Majka Ivana Jagodića, mladića kojeg je ubio Dino Kulišek, prodala je stan u kojem joj je sin ubijen. Vrata kroz koja je Dino provalio dala je Muzeju prekinutih veza. Dinina obitelj nije joj se ni ispričala
MAJKA ŽRTVE DINE KULIŠEKA:
'Da je moj Ivan nekoga ubio, klečala bih i molila za oprost'
Svaku tvoju ranu, svaki dan, majka ljubi i suzama zalijeva. Ljubi te sine tvoja mater jedina, napisala je Jadranka Volarić (56) sinu Ivanu Jagodiću (22), kojega je u srpnju 2014. godine nožem zvjerski ubio Dino Kulišek (25).
Dirljivu poruku ostavila mu je na ulaznim vratima njihova doma kroz koja je, kako kaže, 13. srpnja 2014. godine zlo ušlo u njihov stan u Ulici kralja Tomislava u Crikvenici. Jadranka ne stanuje više u tom stanu. Ne može boraviti unutra, jer je svaki zvuk podsjeća na sina, čiji je život prerano ugasio monstrum iz Dramlja, nepravomoćno osuđen na 38 godina zatvora za Jagodićevo ubojstvo i pokušaj ubojstva njegove djevojke, tada 19-godišnje Meriem Demo.
- Teško je to. Sve me podsjeća na njega, stalno očekujem da otvori vrata. Tamo je puno predivnih uspomena, predivan život pun ljubavi i povjerenja. No, zbog same činjenica da više nikad neće otvoriti ta vrata, nisam mogla ostati - tiho, gotovo šaptom govori nam Jadranka. Stan u kojemu je Kulišek s više od 40 uboda nožem ubio njezina sina i teško ranio Meriem, prodala je kako bi mogla platiti odvjetničke usluge i izboriti pravdu za svoje dijete. Vrata je odlučila spasiti od propadanja i zaborava.
'Kroz ta vrata ušlo je veliko zlo'
- Nisam ih htjela baciti iako je kroz njih ušlo veliko zlo u taj stan i oduzelo život mom sinu i meni. Htjela sam da zlo pretvorimo u ljubav, mislila sam da bi bila šteta da trunu na smeću. Njegovi prijatelji predložili su da na vratima napišu poruke, kojima će se oprostiti od Ivana zajedničke doživljaje. Te poruke su vrlo emotivne, iskrene - ne skrivajući emocije priča Jadranka.
Tako je došla na ideju o darivanju vrata Muzeju prekinutih veza u Zagrebu. Kontaktirala je Olinku Višticu, suvlasnicu Muzeja, koju je njezina ponuda duboko dirnula.
- Odmah je rekla da pristaje i da će joj biti izuzetna čast. Vrata će biti u stalnom postavu te će ih moći vidjeti svi, posjetitelji, prijatelji, slučajni namjernici, koji se tamo upute. Ona odražavaju jednu veliku ljubav koju je moj sin širio i koju su njegovi prijatelji cijenili kod njega. Nažalost njega više nema, ali ta vrata ostat će u naslijeđen svim budućim generacijama - kaže Jadranka jedva susprežući suze.
"Fališ iz dana u dan, sve više kako vrijeme prolazi", "Nisi ovo zaslužio", "Uvijek ću pamtiti tvoj smijeh i djetinjstvo koje smo proveli zajedno", "Samo retki nađu retke", "Ivane ti si naš anđeo u raju", "Ljubav je prevelika, bol preteška, a tuga za tobom vječna".
Sve ove poruke i još brojne druge zauvijek će krasiti Ivanova vrata.
Osnivači muzeja Olinka i Dražen Grubišić poručili su da njihova zbirka na univerzalan i uključiv način govori i o tome kako nastavljamo živjeti i nakon najtežih gubitaka.
- Tako smo donirana vrata izložili u dijelu muzeja koji kroz individualne priče iz cijelog svijeta govori o gubitku, boli i prije svega ljubavi u obiteljskim odnosima - kazali su.
Noć prije ubojstva slavio rođendan
Jadranka Volarić prisjetila se i kako je Ivan noć prije ubojstva slavio rođendan jednog prijatelja. On i njegova djevojka Meriem došli su kasno te su spavali u trenutku kad je ubojica došao na vrata Ivanova doma.
- On je znao da sam ja taj dan na putu i da ga neće imati tko zaštititi. Da sam ja otvorila ta vrata ubojica sigurno ne bi došao do njega. Jedino preko mene mrtve. Nisam bila kod kuće i nisam ga mogla zaštititi - prisjeća se drhtavim glasom.
Ne postoji riječ, kaže, koja bi opisala kako se osjećala, odnosno kako je preživjela ove četiri godine bez sina. Posvetila se sudskom postupku, pravdi, u želji da njezino dijete napokon počiva u miru i da se skine ljaga s njegova imena.
- Moj sin žrtvovao je život da bi spasio život svoje djevojke. Mislim da to mnogo stariji i iskusniji ljudi od njega ne bi učinili. Pobjegli bi s mjesta zločina. Moj je sin ostao, spasio djevojku, strgnuo ubojicu s nje i sama ta pomisao davala mi je snage da se borim za njega jer znam da on ništa manje od toga ne bi očekivao od mene - borba za istinu davala joj je snagu i hrabrost.
Ovaj tjedan Kulišek je po drugi puta osuđen. Iako zna da nijedna presuda neće vratiti njezino dijete, zadovoljna je jer smatra da je sud poslao jasnu poruku svima koji se odluče na bilo kakav zločin ili nedjelo, pogotovo na ovako okrutan način. Mnogo joj je pomogla podrška njezinih i Ivanovih prijatelja, koji je nisu zaboravili sve ove godine.
- Ponor u kojem sam se nalazila je jako dubok, padala sam, dizala se kao feniks iz pepela. Ali drago mi je da sam dočekala taj dan - jasnim, zvonkim glasom kaže Jadranka.
Otkrila nam je da joj Kulišekova obitelj nije izrazila ni sućut, što je kao majku posebno boli.
'Da je moj sin to učinio, klečala bih za oprost'
- Da je moj sin to učinio, što je nemoguće, ali recimo da je, ja bih klečala pred njezinim vratima i molila za oprost - potresno priznaje.
U nastojanju da sjećanje na njezina sina nikad ne izblijedi osnovala je udrugu, koja nosi njegovo ime i bori se protiv nasilja nad mladima. Veliki grafit s likom Ivana Jagodića u Rijeci na Harteri oslikao je Zoran Stojak, dok je grafit u Crikvenici radila Anja Ferenčić. Preko udruge, uz pokroviteljstvo grada, svake godine u Crikvenici organiziraju koncert na glavnom trgu.
Za obranu ubojice Dine Kulišeka, koji je tvrdio da mu je Sotona rekla da ubije Ivana, kaže da je bila jedna velika simulacija, prevara.
- On je vrlo dobro znao gdje ide, što će napraviti i s kojom namjerom. Znao je da moj sin spava, da je bolestan, bespomoćan, i napravio je to što je napravio. Za mene je to jedan veliki kukavički čin, a on je jedna velika kukavica - ne štedi riječi Jadranka.
Priča da se Ivan borio s bolešću od 14. godine. Bolovao je od vrlo rijetke bolesti - kongenitalne bolesti vena i arterija desne noge koja se progresivno širila. Imao je pet operacija, liječio se u Milanu kod specijaliste.
- Oduzeto mu je puno toga u životu, brojne aktivnosti, tenis, nogomet... Pronalazio je utjehu u tome što je puno čitao. Svirao je gitaru, bio je samouk i družio se s prijateljima ne opterećujući ih uopće s tim bolom. Mnogi nisu ni znali da je bolestan. Ubojica je to znao, znao je da je zbog toga nemoćan u svojoj obrani. Moj sin nije mogao stajati ni sjediti dugo - otkriva Jadranka. Dodaje kako se nada da je nakon četiri godine novom presudom napokon dočekala pravdu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
