Egzotika u Petrinji: Božu (48) su izliječile njegove životinje

Nakon Domovinskog rata psihički sam se potpuno slomio. Obilazio sam grupne terapije, pio lijekove za smirenje, a supruga Zarina nije znala kako da me vrati u život. Početkom 1998. zamolio sam je da mi za razonodu nabavi fazane. Potom su došli jeleni, a baveći se njima, našao sam životni smisao, priča Božo Tišinić.

Tad je odlučio ostatak života provesti brinući se o svojim životinjama. Prije pet godina u Našicama je nabavio pet klokana. Super su se uklopili u ovo podneblje, no Božo, vlasnik obiteljskog imanja, morao je neke prodati za daljnji uzgoj, a mladunčad su im poklale lisice i kune. Ostali su četverogodišnji Bucko i dvogodišnja Bucka, a svi se čude kako klokani uspijevaju preživjeti zime na niskim temperaturama.

- I ljeti i zimi su u svojim nastambama, no već od listopada pojačavam im ishranu kako bi dobili potrebnu masnoću. Jedu sve, jabuke, kruh, ali i štapiće i smoki koje im bace posjetitelji - kaže Božo te otkriva kako Bucka u tobolcu nosi mladunče, koje bi svjetlo dana trebalo ugledati u veljači.

Božo ima pravo malo životinjsko carstvo. Na šest hektara ograđene šume u Taborištu kraj Petrinje skladno živi 40 jelena lopatara, divlja svinja Julija, noj Roza, dikobraz Dikan, rakun Pepa, koze, svinje, poniji Rina i Nero... Na sve njih budno paze dva tornjaka. Obitelj Tišinić odlučila je proširiti posao i životinjsko carstvo spojiti sa seoskim turizmom. Iz obližnjeg sela Mala Gorica u Taborište su preselili posavsku kuću staru 400 godina. Obnavljali su je pet godina, a prostorije za objed i spavaonice uredili su u starinskom stilu.

Svakoga gosta koji svrati do imanja Tišinić dočekuju trogodišnja srna Bambi i 13-godišnji jelen lopatar Roko, koji obožavaju jesti iz ruke. Tišinići poslužuju samo svježu hranu, a tijesto i kruh rade sami.