Naš novinar prisjetio se posjeta Berlinu u koji je prvi put došao kao 15- godišnjak 1983. godine. Zapadni Berlin bio je silno bogat, grad na steroidima. Istočni Berlin, glavni grad DDR-a, bio je leden i siv
Berlinski zid počeo se graditi 13. kolovoza 1961. Srušen je 9. studenog 1989. godine. Bio je dugačak 167,8 kilometara i razdvajao je Zapadni od Istočnog Berlina i okolnog teritorija Njemačke Demokratske Republike. Ubijeno je između 136 i 245 ljudi koji su pokušali prijeći preko zida. Točan broj ljudi koji su uspjeli prijeći iz Istočnog u Zapadni Berlin se ne zna, ali je prema nekim procjenama to uspjelo čak 5000 ljudi.
Povodom 30. godišnjice rušenja zida donosimo vam feljton u tri nastavka o Berlinskom zidu ili kako ga je Willy Brand, bivši kancelar Zapadne Njemačke nazvao 'Zid srama'
U ljeto 1983. bio sam u Zapadnom Berlinu. Tijekom školskih praznika posjetio sam sestričinu, koja je godinama živjela i radila u tom gradu. Berlin je za mene, dijete iz Jugoslavije, predstavljao šokantno pozitivno iskustvo - prebogata metropola, potrošačka oaza, "izlog jeftinih slatkiša", grad je sa svih strana bio okružen zidom , koji ga je dijelio od Istočne Njemačke. Bio je to magnet za istočnjake , čiji je život bio očajan.
Zapadni Berlin bio je blještavi dragulj u moru sivila. Istočna Njemačka, DDR, bila je socijalistička republika, jedna od vojnih uzdanica ruskog "lagera", obrambenog sustava koji se zvao Varšavski ugovor ili Varšavski pakt. Zapadni Berlin bio je silno bogat, grad na steroidima. Istočni Berlin, glavni grad DDR-a, bio je leden i siv.
Zid sam doživio gotovo kao prirodnu činjenicu . Bio je golem, veći od 3,5 metara. Uza zid je bio prostor duljine nekoliko metara na kojem su bile postavljene različite prepreke - ježevi, bodljikava žica i slično . Međutim, najviše je zaprepaštavalo to što su na puno mjesta blizu zida, na ničijoj zemlji, bili grobovi.
Istočna Njemačka - kombinacija najboljeg i najlošijeg što Nijemci mogu dati
Čuvari zida , vojnici DDR-a, imali su, kao filmski agent 007, "dozvolu za ubijanje". Tko god je pokušao pobjeći iz Istočne Njemačke u Saveznu Republiku Njemačku, mogao je slobodno biti ubijen . One koji su to doživjeli pokapali su odmah tu, na njihovu "stratištu".
Nakon provjere identiteta, iznad njihova groba čuvari bi dignuli skroman bijeli križ na kojem su pisali pokojnikovo ime, prezime, godina rođenja i godina ubojstva. I to je bilo to.
Ti su humci bili opomena svima koji su razmišljali o bijegu. Čuvari su ovdje, kao u vesternima, doslovce, prvo pucali, a onda pitali za ime i prezime. Grobovi i prostor oko njih bili su vrlo uredni. U Njemačkoj je čak i smrt pedantna.
Willy Brandt, čuveni socijaldemokratski kancelar Zapadne Njemačke , zid je nazvao "Zid srama".
Istočna Njemačka, srce povijesne Njemačke, sa svojim povijesnim gradovima Dresdenom, Leipzigom, Jenom, Weimarom, bila je čudesna kombinacija najboljeg i najlošijeg što Nijemci mogu dati - ta je mala zemlja, s nekih 20 milijuna ljudi, u mnogim sportovima bila jedna od prvih sportskih velesila svijeta . Gimnastičari, plivači, klizači na ledu, atletičari... žarili su i palili planetom. U nogometu i košarci bili su razmjerno loši.
Zemlja je bila lijepa, ali siromašna . Nekoć središte uvaženih, preciznih industrija (satovi Karl Zeiss ili Lange & Sohne bili su svjetski čuveni), u socijalizmu je posve uništeno pa su, recimo, proizvodili Trabante i Wartburge, dok je Zapadna Njemačka već petnaestak godina poslije rata postala nova svjetska industrijska velesila.
Grobovi kod zida- strašno upozorenje
Zid je srušen zbog zabune do koje je došlo u komunikaciji između političara. Jedan od novih propisa omogućavao je, u vrijeme otopljavanja odnosa između Istoka i Zapada, da Nijemci iz istočnog Berlina dobiju vize kojima će putovati u zapadni Berlin. Međutim, na konferenciji za novinare pogreškom je izjavljeno da će svi moći prijeći na drugu stranu, i to praktički iste sekunde.
Zbog pogrešnog tumačenja desetine Nijemaca krenule su prema zidu . Nitko ih nije mogao zaustaviti pa ni vojska koja nije željela upotrebljavati silu.
To se dogodilo 9. studenog 1989. godine, a do ujedinjenja Njemačke došlo je 3. studenog 1990. godine.
Danas je ostao samo mali dio zida koji obilaze milijuni turista. Tko god je imao priliku uzeti sebi komadić te čudne građevine, to je učinio, pa danas ima vrijedan suvenir, spomenik vremenima koja se, nadajmo se, nikad više neće vratiti.
Oni grobovi ispod zida koje sam vidio kao dijete strašno su upozorenje na to kamo sve mogu odvesti fanatične ideologije.