Milanović i Plenković našli su se na suprotnim stranama gotovo svakog aspekta rata u Ukrajini, a sad su se uspjeli sukobiti i oko srušenog drona, kad je predsjednik zabranio prelete zrakoplova koje je premijer naručio.
Dok traje rat u Ukrajini, nastavlja se, pa i intenzivira, politički rat Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.
Baš kao što se to moglo i očekivati.
Počelo je još kada je Milanović sve osim Putinove Rusije okrivio za pripremu invazije, nazivajući Ukrajinu "jednom od najkorumpiranijih zemalja na svijetu", zbog čega se Plenković ubrzo ispričao Ukrajini.
Nastavilo se Plenkovićevim objavama na sjednici Vlade da Hrvatska šalje oružje u Ukrajinu, na što je Milanović uzvratio tvrdnjama kako se Hrvatska u rat u Ukrajini "neće miješati više nego je dobro i sigurno".
A sada, nakon pada sovjetskog drona u Zagrebu, Plenković govori o eksplozivu i naoružanoj letjelici, te naručuje prelete francuskih borbenih zrakoplova preko Zagreba, dok Milanović na to reagira zabranom preleta aviona preko gradova i pokretanjem istrage.
Dužnosnik Kremlja
HDZ je zbog toga optužio Milanovića da "zvuči kao neki dužnosnik Kremlja", a njegov ured naknadno objasnio da zapravo nije zabranio letove zbog uznemiravanja građana, već zbog "politizacije" cijele priče i "korištenja aviona u političke svrhe".
Tako izgleda hrvatska verzija ukrajinskog rata.
Dok premijer pretjeruje u objavama o slanju vojne pomoći Ukrajini, dok pretjeruje u pričama o eksplozivu na dronu i u preletima zrakoplova, dižući paniku i iskorištavajući ovu situaciju za političku promociju, predsjednik odlazi u drugu krajnost, ističući odgovornost Ukrajine, ponavljajući priču o tome kako Hrvatska neće slati vojnike niti se previše miješati.
Tako to biva kod Milanovića i Plenkovića.
Kad jedan kaže "dan", drugi mora reći "noć".
I zapravo je veoma teško razlučiti radi li se ovdje o principima ili o kapricu.
Zvučna kulisa
Dok su francuski zrakoplovi nadlijetali Zagreb u trenutku kad je Plenković držao press konferenciju, omogućavajući zvučnu kulisu koja daje dramatičnost premijerovu istupu, na što je predsjednik države munjevito reagirao i zabranio letove, građani su se doslovno mogli osjećati kao da se nalaze između dvije vatre.
Premijer koji je poznat po "dedramatizaciji" svake krizne situacije sada stvara dramu oko drona i francuskih Rafalea, a predsjednik kojemu je problem nazvati glavnog tajnika NATO-a ili intervenirati kod mađarske strane u vezi propuštenog drona, spremno zabranjuje letove francuskim avionima.
Zato što ih je naručio Plenković.
I to je suština ovog političkog rata.
Obojica, i Plenković i Milanović, nastupaju s pozicija vlastitog interesa, položaja ili ugode.
Hrvatski Churchill
Milanović saziva press konferenciju na kojoj odbija javnosti otkriti bilo kakve informacije o padu drona, ali je zato spremno opalio po "Banetu" Banožiću, Plenković koristi presicu kako bi uveličao prijetnju tvrdnjama o eksplozivu na dronu koji je neometan došao do Zagreba.
Jedan previše skriva, drugi previše otkriva.
Milanović ostaje vjeran svojoj "neutralnoj" političkoj poziciji, onoj koja bi sigurno razveselila Putina i njegove sljedbenike u Hrvatskoj kojima se predsjednik zadnjih mjeseci nastoji dodvoriti (nacionalisti, suverenisti, živozidaši, populisti, antivakseri...), dok Plenković na odnosu prema Ukrajini, ali i prema dronu, gradi imidž borbenog vojskovođe, gotovo pa hrvatskog Churchilla.
Nije, doduše, poput Janeza Janše sjeo na vlak za Kijev, ali njemu ipak nisu - kao Janši - parlamentarni izbori pred vratima.
Na toj podjeli Milanovića i Plenkovića rascijepljena je i vanjska politika Hrvatske. Rascijepljeno je i društvo. Rascijepljena je i vojska koja jedan dan sluša premijera, a drugi dan predsjednika.
Kad su ujedinjeni?
Milanovića smeta Plenkovićeva "politizacija" oko nadlijetanja Zagreba, premda je i njegova reakcija na to bila politička. A odnos prema ratu u Ukrajini izrazito politiziran.
Milanović i Plenković ujedinjeni su jedino u obrani politike od DORH-a.
Jer znaju da im to obojici ide u korist.
A korist izvlače i iz ovog međusobnog rata na rubu ukrajinskog rata.
Plenkoviću daje priliku da skrene pažnju sa svoje neuspješne Vlade i korumpiranih ili nekompetentnih ministara, a Milanoviću da malo razgiba mišiće svoje političke popularnosti.
