'Čekao sam da ustaše dođu po mene i da me pojede mrak...'

Premda su komunisti – a, kako ćemo kasnije vidjeti, i neki anglosaksonski autori  -   naglašavali idejnu bliskost Pavelića i Draganovića, dok su ga srpski desničari proglašavali ideologom genocida, između Draganovića i Pavelića nikada nije vladala ljubav. Naprotiv, od prvog njihova susreta uočljiv je dosta jasna antipatija. 

- Ja sam htio istaknuti izvanrednu zamršenost prilika u zemlji i kazati, kako je, uza sve vrlo teške prilike u zemlji i oko nje, ipak bilo moguće Pavelićevoj vladi, da je bila inteligentnija i poštenija, cirkumskribirati i umanjiti razaranje i potoke krvi na teritoriju NDH a ne još uvećati i raspaljivati - konstatirat će 1967. godine Draganović u Životopisu.

Iz tog se rukopisa – nastalog u neslobodi, a iskazi dati u zatvoru uvijek su, načelno, upitne vjerodostojnosti  – ipak mogu vidjeti temeljna Draganovićeva uvjerenja, tim prije što se mogu uspoređivati s Draganovićevim tvrdnjama na slobodi. 

On je, u prvom redu, i pred Titovom tajnom policijom - otvoreno zagovarao hrvatsku državnu neovisnost, ali ne ustaškog tipa. Draganović je vjerovao da će se Pavelićeva politika terora prema Srbima najprije okrenuti protiv države, a potom prema režimu i na kraju, prema samom Paveliću.  

To su mišljenje, koje nije bilo usamljeno u NDH, dijelili i Glaise von Horstenau i neki drugi njemački predstavnici u Zagrebu. 1
Državotvornost i granica na Drini -  to su bile jedine dodirne točke Pavelića i Draganovića. Bilo bi dakako, glupo da je svećenik na bilo koji način poricao isljednicima svoja temeljna uvjerenja – on je, kao čovjek izrazite inteligencije i rijetko bogatog životnog iskustva – točno znao što ne smije zanijekati da ne uvredi pamet istražitelja, a u kojim nijansama može o sebi stvarati povoljniju sliku, koja bi popravila njegov položaj.

Iz desetaka stranica razgovora sa dvojicom isljednika Službe državne sigurnosti, bivše Udbe vidi se da isljednici nigdje ne terete, čak ni implicitno, Draganovića kao sudionika zločina, ideologa genocida, ili „kreatora listi smrti u Jasenovcu“, što su bile javne, službene režimske optužbe na Draganovićev račun od 1948. godine nadalje. Naprotiv, oni sa Draganovićem razgovaraju kao sa svećenikom, ili još bolje, obavještajcem, koji im treba opisati ljude i događaje u vrhu Vatikana, te u hrvatskom kleru i emigraciji. Nadalje, zanimaju ih spoznaje i reakcije klera, zagrebačkog i vatikanskog, o zločinima Pavelićevih ustaša. Tretiraju ga kao višestrukog špijuna zapadnih obavještajnih službi. 

Razgovori s isljednicima su, koliko god je to u takvim okolnostima moguće, iznenađujuće opušteni. Iako su Udbini „crni odjeli“ (namijenjeni klevetanju protivnika širenjem crnih legendi po tisku) Draganovića nakon rata prikazivali skoro kao Pavelićevu desnu ruku (srpska emigracija i SPC to čine bez zadrške) jasno je da Služba pouzdano zna da je Draganovićev položaj u NDH drugačiji – on jest državotvoran, Draganović je izrazit klerikalni nacionalist, ali se protivi pokoljima. Udba, također, zna to isto za Stepinca, no posao tajne policije nije da širi istinu, već da osigurava režim – između ostalog, i demonizacijom protivnika, oduzimanjem svakog ljudskog svojstva pripadnicima klera ili državnog aparata Nezavisne Države Hrvatske. No kako je od 9000 stranica razgovora Draganovića i isljednika objavljen tek manji dio, revizija ovih stavova je itekako moguća. 

Iz Životopisa se prilično jasno vidi da se Draganović u dva navrata, već na početku rata, doveo u prilično pogibeljnu situaciju, upozoravajući najprije vojskovođu, maršala Slavka Kvaternika, a potom i Pavelića osobno,  na krvoprolića koja su ne samo zločin po sebi, već i nešto što će u krajnjoj liniji ugroziti opstanak same Nezavisne Države Hrvatske.  

I Pavelić i Kvaternik – čiji je sin Dido uz Luburića bio najopasniji čovjek u državi, šef UNS-a, na glasu kao naročito okrutan lik   -  mogli su Draganovića ubiti bez osobitih problema.

ZAUSTAVITE MASAKRE

Draganović u Životopisu argumentira kako je Pavelićevoj vladi, da je imala volje, bilo moguće smanjiti krvoprolića i time povećati izglede države na opstanak:
„Bilo je moguće, jer vjerujem da je veliki dio Srba u NDH ipak prije svega želio mir i sigurnost života i imetka pa kao takav nastojao sačuvati osnovnu lojalnost prema novoj državi, ma što o njoj mislio. Bilo je to moguće, još više, jer je najveći dio Hrvata, uslijed poznatih prilika u staroj Jugoslaviji, žudio za svojom narodnom nezavisnosti, pozdravio njezinu uspostavu i iskreno surađivao s novom državom nadajući se u njoj vidjeti oživotvorenje svojih čovječanskih i nacionalnih ideala, a ne možda nove nepravde i novu krv, stvari, koje su u ratnom stanju neprispodobivo veće i teže nego u mirna vremena. Odatle, može se mirno i istinito konstatirati, hrvatski narod bio je u svojim očekivanjima: prevaren. Ta prevara doduše je manja uslijed prilika, u kojima se našla NDH i uslijed većih i jačih nacija, koje su naš narod i našu zemlju smatrale samo sitnom parom za međusobno potkusurivanje, ali prevara ipak bitno ostaje, jer narod doista nije htio ono, što se je kasnije dogodilo. I svi pokreti i strujanja u našoj zemlji, htjeli oni to ili ne htjeli, bili su stvarno eksponenti drugih, većih i jačih, te kao takvi često iskorištavani, spašavajući kod toga, kako su umjeli i mogli, barem bit svojih nacionalnih ciljeva. Možda bi primjer državnog udara od 27. marta 1941. to mogao najbolje ilustrirati. 
Međutim, pustimo to, da istaknem osnovnu misao, koja mi je pri ovom pisanju bila na pameti, i koja je, što je zapravo jedino važno, u onim sudbonosnim danima god. 1941. mene isključivo vodila: ja sam samo neznatan djelić svog hrvatskog naroda, volim ga i poštujem njegovu volju; a ta je tražila i prihvaćala novu Državu i stavljala joj se na raspolaganje. Nikakvi ustaše, nego bilo narod direktno bilo seljačka i građanska zaštita HSS, razoružavali su jugoslavensku kraljevsku vojsku…  
Tako sam i ja prihvatio novu državu i s njom surađivao na građanskom polju – vojnik nisam bio – u svemu, što se je slagalo s mojom kršćanskom i svećeničkom savješću, a od mene se bilo tražilo. Ljudsko poštenje i humanost, što za nas vjernike je potpuno sadržano u Zakonu Božjem, bilo je meni svetinja i konačna linija moga djelovanja. Tako i jedino tako mislio sam da najbolje služim i svom hrvatskom narodu.“
Draganović ovako opisuje neugodni sukob s vojskovođom hrv. vojske maršalom Slavkom Kvaternikom početkom godine 1942. „Na nekoj sjednici, na kojoj se radilo o obradi zapuštenih zemalja u ravnoj Slavoniji i Srijemu, te, u vezi s tim, dovođenja radne snage iz pasivnih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine, došlo je do žučne debate između Kvaternika i Draganovića, pri čemu je svećenik „uzeo u zaštitu pravoslavni, srpski element, koji je često nepravedno progonjen.“
„Uz to sam“ nastavlja Draganović, „u debati dobacio, da Katolička crkva ne želi imati na silu prelaznika. Epilog toga dogodio se nekoliko dana kasnije. Došao mi je prijatelj g. Vilim Cecelja, svećenik i zamjenik vojnog vikara hrvatske vojske i pokazao mi je Kvaternikovo pismo. U njemu vojskovođa navodi, kako je potresen mojim držanjem (“onda si tek mogu misliti, što i drugi katolički svećenici misle... “), kada sam uzeo u zaštitu „Vlašad ili po Draganovićevu pravoslavnu braću“’ i bacao krivnju na državu. Vojskovođa veli dalje, da me je odmah htio “predati prijekom sudu“ (a taj je sudio samo na dva načina, bez obzira na veličinu krivnje: nevin – ide na slobodu; kriv – na strijeljanje!), ali je promijenio odluku. On traži od mene, da “smjesta položim čast sveučilišnog profesora’“ i netragom se “izgubim iz javnog života“.
Rekao sam velečasnom Cecelji (zamjeniku vojnog vikara, op. p) doslovno sljedeće:
’’Ovo je najprije Vama. Ja se stidim, da na čelu hrv. vojske stoji čovjek, koji ima vremena da se naganja s jednim popićem, dok se država grči smrtnim grčem. A vojskovođi Kvaterniku poručite, molim, sljedeće: Profesor Draganović nije od hrvatske Države ništa tražio; i nije od nje ništa dobio. I neka mi ta Država slobodno ’otpara šterne’, koje mi je prišila. A ja ostajem na mjestu, gdje sam, tu sam.’’
Rekao mi je g. Cecelja u daljnjem razgovoru, kako sada stari Kvaternik „uživa“, što me je prepao, pa će vjerojatno zaboraviti na cijelu stvar. 
– Odgovorio sam, da nisam toliko lud, da bih želio imati posla s prijekim sudom, ali ako ga Vojskovođa upita za stvar, on ne smije odgovoriti drukčije nego što sam rekao.
Tom prigodom mi je predao gornje pismo Kvaternika, koje i danas čuvam u svom arhivu i moguće ga čak mognem dobiti i u Jugoslaviju. Pismo je pisano na službenom papiru ’’Vojskovođe hrvatske vojske’’ te nosi službeni broj i poznati maršalov potpis.“
Draganović se doista -  ukoliko je njegova verzija točna -  našao u ozbiljnoj opasnosti. Sin Slavka Kvaternika Eugen Dido Kvaternik bio je fanatični nacionalist, zapovjednik Ustaške nadzorne službe.1 Da mu je Slavko skrenuo pažnju na Draganovića kao na nepouzdani element, loše bi prošao. Slavko Kvaternik imao je i kao vojskovođa dovoljno utjecaja da u ta turbulentna vremena naudi Draganoviću, no vjerojatno se ipak zadovoljio – kako tumači Cecelja – u uživanju što je prepao nesimpatičnog svećenika, koji je lojalan, ali ne do kraja… 
Ova priča ima zanimljiv poslijeratni epilog:
„– Treba spomenuti“ nastavlja Draganović,  „da mi je isti prijatelj Cecelja kasnije donio izvinjenje starog Kvaternika, koji je s njim ležao u kampu Glasenbach kod Salzburga i odatle bio i izručen jugoslavenskim vlastima god. 1946., kako ’’žali onaj incident sa mnom i traži oproštenje, jer je svojevremeno bio opijen vlašću’’.

INCIDENT S PAVELIĆEM    

Drugi Draganovićev incident, onaj s dr. Antom Pavelićem, bio je strahovito ozbiljan.
„Smatram ga najtežim i najopasnijim, koji sam uopće u svom životu ikada imao“ piše Draganović u Životopisu. 
„U nekoliko crta radilo se o sljedećem: Kao i masa drugih Hrvata smatrao sam u početku krvoprolića u NDH djelom neodgovornih elemenata, osobnim osvetama i deliktima ’’nastaša’’ (u suprotnosti s ,,ustašama’’), kako se onda govorilo. Kada sam međutim doznao za mnogobrojna i teška djela u više mjesta u zemlji, najviše protiv srpskog elementa, smatrao sam svojom ljudskom i kršćanskom dužnošću iznijeti te stvari pred dr. Pavelića kao šefa države i šefa ustaša te odlučno zatražiti, da te strahote i sramote prestanu. Bilo je to negdje u jesen god. 1941.  Pavelića prvi put sam upoznao na audijenciji još u travnju 1941., kada je profesor Lukas predveo Poglavniku odbor Matice hrvatske i potresenim glasom ga zaklinjao, da spasi Dalmaciju. 
Na moja izlaganja odvratio mi je dr. Pavelić hladno ali uljudno: da, u njima ima nešto istine. Ali to nije država niti ustaše nego nastaše. Uostalom, mogu biti miran, pošto je on izdao stroge naredbe, da se takve stvari više ne smiju dogoditi.
Otišao sam zadovoljan i sretan iz audijencije, naivno povjerovavši njegovim riječima, riječima glavara hrvatske države. ..“
Nešto kasnije, zbiva se novi, znatno dramatičniji susret dvojice ljudi.
„Ne znam kada sljedeće godine, ali svakako u zimu, dakle bilo početkom bilo krajem god. 1942., opet sam pošao u istoj stvari dr. Paveliću. Išao sam teško zabrinut, jer sam sada znao, da sam prvi put bio naprosto prevaren. Sada sam već bio uvjeren, da barem jednim dijelom iza tog prolijevanja nevine krvi stoji osobno dr. Pavelić. To mu moram kao svećenik i hrvatski rodoljub reći; moram protestirati protiv te stvari i učiniti sve, što do mene stoji, da ta teška krvava djela već jednom prestanu. Kad to učinim, izazvat ću njegov strašni bijes pa, po svoj prilici, završit ću kao i razni drugi Hrvati, koji su mu se bilo čim težim zamjerili, pa i sami završili među tolikim nevinim žrtvama. Još me je teže mučila misao, da će me on u govoru prekinuti, čim shvati, o čemu se radi, pa ću tako otići nesvršena posla. Molio sam boga, da se to ne dogodi i stvorio čitav jedan mali plan, kako ću ga bezizlazno zavući u takav razgovor. Ne mislim sve to pripovijedati nego kratko iznijeti bit same stvari…“
„Ispuštam“ – kaže Draganović – „sve ’’taktične’’ i nevažne stvari, koje su mi samo omogućile da dođem do onog esencijalnog te iznosim tek sljedeće: iza kako sam u općim crtama iznio spomenute zločine i njihovu moralno-ljudsku strahotu, rekao sam doslovno, tako doslovno, da se i danas nakon 25 godina mogu pred Bogom zakleti na svaku riječ:
– Čast hrvatskog naroda je ukaljana. Nevina prolivena krv vapije u nebesa za osvetom. Jadni hrvatski narod, koji će sutra plaćati ono, što se danas čini u njegovo ime!
     Dr. Pavelić, već otprije teško razdražen mojim izlaganjem, mračnim i uzrujanim glasom mi je dobacio:
– Savjetujem ti, ne miješaj se u stvari, koje na tebe ne spadaju!
    Odgovorio sam odmah, a ne tek nakon minutu-dvije buljenja u njega, kao što je on bijesnim pogledom buljio u nekoga, koga je htio prestrašiti:
    – Ja sam hrvatski rodoljub i katolički svećenik! I ove stvari spadaju na mene! I zato Vam opet velim: Čast hrvatskog naroda je ukaljana. Nevino prolivena krv vapije u nebesa za osvetom. I jadni hrvatski narod, koji će sutra plaćati ono, što se danas čini u njegovo ime!
Pavelić mi nato još bjesnije dobaci:
    – Po zadnji put ti velim: ne miješaj se u stvari, koje na tebe ne spadaju.
Ja sam bio izvršio svoju misiju. Rekao sam: Spremni! I izišao iz sale za audijencije. Sav sam gorio u sebi. Vjerovao sam, da ću biti ubijen. Nije mi ništa bilo žao. Ponavljao sam u sebi: Hvala Ti, Bože, što si mi dao milost, da izrečem svoju misao do kraja! Ne tražim od Tebe, da ostanem živ! Neka se vrši Tvoja volja!
Nakon toga čekao sam desetak noći svake noći, da će me ustaše odvesti i da će me pojesti noć. Zašto to dr. Pavelić nije naredio, ne znam, ali znam, da nije naredio, jer sam, eto, još i danas živ….“

MOTIVI RAZLAZA

Draganović se kune na Boga da je i nekoliko desetljeća nakon dijaloga s Poglavnikom upamtio svaku izrečenu riječ.
Ukoliko se dijalog doista odvijao na opisani način, Draganović je pokazao silnu hrabrost. Moguće je da je, nošen istinskom i dubokom zabrinutošću za državu, osjetio silnu inspiraciju. Nije isključeno niti da je, u glavnim crtama, Paveliću izložio kritiku tog tipa, ali izrečenu na nešto diplomatskiji način. Kao svećenik mogao je svakako računati i na specifičan položaj – on na Markovu trgu tada nije bio bilo tko, već ugledan, važan dijacezanac, široko poznat klerik, politička ličnost,na koncu, čovjek vrlo utjecajan u Vatikanu – koji cijelo vrijeme rata nije priznao NDH de iure, već samo de facto, i čiji bijes Pavelić nije smatrao pametnim izazivati. Maks Luburić pobio je, kasnije, u Jasenovcu nekoliko slovenskih katoličkih svećenika, ali na njega se nije moglo previše utjecati. Pavelić se, povrh toga, kao katolik bojao i crkvene osude. Zato spomenuti dijalog, kako ga je Draganović prenio – premda jednostran i bez neutralne potvrde – u glavnim crtama vjerojatno jest vjerodostojan.
„Zaboravio sam reći“ nastavlja svećenik, „kako sam već prvih mjeseci NDH bio shvatio, da se među ’’vjernim ustašama’’ ipak sprema neko zlo i tako sam postao ,,imun'' od svake pogibelji ’’ustašluka’’. Evo kako se to dogodilo!  
Stvar je jednostavna. Načitao sam u jednom broju ’’Hrvatskog naroda’’, lista koji je bio službeno ustaško glasilo, člančić pod naslovom: ’’Deset zapovjedi svakog pravog ustaše’’. Jedna od njih, peta ili šesta, glasila je: Vjerno izvršavati naloge svojih pretpostavljenih, bez obzira na propise svoje vjere!
Moj je zaključak bio jasan: u toj družini nema meni mjesta!

Ta tri događaja bitno karakteriziraju moje držanje prema Ustaškom pokretu. Posebno nisam bio nikako miljenac dr. Ante Pavelića, a slično tako, ako to ima važnosti, ni on moj. Napeto stanje među nama – neka se čitatelj ne smije, kako može biti neko ’’napeto stanje’’ između, recimo, jednog mamuta i jednog mrava – nastavilo se i dalje, najprije u zemlji, a onda u emigraciji, a da se nije nikada, do njegove smrti, popravilo. S moje strane nikada nisam pisao neke slavopojke u njegovu čast – a slično tako ni u čast ustaša, iako je među njima bilo i sjajnih ljudi, karakternih kršćana i neustrašivih boraca – ni u domovini, a još manje u emigraciji. Zato se nipošto nisam osjećao manjim Hrvatom ili rodoljubom, jer moje rodoljublje ili hrvatstvo nije ovisilo o dobroti ili rodoljublju bilo dr. Pavelića bilo kojeg drugog Hrvata. Ipak su me mnogobrojni Hrvati, pa i brojni ustaše i predstavnici tadašnje vlasti, smatrali čestitim Hrvatom. Tako sam jednom kasnije, kada sam već dugo bio u Rimu, čuo na radiju, da sam među stotinama drugih bio odlikovan nekim redom za građanske zasluge. Iskreno kažem, da mi je to bilo drago jer je država, koja me je odlikovala, ipak bila hrvatska država, bez obzira na režim, s kojim se nisam nikako slagao…“
Draganović, dakle,  govori isljednicima Službe države sigurnosti, pa je jasno da naglašava svoje protivljenje politici Ante Pavelića. Svakako je da je Draganović ipak stavljao Državu iznad Pavelića, jer se usudio – po cijenu ozbiljne ugroze – prosvjedovati. To je svakako zahtijevalo veliku osobnu hrabrost. Draganović nije otišao dalje od toga. No isljednici su mu mogli vjerovati – njegov loš odnos s Pavelićem nastavio se i u emigraciji…

ZAGREB 1943: SVI SU ZA ENGLEZE I AMERIKANCE

Draganovićev odlazak u Rim dosta se mistificira ako je riječ o detaljima, no, generalno je stvar bila posve jasna.
Te je godine i zadnjem naivcu postalo jasno da je rat svršen, da su Sile Osovine izgubile, i da se – ako je to ikako moguće – treba na vrijeme prebaciti na pravu stranu, Zapadu, Englezima i Amerikancima. Spasiti državu, ili bar, spasiti se od Rusa, Tita i komunizma. Prethodni pasusi koji odslikavaju uvjerenja u obitelji Kvaternik, jasan su dokaz tomu.  Čini se da je takvo raspoloženje naprosto „visjelo u zraku“.
Ante Ciliga dao je u knjizi „Sam kroz Europu u ratu“, ratnom putopisu koji obuhvaća Sibir (zbog pripadanja frakciji Lava Trockog), Jasenovac (zbog partijske prošlosti), rad u ustaškoj Spremnosti, Beč, a potom i Berlin 1945. jedinstveno svjedočenje o zagrebačkim prilikama te godine. 
Opisujući atmosfere u kojima dolazi do zavjera protiv vlasti, Ciliga iznosi začuđujuću procjenu -   komplot samo kratko vrijeme bude u uskoj grupici urotnika. 
„Stvarnost je mnogo složenija“ kaže Ciliga. „Imao sam priliku konstatirati to još u Rusiji, prve polovice tridesetih godina, kad je borba zabranjenih opozicionih grupa, trockista, buharinovaca i drugih, bila stvarno mnogo manje tajna, nego što se to moglo pretpostaviti. Tako, 1932., kad je Staljin doveo bio svojim ekscesima kolektivizacije i industrijalizacije u opasnost svoju vlast i samu Revoluciju, urote za njegovo svrgavanje nisu bile ograničene na uski krug sudionika iz Crvene Armije i političkog Kremlja, iz Centralnog komiteta Partije. Urotničke inicijative i akcije bile su podržane od cijele zemlje, koja ih je zahtijevala i očekivala…
Nije se tad radilo o revoluciji odozdo, nego o revoluciji na vrhu, o dvorskom prevratu o kojem je tad sanjala, za kojim je u taj čas čeznula cijela Rusija.
Tehnička strana urote je po prirodi stvari tajna, ali ideja koja ju nadahnjuje i program koji ju izražava sastavni su dio javnog života.
Tako u Zagrebu, 1942. i 1944., preorijentiranje hrvatske države prema zapadnim demokracijama nije bila briga samo jednog ili nekoliko tajnih kružoka: cijela hrvatska nacija bila je usmjerena u tom pravcu. Pristaše Države Mihailovića i kralja Petra, tj. produženja stare Jugoslavije moglo se nabrojiti na prste jedne ruke. Osim komunista i pristaša Titovih partizana, svi ostali Hrvati bili su za sporazum Hrvatske države s Anglo-Amerikancima. Da tražiš usred dana i s lampom u ruci, ne bi mogao naći u to vrijeme u Zagrebu nekog Hrvata, koji bi bio 100 posto pristaša Osovine.
Ova jednodušnost me iznenadila. Godine 1941. polovica Zagreba bila je izašla u susret njemačkim četama, pozdravljajući ih cvijećem i bombonima, a sada u cijelom Zagrebu nijedan germanofil!“

STEPINČEVA UVJERENJA

Tu dolazimo do konteksta Draganovićeve misije. Ciliga opisuje kako je Kaptol bio jedna vrst releja prema zapadnim saveznicima.
„Postojao je jedan posrednik: Katolička crkva. Suradnja Vatikana s Anglo Amerikancima bila je opće poznata, a zagrebački nadbiskup Stepinac bio je već stekao svjetski glas svojim propovijedima protiv rasizma i nasilja. U isto vrijeme Stepinac se izjasnio odlučno za Hrvatsku državu i suverenitet hrvatskog naroda. Tako je on dobio opći i neosporni autoritet kod cijelog hrvatskog naroda…“ Ciliga je nakon izlaska iz Jasenovca, gdje je završio kao bivši komunist, hrvatske, ali ne i radikalne orijentacije, završio u redakciji Spremnosti. Isprva uplašen, strahujući od provokatora, nakon kraćeg vremena Ciliga je otkrio stvar koja ga je zapanjila. Dominantna orijentacija elitnog ustaškog lista bila je, donekle prikriveno – proengleska! Dapače, u odnosu na Titova izdanja koja su doktrinarno slijedili Moskvu, ispada da je Spremnost bila jedini prozapadni list na Balkanu u to doba.
„Prvo sam upoznao skupinu katoličkih anglofila, koja me i izvadila iz Jasenovca. Redakcija Spremnosti, Mortigjija i drugi vodili su u listu odlučno prosavezničku liniju. Kad se uzme u obzir da su Titovi listovi i listići, koji su izlazili konspirativno, bili više prosovjetski nego prozapadnjački, onda se može reći, da je Spremnost bila tad najzapadnjačkiji list koji je tad izlazio u zapadnoj polovici Balkana. Kako je to moguće, kako to Nijemci toleriraju, pitao sam se više puta i sam sebi odgovarao: Da vam je ovdje Staljinova Crvena armija, ne biste si vi mogli dozvoliti ovakvu igru… Poslije rata došlo je pravo objašnjenje: zapovjednik njemačke vojske u Hrvatskoj bio je general Wehrmachta Glaise-Horstenau, član urote njemačkih generala protiv Hitlera!“
Ciliga dalje opisuje dva bitna centra prozapadne orijentacije. Jedan je bio u Crkvi, a drugi u Pavelićevom stožeru. Bez znanja Poglavnika? 
Ne, naprotiv, ako je vjerovati Ciligi.
„Iz dosad rečenog vidi se, da su po svojoj djelatnosti najvažnije bile dvije anglofilske skupine: katolička sa centrom javne djelatnosti kroz Spremnost i liberalna, Lorković-Vokićeva, koja je tajno spremala akciju državnog prevrata prijelaza NDH na Zapad.
Među takve spadali su od reda svi ustaše, i odnos između ustaškog režima i Stepinca bio je tada vrlo loš. Znajući to, ja nisam nikom živom u Zagrebu rekao da idem, a niti kasnije da sam bio kod Stepinca. No, da bih ipak dokazao malo više, usudio sam se onako usput upitati prof. Seitza o Stepincu. Evo što mi je doslovno rekao: Jugoslavenčina, sa Šubašićem je pravio orgije u Banskim dvorima.
Bio sam malo iznenađen orgijama, ali sam pomislio u sebi: Neka bude, makar i Monsinjor francuskog XVIII stoljeća, ali prava politička veličina i u skoroj budućnosti, poslije ustaša, postat će još veća i priznatija…
Prezirne riječi Državnog tajnika Seitza bile su posve u skladu s riječima Pavelića s kojima je ovaj reagirao na jedan znameniti Stepinčev istup.
Kod saziva Hrvatskog Sabora, Pavelić je odredio – u svojoj igri s Katoličkom crkvom – da poslanici imaju, korporativno prema srednjovjekovnoj tradiciji, najprije otići u državnu crkvu sv. Marka. Neočekivano, njih je sve na pragu crkve dočekao Stepinac i održao im kratku ali znamenitu riječ, puno oštrih aluzija i osuda Hitlerovog rasizma i Pavelićevih nasilja.
Imajte na umu, da zakoni koje ćete vi donositi ne smiju proturječiti Božjim zakonima ljubavi i jednakosti svih ljudi…
Na ovu Stepinčevu opomenu, prisutni Pavelić okrenuo se članovima Vlade koji su ga okruživali s ciničnim komentarom: Zar da me ovaj balavac uči politici!“ Ciliga ovako prepričava neke detalje razgovora sa Stepincem.
„Poslije toga govorili smo o Rusiji i općenito o komunizmu, a najviše o situaciji i perspektivama u Hrvatskoj. Zagrebački Nadbiskup prešao je odmah u srž problema i govorio posve otvoreno o predstojećem potpunom porazu Njemačke… Bio sam jako impresioniran ovom otvorenošću, bez i truna diplomacije, od strane čovjeka koji je po svom položaju nosio veliku odgovornost. Ne manje oštro i otvoreno govorio je Stepinac i o tome, da će zajedno s Nijemcima nestati Pavelić i ustaše koji su se kompromitirali nasiljima i nepravdama.“
No, na Ciligino upozorenje da Tito dolazi u Zagreb, Stepinac je dao procjenu koja je Ciligu zapanjila.
„Odgovor Stepinčev bio je, po svojoj nerealnosti, potresan: Nikakve opasnosti od pobjede komunizma u Hrvatskoj nema, nikad Tito neće doći u Zagreb. To vam mogu garantirati.
Od ovog prvog Stepinčevog odgovora stvorio sam zaključak: To je čovjek nepokolebljive volje, asketa, svetac, fanatik, ali nikako političar, ni državnik.
Očekivao sam sresti mnogo realističnijeg Stepinca i bolno me pogodila politička inferiornost čovjeka, koji je zbog svoje opozicije nasiljima i zločinima Pavelića, za svoj duboki hrvatski patriotizam, za svoj osjećaj solidarnosti s dušom naroda, bio predodređen odigrati u bližoj budućnosti veliku političku ulogu u sudbini hrvatske nacije.
Na moj začuđeni pogled, Stepinac je odmah dao ovo objašnjenje: Hrvatska Vlada, kakva god ona bila na kraju rata, neće imati što da pregovara s Titom, makar ako će on i vladati u Beogradu, jer Hrvatska ne može ući i ne može biti dio neke ateističke Jugoslavije…“

PAVELIĆ JE ODBIO RUSE

Ciliga – s nacionalne ljevice – na račun Pavelića iznosi jednako teške optužbe kao i Draganović, samo drugog tipa.
„Vatikan, sa svoje strane, priznavao je sve vrijeme rata legalnu jugoslavensku emigrantsku vladu u Londonu. U isto vrijeme poslao je bio u Zagreb svog „apostolskog delegata“ Nadbiskupu Stepincu i taj je delegat bio i neki faktični poslanik pri Pavelićevoj vladi. Ovo faktično polupriznanje bilo je izraženo i prisustvom  kod Vatikana posebno Pavelićeve „delegacije“ na čelu s grofom Lobkowitzem. Papa je jedanput i primio Pavelića u audijenciju, podijelio mu krunicu, ali odbio da Pavelić donese sa sobom i preda kao poklon luksuzno tiskani latinski prijevod ustaškog stranačkog programa, „Ustaška načela“ (Principia motus croatici Ustaša). Svoju rezerviranost prema Paveliću, Vatikan je još mnogo jače pokazao odbijajući zahtjev Pavelića da povuče Stepinca u Rim, a Pavelić, ogorčen kritikama i propovijedima Stepinčevim, postavio je dva puta taj zahtjev Vatikanu… „ piše Ciliga, navodeći kako je Pavelić neko vrijeme imao na stolu ponuđen dogovor sa Staljinom.
„Staljin je… „ piše Ciliga „…pokušao spriječiti Titu obnovu Jugoslavije. Pored ostalih poteza i time što je ponovno predložio Paveliću (ovaj put preko Švicarske) priznanje NDH u granicama 1941. uz dva uvjeta: prvi, da Crvena armija uđe nesmetano na cijelo područje NDH, drugi, da Pavelićeva Vlada legalizira, pored ustaškog pokreta, kao drugu stranku Komunističku stranku Hrvatske (podrazumijevalo se na čelu s Andrijom Hebrangom, kao generalnim sekretarom).“
„Pavelić je“ tvrdi dalje ovaj bivši komunist – „prihvatio pregovore. Prema svjedočanstvu više funkcionera Ministarstva vanjskih poslova, bio je oduševljen ovom ponudom, nije se rastavljao od tog pismenog dokumenta. Na temelju uspješnih rezultata pregovora, Pavelić je bio pozvan na definitivno zaključenje u Generalni štab maršala Tolbuhina.“
No, do ovog susreta i konačnog sporazuma Pavelića s Rusima nije došlo.
„Okolnosti prekida pregovora nisu dosad dovoljno objašnjene. Pavelićeva obitelj, koja živi u Madridu, sigurno o tome nešto zna, a posjeduje vjerojatno i neke dokumente. Ali onda dosad šuti.
Po onome što se znade, izgleda da je do prekida došlo po inicijativi Pavelića. Prigodom jednog izlaska iz palače vlade, Pavelić je samouvjereno i hvalisavo govorio grupi dostojanstvenika i visokih funkcionera koji su ga okruživali: „Rusi su me htjeli prevariti, navesti na tanak led, ali ja se nisam dao natociljati… Imat ćemo sporazum, ali ne s Rusima nego s Englezima!“
Po jednoj verziji – navodi dalje Ciliga - Pavelić je odgovorio Rusima: „Spreman sam doći u štab Tolbuhina u pratnji engleskih oficira“, a Rusi su na to prekinuli pregovore i Staljin obnovio suradnju s Titom, omogućio mu obnovu Jugoslavije, neovisne od Bugarske, da bi tek u lipnju 1948. pošao na novi i definitivni raskid s Titom. Po drugoj, malo drukčijoj verziji, Pavelić je obavijestio Engleze o prijedlogu koji mu je učinila Moskva, Englezi su odbili pratiti Pavelića k Tolbuhinu, ali da su sami započeli direktne pregovore s Pavelićem.
„Sve što je Pavelić govorio i činio posljednjih dana i tjedana svog režima, govori za to da je u nekakvim pregovorima s Englezima ili Angloamerikancima on doista i bio, ali da ti pregovori nisu imali do kraja neki točni završetak“, uvjeren je Ciliga.
Kod napuštanja Zagreba i povlačenja hrvatske vojske prema Sloveniji i Austriji, Pavelić je bio pustio glasine o „sporazumu s Englezima“ i o „povratku s Englezima u Zagreb za osam dana“. Svom vlastitom šoferu, kad ga je u čas odlaska zapitao što da uzme sa sobom, Pavelić je odgovorio: „Jednu košulju, za izmjenu, ništa više, za par dana smo svi natrag u Zagrebu.“
„Ove Pavelićeve izjave i glasine pokazale su se tragično netočnima i lažnima. Da je Pavelić znao da su netočne, da je svjesno varao i zavaravao vojsku i narod, javnost svjedoči vlastiti postupak Pavelića usred povlačenja: kod Celja odijelio se od vojske, „razriješio“ je zakletve i krenuo, u maloj pratnji najbližih, svojim posebnim putem. Da je postojao pravi i konačni sporazum s Englezima ili Angloamerikancima, Pavelić bi bio produžio zajedno i na čelu hrvatske vojske svoj put susretu sa Saveznicima, u Bleiburg.
Tim časom probudio se u Paveliću stari konspirator: oprostio se sa svojom obitelji i sakrio se, da bi s krivim dokumentima prešao u Italiju, tamo sakriveno živio i sa krivim dokumentima otputovao u Argentinu. Tamo je živio opet legalno, pod svojim imenom, te javno i otvoreno djelovao. Nakon pada Perona, napustio je Argentinu i nastanio se u Frankovoj Španjolskoj. Tu se razbolio i četrnaest godina nakon završetka rata umro u njemačkoj bolnici u Madridu. Je li stanovita tolerantnost Engleske i Amerike pa i Tita prema osobi Pavelićevoj bila slučajna pojava ili je ona došla kao protuusluga, kao „zahvalnost“ što je Pavelić bez „komplikacija“ sam likvidirao NDH, predao Titu Zagreb bez borbe, a Angloamerikancima hrvatsku vojsku na milost i nemilost, utvrdit će budućnost, povijest. Činjenica je svakako, da Englezi nisu izručili zajedno s hrvatskom vojskom partizanima i one hrvatske generale i političke komesare, koji su izvršili i potpisali predaju hrvatske vojske Englezima, nego su im, očevidno kao protuuslugu i zahvalnost, dopustili da odu u emigraciju…“
Pavelić – piše razočarano Ciliga - nije završio rat nekom „posljednjom borbom“, „makar politički loše postavljenom, kao što sam se sklanjao misliti 1944. u Zagrebu, nego uspješno i efikasno provedenom samolikvidacijom NDH izručenjem bez otpora Zagreba i vojske pobjedničkim protivnicima, upravo onako kako je proricao Dido Kvaternik. Klati Srbe dok imaš iza leđa Nijemce, a kad tih više nema, onda predati novoj beogradskoj vlasti bez borbe sve i sva, zemlju, državu, prijestolnicu, vojsku, narod… Sramotnijeg i nedostojnijeg kraja teško si je zamisliti i nije ga lako naći u povijesti naroda svijeta.“
Vinko Nikolić također je osuđivao Pavelića: 
- Za onakvu propast Države Hrvatske, za onakvo uništenje hrvatske vojske, za onakvu tragediju širokih slojeva hrvatskog puka (uopće građanskih osoba) mora biti netko kriv. I naše je mišljenje da je za to sve kriva hrvatska Vlada (zajedno s vojničkim zapovjedništvom) na čelu s dr Antom Pavelićem: on ne može biti nekriv! Nu on kao da nije bio svjestan svoje katastrofalne uloge u propasti Države Hrvatske? Jer da je on toga bio svjestan, ne bi se ponovno stavio u tu jadnu hrvatsku politiku. Čovjek, koji se nalazio na čelu Države, koja je onako propala, nema nikakva moralna prava da se ponovno stavlja na vodstvo toga istoga, toga unesrećenog naroda. On, međutim, kada se fizički spasio, i čim je osjetio stanovitu sigurnost, ponovno se nametnuo na vodstvo onih nesretnih brodolomaca da ih vodi, zar, opet u jednu novu avanturu?
Još 1950. Vinko Nikolić o Poglavniku je napisao pravu laudu:
Nemam svježa cvieća, niti lovor grane, Da Ti glavu viencem pobjedničkim krasim, Zlata nemam, da Ti kraljsku krunu kujem. Mramora ni bronca ja siromah nemam, Da Te vjekovječim za sve naraštaje. Ja u Tebi štujem svojega vladara, Uvrede na Tebe na svoj obraz primam. I ja Tebe nikad odreći se neću Nasljedniče častni hrvatskih vladara. Zdravo Poglavniče! Zdravo svietli kralju!
No, kako kaže ruska poslovica – samo vrana leti pravo…(nastavit će se...)

U ČETVRTAK NOVI NASTAVAK FELJTONA 'USTAŠKI JAMES BOND'

Potražite na svim kioscima novu knjigu 'Krvava ruka udbe' po cijeni od 39,90 kuna