Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Crveni Terorist Carlos Šakal nekad je ljetovao u Dalmaciji

Dosadašnja nagađanja i pretpostavke, u nastavku ovog opsežnog poglavlja, zamijenit će točni podaci iz dosad nepoznatih dokumenata i zabilješki jugoslavenske savezne tajne policije

Foto: YouTube screenshot
10 komentara

Ilich Ramírez Sánchez poznatiji je kao Carlos, ili Šakal, ili Carlos Šakal. Od početka 70-ih godina prošlog stoljeća pa do sloma Istočnog bloka bio je među top pet svjetskih terorista. Nešto poput Bin Ladena 20. stoljeća. Ali nije živio u špiljama. Volio je skupe hotele, cigare i Hermesove marame oko vrata. Ženskar i bonvivan.

Ali nema tu neke romantike. Ilič je bio produžena, uglavnom krvava ruka komunističkog bloka u Hladnom ratu sa Zapadom. Oko njega se desetljećima gomilaju najluđi misteriji. Napisane su knjige i snimljeni filmovi. Za neke je bio borac za slobodu. Za većinu samo zao terorist, piše Express.

Nije bilo dostupnih dokumenata o vezama samog Carlosa/Šakala te važnih ljudi iz njegove mreže s komunističkim režimom bivše Jugoslavije. Dosadašnja nagađanja i pretpostavke, u nastavku ovog opsežnog poglavlja, zamijenit će točni podaci iz dosad nepoznatih dokumenata i zabilješki jugoslavenske savezne tajne policije.

Ljeto je 1983. Beograd. Citiramo iz dokumenta SDS:

"Jugoslavenska državljanka Neda Radonić-Janković obratila se, 13. juna 1983. godine, svom dugogodišnjem poznaniku, glavnom inspektoru u SDB RSUP SR Srbije (tadašnja republička služba sigurnosti, kolokvijalno se može nazvati srpska UDBA) i saopštila da je: Pre par godina, dok je radila kod advokata (Žak Veržesa) u Parizu upoznala izvesnog 'Džozefa', za koga zna (on joj je pričao da je najbliži saradnik Carlosa). Takođe je prenela: Prošle godine 'Džozef' je premešten u Beograd, kao diplomata Sirije, gde su obnovili staro poznanstvo. Istakla je da je 'Džozef' zamolio da mu, ukoliko može, omogući razgovor sa nekom poverljivom ličnošću, bliskoj vladi, ali da ne bude političar, jer želi da njihov razgovor ostane među njima, jer bi hteo da saopšti neke važne stvari."

Foto: ARCHIVAL COLLECTIONS OF SNB

Za razumijevanje konteksta potrebno je razjasniti spomenuta imena. Prvo, Jacques Vergès (ili Žak Veržes, kako ga fonetski pišu agenti). Zanimljiv lik, poznati pariški odvjetnik tajlandsko-francuskog podrijetla, bonvivan i ozbiljan politički aktivist. Branio je palestinske fedajine, članove PLO-a , alžirske pobunjenike, krvnika iz Lyona SS-ovca Klausa Barbiea i, naravno, samog Carlosa. Odvjetnik Jacques Vergès umro je u Parizu 2012.

"Džozef" je ono drugo ime koje je tajnoj službi spomenula Radonić-Janković. Tako je intimno zvala Johannesa Weinricha, njemačkog državljanina rođenog 1947. u Frankfurtu, dobro poznatog svim europskim policijama kao najbližeg Šakalova suradnika. On je te 1983. godine bio i na tjeralici Interpola zbog planiranja i izvođenja terorističkih napada sa smrtnim posljedicama. Weinrich je 2000. osuđen na doživotni zatvor. Živ je i kaznu služi u njemačkom zatvoru.

Nakon devet dana u beogradskoj centrali srpske tajne službe prihvaćena je ponuda za sastanak. Uz dopuštenje s više, federalne razine. Mala bizarnost: jedan od sudionika tog sastanka bio je Jovica Stanišić, poslije haaški osuđenik i Miloševićev notorni šef tajnih službi, nadređen Miloradu Ulemeku Legiji i Frenkiju Simatoviću.

Džozef nije kalkulirao. U razgovoru s operativcem krenuo je izravno, odmah u glavu. Evo što stoji u originalnom zapisniku:

"Na neposrednom kontaktu sa predstavnicima SDB RSUP SR Srbije, sirijski diplomata se otvoreno legitimisao i izjavio da se zove Johanes Vajnrih (Johannes Weinrich, op. a.), Nemac, da je jedan od pet odgovornih rukovodilaca 'Karlosove' organizacije. Takođe, naveo je da je u organizaciji poznat pod pseudonimom 'Stiv', a da je do tada više puta boravio u SFRJ i da možemo pronaći u našim evidencijama. Inicijativu za ovaj kontakt obrazložio je željom 'Karlosove' organizacije da uspostavi suradnju sa jugoslavenskom službom bezbednosti. U razgovoru je podvukao da oni znaju da bi Služba njihov ilegalni boravak u zemlji otkrila. U vezi toga je naveo: 'Šta biste tada radili - ništa, sve dok ne iskrsne neki skandal ili problem. Zato mi želimo da znate za našu ponudu, jer gajimo specijalno osećanje prema vama kao nezavisnoj zemlji'."

Operativac službe pri kraju razgovora ostavio je otvorenu mogućnost za nastavak kontakta s Weinrichom. Razotkrivena je i prava uloga Nade Radonić-Janković, za koju su utvrdili "da se od početka postavila neiskreno prema službi i da je potpuno delovala u funkciji izvršenja zadataka koje joj je Vajnrih davao".

Weinrichov razrađeni prijedlog za političku i operativnu suradnju Carlosove terorističke franšize i jugoslavenskih tajnih službi nije prvi. Tamo negdje 1976., devet godina prije kontakta srpske Udbe i Carlosova pobočnika Weinricha u Beogradu, poslana je prva ponuda. I to od samog šefa, Carlosa osobno, otkriva se u dokumentu jugoslavenske tajne policije.

"Prva ponuda za uspostavljanje saradnje sličnog profila datira od 1976. godine neposredno od Karlosa, kada je lično boravio u SFRJ od 6. do 9. septembra. I tadašnja Karlosova ponuda bazirala se na političkoj platformi. On je insistirao na tome da uvek, na rečima i delima nastupa sa pozicija 'komuniste i revolucionara' i da ne govori u lično ime, već saglasno sa ostalim delom rukovodstva svoje organizacije – za koju je rekao da je 'revolucionarna, ima veoma duboke korene u svetu, ima svoju istoriju i saradjuje sa svim revolucionarnim organizacijama'."

Razgovor s Carlosom, tvrde, osobno je odobrio tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove, hrvatski kadar Franjo Herljević (u izvršnoj vlasti bivše SFRJ to je ekvivalent ministra unutarnjih poslova). Dodaju da je do 1983. to bio jedini kontakt s Carlosom, a do pojave Johannesa Weinricha i jedini s tom organizacijom.

No ključno je pitanje kako su jugoslavenska služba sigurnosti i jugoslavenski režim reagirali na izravnu Carlosovu ponudu za suradnju s njegovom terorističkom mrežom. U dokumentu tajne policije stoji sljedeći odlomak:

"Pošto je bilo jasno da jugoslavenski organi bezbednosti kategorički odbijaju ne samo saradnju, već i bilo kakve kontakte, Karlosova organizacija je svoju inicijativu ispoljila i direktno preko posrednika za koje je znala da održavaju veze sa Službom državne bezbednosti. A posrednici su bili visoko rangirani dužnosnici palestinskog pokreta Fatah, uglavnom vješti organizatori krvavih terorističkih akcija."

Dva mjeseca nakon prvoga kontakta s Johannesom Weinrichom pala je odluka o uhićenju njemačkog terorista skrivenog pod krinkom sirijskog diplomata. Istraga je službeno počela 5. rujna 1983. nakon što je Weinrich stavljen u izolaciju. Neke opservacije službe o tom prvom razdoblju pokazuju da nisu imali pojma što bi im to Weinrich trebao otkriti.

Kako piše u dokumentu, "radikalno promijenjen odnos prema Weinrichu" dogodio se nakon spoznaja da potpuno ne surađuje. Oduzeta mu je osobna dokumentacija. Na to se jako, jako bunio. Izravno mu je rečeno i da se nalazi pod istragom. Dokumentacija je bila neviđeni adut za jugoslavensku službu sigurnosti.

Neoprezni Weinrich imao je kod sebe u stanu 2600 stranica, pretežno pisanih rukom na engleskom, nemačkom, arapskom, talijanskom i francuskom jeziku, polušifrirano, s obiljem kodiranih imena.

Represivne mjere značile su prebacivanje Weinricha u samicu. Često je morao odraditi i pisane zadatke, najviše o povijesti Carlosove organizacije i njezinu ustroju na području SFRJ, popisu imena i pseudonima pripadnika. Ipak, nije bilo načina da se ispita Weinrichova iskrenost testnim pitanjima jer je služba imala ograničene spoznaje o Carlosu i organizaciji.

Detaljnija ispitivanja nisu bila pogodna jer bi se razotkrila nedovoljna razina informiranosti tajne policije SFRJ.

Istražitelji su zato radikalno pojačali pritisak. Weinrich je suočen s tri moguća izbora. Prvi, brzo izručenje u SR Njemačku gdje je za njim, još od 1974., na snazi crvena tjeralica Interpola. A Nijemci bi ga u jeku rata s domaćim teroristima radosno dočekali.

Drugo, otkrivanje svega što je tijekom ispitivanja u Beogradu rekao o Carlosu, drugovima i svojoj organizaciji te vezama s različitim državama istočnog lagera i njihovim tajnim službama, uključujući i dostavu originalnih dokumenata na sve te adrese. To bi doslovno značilo smrtnu presudu za Johannesa Weinricha. A treći izbor, sasvim očekivan u ovakvim djelovanjima tajnih službi, korektna je i potpuna suradnja s istražiteljima.

Operativna akcija "Karlo 2" de facto je okončana 18. listopada 1983. kad je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka SFRJ zauzeo stajalište da se Johannes Weinrich izruči sirijskim sigurnosnim službama. Formalno zatvaranje akcije izvršeno je studenom.

Navečer 20. listopada 1983. Weinricha su jugoslavenski agenti pripremili za odlazak u Siriju. Potpisao je izjavu i jamstvo da se Carlosova organizacija neće koristiti teritorijem SFRJ za svoje aktivnosti te da se rukovodstvo i članovi neće pojavljivati u zemlji. Kao što je u SFRJ ušao pod lažnim identitetom, tako je i otputovao. Onda je bio Sirijac Joseph Leon, a sada državljanin SFRJ Fadil Mujagić. Putovao je u zrakoplovu JAT-a na liniji Beograd – Damask – Kuvajt.

Nesretnom Johannesu Weinrichu još se nisu ni slegli dojmovi iz izolacije u Beogradu, još se nije dobro osušio njegov potpis na izjavi da će i on i svi drugi članovi terorističke organizacije, uključujući Carlosa, nadaleko zaobilaziti teritorij tadašnje SFRJ, kad eto problema na graničnom prijelazu između Mađarske i SFRJ. Baš uoči početka božićnih i novogodišnjih blagdana, bio je 16. prosinca 1983., na graničnom prijelazu u Subotici zaustavljen je automobil s dvojicom putnika.

Obojica su imala sirijske diplomatske putovnice. Prvi je imao dokument na ime Michel Kasis, a drugi na ime Moustafa Cheiko. Kasis je bio Carlos, a Cheiko izvjesni Tarik, član rukovodstva njegove terorističke mreže. Odmah su otkriveni njihovi lažni identiteti, a ni sadržaj prtljažnika nije im baš pomogao da zadrže dojam turista: 10 bombi, 10 automatskih pušaka, 10 pištolja i više sanduka streljiva. Carlos je tražio kontakt s agentima iz Beograda.

Kad su ga spojili zaštićenom vezom s centralom u Beogradu, terorist je rekao da putuje iz Moskve na zamolbu libijske tajne službe da u Beogradu nekom Libijcu usput dostavi teret oružja i opreme za planiranu oružanu operaciju u zapadnoj Europi. Onda su mu predočili Weinrichovu izjavu, koju je potpisao prije izručivanja Sirijcima, da će se i on i svi ostali držati zabrane korištenja teritorija Jugoslavije za aktivnosti njihove organizacije, uključujući i boravak u SFRJ.

Carlos je reagirao kao revolucionar. On ne priznaje aranžmane sa zatvorenikom i da će nastaviti raditi jer ga na to obavezuju ciljevi i ideali za koje se bori. Zbog toga smatra da je odužio dug koji je imao prema Jugoslaviji, i to s kamatom. Pod "dug" definirao je činjenicu da su jugoslavenske vlasti šutjele i tolerirale djelovanje Carlosove terorističke organizacije na teritoriju SFRJ u proteklih sedam godina.

U retrospekciji cijele operacije "Karlo 2" državna sigurnost SFRJ ne daje konačni zaključak. Nema ocjene njihove uspješnosti lova na Carlosa i društvo. Izravno tvrde da "godinama nisu uspeli da otkriju prisustvo članova 'Karlosove' organizacije niti da ostvare zadovoljavajući uvid u njihovu aktivnost na teritoriji SFRJ".

Prema tvrdnjama samog Carlosa, njegov prvi dolazak u Jugoslaviju bio je 1969. Od tada pa do 1976. dolazio je "nekoliko puta". Tijekom 1976. godine Carlos je tri puta boravio u Jugoslaviji. Ukupno dva tjedna proveo je u Beogradu i u malome mjestu pokraj Splita. Carlos se u velikom stilu i s golemim ambicijama vraća u Jugoslaviju u drugoj polovici 1982. godine.

Donesena je strateška odluka da se u SFRJ uspostavi "stalna baza za podršku" iz koje bi se izvodile akcije u zapadnoj Europi, piše u materijalima službe sigurnosti SFRJ. Prva pretpostavka takvog plana bila je postojanje stalnog rezidenta u SFRJ. Tu zadaću preuzima osobno Carlos, koji putuje sa sirijskom diplomatskom putovnicom na ime Michel Hadad. Stiže u Beograd 26. srpnja 1982. te je s kraćim prekidima boravio u Jugoslaviji do kraja te godine.

Prvo se smjestio u hotelu "Jugoslavija". Otvorio je teleks-adresu na ime Michel. Onda je pronašao i unajmio stan u Nikšićkoj ulici, kućni broj 39. Sad je mogao diskretnije kontaktirati s članovima svoje terorističke mreže (više od 20 puta), organizirati i nadgledati tajne transporte oružja, eksploziva i druge terorističke opreme.

Sigurnosne službe SFRJ nisu imale pojma da je najtraženiji svjetski terorist otvorio ured usred glavnoga grada tadašnje države. Carlos nije bio baš primjeran i miran gost glavnoga grada. Prilikom kasnije rekonstrukcije arhiva i dokumentacije u milicijskoj stanici Voždovac (Beograd) izronio je izvještaj o uličnoj tučnjavi sirijskog diplomata Mišela Hadada, dakle Carlosa, i njegova poznanika Božidara Miljkovića.

Nije sasvim jasno, ali se čini iz opisa događaja da se Carlos razljutio zbog uličnog tečaja prodaje deviza kod spomenutog Miljkovića, kojeg služba opisuje kao kelnera i divljeg taksista. Netko je dobio i bocom po glavi i završio na šivanju u bolnici. Navodno taj Miljković. Milicija je intervenirala, popisala sudionike i pustila ih.

Nitko nije imao pojma da se Carlos krije iza krinke sirijskog diplomata. Nije se mogao provjeriti podatak da je milicija kod Carlosa na graničnom prijelazu Vršac pronašla pištolj. Taj je podatak spomenuo Weinrich tijekom izolacije, ali nije se mogla dobiti potvrda.

U nekim analizama službe postavilo se pitanje koje je to terorističke napade samostalno izvela Carlosova mreža. Weinrich je tijekom izolacije sastavio popis. Citiramo iz dokumenta "Karlo 2":

"Kroz istragu Vajnrih nije mogao da se sa izvesnošću odredi broj terorističkih akcija koje je izvršila Karlosova organizacija, jer su relativno retke oružane operacije koje su izveli potpuno sami, dok su u nekim pružali samo logističku podršku ili izvršili samo snabdevanje drugih terorističkom opremom, odnosno, predhodno proučavanje mete. Međutim, Karlosova organizacija svojata i takve akcije, u kojima je njihov efektivni udeo minimalan".

Crna lista počinje akcijom napada na predstavnike OPEC-a u Beču, u prosincu 1973. Izveli su je Carlos i još pet terorista, uključujući Hansa Joachima Kleina. Ubili su troje ljudi. Onda su sljedeće godine pokušali likvidirati izraelskog veleposlanika Jasu Ben-Atona u Parizu.

Nisu uspjeli. Iste godine Carlos i Weinrich ispalili su dva raketna projektila na izraelski putnički avion na pariškom aerodromu Orly. Promašili su i pogodili JAT-ov DC-9. Ambiciozno su planirali atentat na Henryja Kissingera, ali odustali su iz tehničkih razloga. I to je bilo to od Weinricha.


 
Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message