Esej 'Vizije o Europi': Europa nije samo gospodarska unija

Dok su u prošlosti o europskoj ideji razmišljali pretežno pjesnici i filozofi, u posljednjih pedesetak godina zastupali su teoriju i praksu zbližavanja gotovo isključivo političari. Kod paradigmatskih filozofa 20. stoljeća, među kojima je najviše Nijemaca i Francuza, od Heideggera i Bergsona do Adorna i Foucaulta, razmišljanja o budućnosti kontinenta jedva su zastupljena.

Stoga treba istaknuti da je u prvoj godini 21. stoljeća Jürgen Habermas objavio raspravu u kojoj se založio za to da se tema ne prepusti samo oscilacijama političke prakse. Zatečeno stanje sažeo je u svojem tekstu “Treba li Europskoj uniji ustav?” (u zbirci eseja Zeitdiagnosen, 2003.) ovako: “Članice EU naveliko su zadržale, svaka pojedinačno, svoje ovlasti, ne samo na području kulture i naobrazbe, nego i u financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj politici. No svoj novčani suverenitet prenijeli su na Središnju banku, od koje se očekuje politička neutralnost, pa su tako ispustili iz ruke važnu polugu intervencije.

Pošto je monetarna unija zaokružila gospodarski proces integracije, raste potreba za usklađivanjem pojedinih političkih poteza na mnogim područjima. Nacionalne države imaju različite pravne tradicije, socijalnopolitička uređenja te nekorporativne sporazume i carinske sustave. Stoga one reagiraju na raznovrsne načine, tako da interferencija nuspojava često djeluje kontraproduktivno. (...) Raskorak između uznapredovale gospodarske i hramljajuće politike integracije mogla bi se nadvladati politikom koja bi vodila prema višem stupnju političkih aktivnosti koje bi hvatale korak s dereguliranim tržištima. S toga gledišta može se europski projekt shvatiti kao zajednički pokušaj nacionalnih vlada da u Bruxellesu sebi vrate nešto od intervencijske moći koju je svaka pojedina kod kuće izgubila. Sadašnje stanje tako vidi Lionel Jospin, koji za područje eura zahtijeva posebnu gospodarsku vladu, a za budućnost i usklađivanje ukupnog oporezivanja poduzetništva.” (preveo V.Ž.)

Važno je napomenuti da Habermas u svojem eseju još jednom navodi riječi tadašnjeg francuskog premijera Jospina, također s odobravanjem. Premijer je u jednom govoru, iz svibnja 2001. godine, upozorio na to da je velika politička agenda Unije bila prepuna aktualnih gospodarskih pitanja. Ta su pitanja bitna, ali nisu jedina. Bilo bi nepovoljno kad bismo Europu shvatili samo kao tlo za uređenje ekonomskih odnosa, kao tržišni blok koji je spreman suprotstaviti se Americi, Kini i Japanu. Francuz i Nijemac suglasni su u tome da je Europa u mnogočemu nenadmašiva upravo u znaku kulturnih vrijednosti te pravnih i socijalnih tekovina.

Nije teško prihvatiti taj apel na europsku kulturnu svijest i duhovnu tradiciju, koja je trajno utemeljena u grčkom, židovskom, rimskom, renesansnom i prosvjetiteljskom naslijeđu. Razumljivo, i djelotvorna gospodarska organizacija Unije (pogotovo u godinama daljnjega proširenja) sigurno je jedno od obilježja novih tendencija na kontinentu, no ekonomska pitanja nisu svojstvena samo Europi. Specifična mogu biti samo pojedina rješenja. Posve singularno je, međutim, europsko višeglasje u susretu nacionalnih kultura, polifonija koja stvara koliko bogatstva, toliko i zajedništva. Bez njegovanja kulturne baštine ne bi bila osiromašena samo Europa, bio bi zakinut i cijeli svijet.