Dosta je! Neka Marina M. bude zadnja žrtva obiteljskog nasilja

Marina M. (36) sedma je žena ubijena ove godine, podaci su to koje smo dobili iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Usmrtio ju je suprug u kući njezine majke u Cetingradu kraj Karlovca, a kasnije presudio i sebi pištoljem Crvena zastava 765, koji je pronađen ispod njegova tijela.

Pogledajte porazne statistike obiteljskog nasilja: 

Pokretanje videa...

01:22

Video: 24sata/pixsell

Stravično ubojstvo i samoubojstvo mlađih supružnika šokiralo je cetingradski kraj, a iza njih je ostalo troje maloljetne djece. Susjedi i rođaci kažu da su supružnici odavali dojam skladnog para, no prije nekoliko mjeseci par je imao razmirice. U njihovu domu u Šiljkovači kraj Cetingrada intervenirala je policija, a Dragan M. (37) prijavljen je zbog prijetnje i nasilja u obitelji. Marina se tad s troje djece odselila. Tad je pretražena obiteljska kuća supružnika, a osim legalnog oružja koje je Dragan posjedovao za lov, pronađeno je i ilegalno oružje. Dragan je mjeru zabrane prilaska imao zbog nasilja u obitelji, prijetnji, nedopuštenog posjedovanja oružja i povrede djetetovih prava. 

Lani je ubijeno 13 žena. U većini slučajeva okidač za ubojstvo ili prijetnje ubojstvom bila je odluka supruge ili partnerice da napusti supruga ili mu se usprotivi. Nažalost, istaknula je, nadležna tijela prečesto nisu bila u stanju prepoznati ovaj okidač. 

Iz Centra za socijalnu skrb u Slunju rekli su nam kako je Marina bila u procesu razvoda od Dragana. Ističu kako je obitelj bila u kratkotrajnom tretmanu nakon što se Marina obratila za pomoć u slučaju obiteljskog nasilja. Tad su joj pružili psihosocijalnu pomoć i poduzeli su ostale postupke sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i važećem Obiteljskom zakonu. Dodaju i kako je Marina nakon toga pokrenula postupak obveznog savjetovanja prije razvoda i on je bio u procesu okončanja. Pokazalo se, i pokazuje se, država mora više napraviti od psihosocijalne pomoći i nekoliko protokola da zaštiti žene.     

Istanbulska konvencija samo je mrtvo slovo na papiru, u državi se apsolutno ništa ne poduzima kako bi se suzbilo nasilje nad ženama. Slažu se Sanja Sarnavka iz zaklade Solidarna i Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće Zagreb.  

- Što znači zabrana pristupa kad to nitko ne kontrolira. U slučaju ubijene žene iz Cetingrada, policija je vrlo dobro znala s kim ima posla. Žena ga je nebrojeno puta prijavljivala. Cijela situacija od početka je bila alarmantna i bilo je samo pitanje vremena kad će ovako eskalirati. U ovom slučaju bilo je vremena da se sve to spriječi - smatra Sarnavka. Tolle smatra da za kršenje za
štitnih mjera sankcija treba biti bezuvjetna zatvorsku kazna.  

- Kršenje zaštitnih mjera izdanih od suda najčešće nema nikakvih posljedica, u sporadičnim i rijetkim situacijama izriče se novčana kazna. Nažalost, gospođa iz Cetingrada, koja nije više među nama, nije prva žena ubijena od strane nasilnog partnera, i to baš tijekom trajanja pravomoćne zaštitne mjere - rekla je Tolle.

Nakon ubojstava žena svjedoci smo kako se, kaže, uvijek postavlja pitanje zašto se ništa ne mijenja. Nažalost, država dopušta da unutar institucija koje trebaju štititi žrtvu i adekvatno sankcionirati počinitelja nitko nikad nije bio odgovoran za izgubljene živote. Država mora pronaći odgovorne koji su svojim načinom rada stvorili plodno tlo za takve tragedije.  

- To može biti policija jer nije ozbiljno shvaćala prijave zlostavljane žene, sud koji je oslobodio nasilnika ili ga pustio da se brani sa slobode, ali i centri za socijalnu skrb koji žene pritišću da redovito dovode malodobnu djecu u kontakt s nasilnim ocem. Dok god netko unutar sustava ne bude bio odgovoran za ono što i kako radi, neće biti pozitivnih pomaka, a žene i djeca će i dalje biti slobodna lovina s kojom lovci mogu raditi što im je volja - poručila je Tolle.

Pita se i zašto je Vlada ratificirala Istanbulsku konvenciju čija je jedina svrha štititi žene i djecu od nasilja ako je institucije ne žele svakodnevno primijeniti u praksi. 

- U našem društvu očito još fali ozbiljna politička volja za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja. Svakodnevna primjena Istanbulske konvencije i pozitivnih propisa dovela bi do znatnog smanjenja nasilja i broja femicida - poručila je Tolle ne samo aktualnoj, nego i svim budućim vladama.  

- Za svaku ubijenu ženu ili dijete izravno je odgovorna država - zaključila je Tolle.  

Predsjednica saborskog Odbora za obitelj Nada Turina Đurić (GLAS) upozorava da do promjena neće doći sve dok se obiteljski nasilnici ne stave tamo gdje im je mjesto, odnosno da ih se odvoji od žrtve. Mirela Ahmetović (SDP) kaže kako je najveći problem pravosuđe, koje bi trebalo ekspresno rješavati predmete vezane uz sve oblike nasilja, posebno obiteljskog, bez obzira na to radi li se o moćnoj političkoj figuri ili anonimcu.

- U postupanju nadležnih tijela u tom slučaju ne smije biti razlike, jer nasilnik je nasilnik. Žrtve nasilja žive u strahu, jer dok pravosuđe riješi problem, one mogu ponovno biti napadnute ili ubijene. Zbog sporosti pravosuđa dio žena i ne prijavljuje nasilje - upozorila je Ahmetović.  

Irena Petrijevčanin Vuksanović (HDZ) napominje kako svaki slučaj obiteljskog nasilja ima svoje uzroke i kronologiju.

- Ni jedna država, nažalost, ne može u potpunosti zaštititi sve građane. Treba znati da je ministar Davor Božinović prvi koji je promi
jenio Pravilnik o provedbi zaštitnih mjera, jer je prije žrtva morala zvati policiju ako napadač krši propisane mjere i ugrožava joj život. Sad je bolje jer je policiji fokus na napadaču. Znam da je to od prijašnjih vlada tražila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, no nisu to učinili - rekla je.  

Uspoređuje li se zaštita i prevencija od nasilja općenito, Petrijevčanin Vuksanović kaže kako je situacija danas znatno bolja nego prije osam godina.

Borba protiv nasilja treba biti prioritet

Oštrije kazne za nasilnike u Saboru pozdravile su sve političke stranke. No one nisu zaustavile crnu statistiku. Na probleme nasilja su 24sata više puta upozoravala i tražila reakciju nadležnih. Spori su koraci prema promjenama. Sporost pravosuđa u ovakvim slučajevima najveći je problem. Upravo oni u rukama imaju instrument kojim će nasilnicima poslati poruku. Kazne moraju biti takve da im ne padne na pamet ponoviti djelo.