obale bile su strašnije od zbivanja tijekom borbe, u kojoj je bio i ranjen: Granate, bombe, juriš - užasne stvari, koje trgaju sve veze, ali k njima pristupaš kao čovjek, i to su smo časovi. Jedan čas, jedan tren i sve je svršeno. Pao si kao čovjek, koji je zdušno vršio svoju milu ili narinutu državljansku dužnost.

U zarobljeništvu do kolovoza 1919.

Akademik Petrinović ovako je opisao odnos i osjećanja Budaka prema Talijanima:

Zanimljiv je Budakov susret s Talijanima u Albaniji. Ističe da prije rata nije Talijane ni volio ni mrzio, ali kada je počeo rat i kada su iskazali pretenzije na dalmatinsku obalu, iskreno ih je zamrzio. No, one noći 15. prosinca 1915., kada su se ukrcali na talijanski brod, najeli tjestenine i zaspali u pravim krevetima, on ih je, bilježi, izljubio kao braću. Kad su stigli na albansku obalu, Budak s tugom bilježi da ih je bilo oko 15 tisuća, a na put ih je krenulo 60 tisuća zarobljenika. Roman je napisao tek u Muro Lucanu blizu Potenze u sjevernoj Italiji, i to kao talijanski ratni zarobljenik koji je zajedno s ostalima bio prebačen na otok Asinaru blizu Sardinije, a iz zarobljeništva se vratio 18. kolovoza 1919. godine i iskrcao se u grušku luku.

Foto: Screenshot/youtube

Nakon povratka iz zarobljeništva Budak je nastavio studirati pravo na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon završetka studija radio je kao odvjetnik. Za vrijeme NDH Mile Budak, jedan od ideologa ustaškog pokreta, postaje glavni čovjek propagande ustaškog režima a jedno vrijeme je u vladi NDH ministar nastave i ministar vanjskih poslova. Poslije pada vlade NDH jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na smrt i pogubile. Likvidiran je u Maksimirskoj šumi i pokopan u zajedničkoj grobnici čije je mjesto sve do današnjega dana nepoznato.
 

Tema: History

Možda vas zanima i ovo:
Message