News

Komentari 297

'Dođe mi da sjednem i zaplačem nad svime. Danas otvaram, a već sutra zatvaram zbog mjera'

'Dođe mi da sjednem i zaplačem nad svime. Danas otvaram, a već sutra zatvaram zbog mjera'

U ovaj sam posao uložio sve. Doveo sam najbolje ljude za rad, napravili smo najbolji meni i prilagodili prostor kako bi naši gosti imali najbolje iskustvo. Danas mi dođe da sjednem i plačem, kaže vlasnik Ivan Vuković

Doomsday pizzeria & bar u vlasništvu Ivana Vukovića (35), svoja je vrata otvorila u četvrtak na novoj lokaciji u Novom Zagrebu. Luksuzan prostor u kojem je paženo na svaki detalj pripremali su od veljače. 

- Kruh i peciva radimo sami, umake radimo sami, meso pripremamo u potpunosti sami i uzimamo samo najbolje - kako meso tako i sve sastojke. Redovito surađujemo s OPGovima te onima koji nam donose najbolje namirnice i najbolje sastojke. Želimo osobi koja kod nas dođe pružiti savršen proizvod, ali i uslugu. Dugo smo radili na tome da budemo Superbrand i bio sam tako uzbuđen oko svega. Sada mi se plače - priča nam Ivan dok nas provodi po restoranu. 

U njega je, kaže, uložio sve. Sav kapital stekao je u potpunosti samostalno i sve što je imao uložio u biznis. Pazio je na svaki detalj, od boje pločica, načina na koji jelovnik priča priču, do noževa za steak i metalnih slamki za piće. Gotovo sve u restoranu, napravio je potpuno sam. 

- Lijepio sam pločice, farbao zidove, izrađivao police. I mislim da se to baš osjeti, sva ta ljubav koju sam unesao u svaki komadić ovog prostora - kaže.

U restoran je tako ukomponirao samo najbolje. 

Peć za pizzu je najveća u svijetu i prva takva u Hrvatskoj na struju. Oblikovana je kao krušna peć iznutra te daje savršenu koricu.

Tu je i frižider za održavanje mesa koji je među najboljim frižiderima te vrste, postavljen u sredinu restorana.

Detalji poput karte svijeta napravljene na ploči od zlata, srebra i kobalta košta, roštilj na vulkanski kamen i pećnica u pet redova u kojoj se peku peciva i kruh samo govore o pažnji koja je pridodana prostoru.

- Mislio sam na svaku sitnicu. Od toga što će pisati na pločama na ulazu do toga kakav nož za steak ćemo koristiti, sve je razrađeno do najsitnijih detalja - kaže i vodi nas za takozvani ‘community stol’ kružnog oblika koji je namijenjen za druženje bilo velikih grupa ljudi ili potpunih stranaca koji se mogu povezati za vrijeme ručka ili večere. U sredini se nalazi vatra koja daje osjećaj zajedništva. 

Cijeli je prostor podijeljen u dva dijela - prednji gdje se nalaze stolovi gdje se može popiti viski i popušiti kubanska cigareta te prostor restorana.

- Zanimljivo je jer je drugačije. Čak i ako netko to ne voli, doći će pogledati kako to izgleda - kaže Ivan.

No sve to danas je postalo upitno.

- Zaposlio sam 25 ljudi. Većina njih sa mnom je četiri godine i prava smo obitelj. Zaposlio sam sommeliera drugog stupnja, barmena, baristu, konobara koji je radio u najboljim europskim restoranima. Ljude koji imaju sjajno iskustvo kako bi svakom našem gostu pružili savršenu uslugu. Sada, ako nas prisile da prestanemo raditi, sve njih moram otpustiti - kaže nam.

 S obzirom da je iz jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću (jdoo) morao prijeći u društvo s ograničenom odgovornošću (doo), Ivan je ostao bez prava na poticaje od države za svoje zaposlenike. Odluka o otpuštanju, kaže, bit će mu jako teška.

- Ne da je teška odluka, već preteška. Dođe mi da zaplačem sada. Ne mogu vam opisati koliko dobre ljude imam, koji su to sjajni radnici, kakav odnos imamo. Ali ako ovako bude, neću to moći izdržati jer ću morati proglasiti bankrot. A ako to napravim, nikad ih neću moći vratiti - priča Ivan i dodaje da se nada da će ih moći vratiti kada ponovno počnu raditi za tri tjedna.

Boji se za opstanak

- Čekat ću do ponoći da sjednem i vidim što i kako, stavit cu sve na papir i probati naći najbolje rješenje. Ne bojim se posla i znam da ćemo se izvući iz ovoga, ali o ovom poslu ne ovise samo moji radnici, već i moja i sve njihove obitelji - kaže.

Za vrijeme prvog lockdowna radili su dostave, no ovoga puta ne zna hoće li biti tako.

- U konačnici ljudi manje naručuju jer se boje neizvjesnosti, nemaju novca i ne znaju što će biti s poslovima i plaćama. Dostave su prilično pale, no prvi put smo odlučili da nećemo odustati. Danas ću sjesti i staviti sve na papir i vidjet hoće li nam se to ovoga puta uopće isplatiti ili ćemo morati staviti ključ u bravu na tri tjedna - kaže.

Odluku Stožera smatra nepromišljenom.

- Mislim da je Stožer ovo napravio zbog onih koji rade ilegalno i ne poštuju propisane mjere. No takvih će biti i sada, dok ćemo mi koji radimo pošteno, pridržavamo se svih mjera, održavamo razmak među gostima, morati možda i propasti - kaže i dodaje kako je aposlutno za mjere, no ne na ovaj način.

- Da su smanjili broj ljudi koji mogu biti u prostoru, pooštrili mjere na taj način, prilagodili i bi se. Imali bi manje prometa, da, ali bih svejedno svojim ljudima mogao isplatiti plaću. Ovako smo svi stjerani na rub propasti - kaže.

Biti poduzetnik u Hrvatskoj jako je teško

- Teško je biti privatnik. Kada sam napravio računicu, meni na davanja državi i plaće radnika s doprinosima mjesečno ode 55 posto ukupnih prihoda. Od preostalih 45 posto moram platiti nabavu, najam prostora, režije i ostale troškove, tako da kada podvučem crtu ostane mi jako malo. I onda neki kažu da ugostitelji zarađuju milijune. Kada sam tek preuzeo pizzeriju prije četiri godine, prvih šest mjeseci nisam ni jednu kunu mogao staviti sa strane da uštedim, već sam sav novac vratio natrag u biznis. I opet kada sam uspio uštedjeti, čuvao sam te novce za ako dođe do krizne situacije - kaže.

No i dalje je optimističan.

- Ja se posla ne bojim. Imamo sjajnu hranu i sjajan prostor, goste koji nam redovito dolaze i zaista sjajno radimo. Samo da prođu ove mjere i mi smo natrag u pogonu. Investiciju ću morati vraćati dulje no što sam planirao, ali vremena su nepredvidiva, a mi poduzetnici smo na to naučili. Plivat ćemo svom snagom da nam glava bude iznad vode. Nema predaje - zaključio je.

Najčitaniji članci