Filmovi o živim mrtvacima šire subverzivne poruke 50 godina

Znate što je najstrašnije kod filmova o zombijima? To što su to zapravo filmovi o nama, ljudima, objasnio je tvorac zombi žanra George A. Romero. On posljednjih 45 godina sustavno uznemiruje publiku ne samo količinom krvi i strave nego i vrlo provokativnim političkim porukama. Fascinantno je koliko je tabua, na primjer, Romero uspio prošvercati u svom zombi prvijencu “Noć živih mrtvaca” (1968.). Američka se publika jedva privikavala na činjenicu da je tamnoputi Sidney Poitier dobio Oscara, a Romero im je servirao novu rasnu provokaciju. Najinteligentniji lik u “Noći živih mrtvaca” je crnac Ben (Duane Jones) koji se trudi uvjeriti svoje bjelačke supatnike da se protiv najezde zombija ne mogu samo skriti u kolibu nego se trebaju pokušati obraniti. U prividnoj sigurnosti kolibe glavni protagonisti slušaju radijske poruke i gledaju vijesti koje neodoljivo podsjećaju na američke izvještaje iz Vijetnamskog rata. Kada Ben jedini uspije nadmudriti žive mrtvace, ipak pogiba jer je skupina bijelih farmera uvjerena da je on zombi. Njegovo tijelo na kraju spaljuju na lomači s truplima neumrlih.

Ništa manje provokativan Romero nije bio ni u “Zori živih mrtvaca” (1978.), gdje je glavno utočište trgovački centar. U njemu nekolicina preživjelih uspostavlja malo šoping carstvo, uživajući u svim blagodatima pljačke centra dok zombiji bjesne na ulicama i pokušavaju provaliti unutra. Ta je scena vrlo slična nevjerojatnim gužvama u američkim božićnim šoping groznicama. Romero je snimio još četiri dijela serijala o živim mrtvacima, stalno preispitujući američko društvo. Na primjer, u “Dnevniku živih mrtvaca” (2007.) izruguje se reality showovima, pokazujući da su ljudi često veće zlo od zombija.

Sličnu poantu imao je i sjajan horor “28 dana kasnije” (2002.) Dannyja Boylea, u kojem virus koji ugrizom prenose životinje za samo nekoliko tjedana pohara cijelu Veliku Britaniju. Preživjeli se pokušavaju dokopati utvrde u kojoj im grupa vojnika jamči sigurnost. No prividna zaštita pretvori se u seksualno ropstvo jer žene jednostavno moraju pristati na to da ih vojnici siluju kako ih ne bi izbacili iz utvrde.

Boyle je prikazom britanskih vojnika razapeo cijelu tadašnju akciju saveznika u Afganistanu i Iraku, ali nije bio blag ni prema radikalnim borcima za prava životinja jer se virus počne širiti nakon jedne njihove nerazumne akcije.

Filmovi o zombijima služili su kao sredstvo za slanje političkih poruka u raznim kinematografijama, čak i u kubanskoj. Urnebesni “Juan of The Dead” (2011.) karikira letargičan život izoliranih mladih Kubanaca, koji na pojavu zombija u njihovoj zemlji reagiraju vrlo kapitalistički. Pokreću poduzeće u kojem nude prikladne pogrebne usluge: ako nemate dovoljno snage da dokrajčite člana obitelji koji se pretvorio u zombija, Juan i ekipa učinit će to za vas za pristojnu cijenu.

No bilo je potrebno više od 40 godina da zombi žanr dobije svoj prvi, pravi studijski holivudski uradak. Nakon fantastična uspjeha serije “The Walking Dead” na produkciju prvog studijskog zombi filma odvažio se Brad Pitt koji je otkupio prava na knjigu “Svjetski rat Z”. Film s uspjehom igra u američkim kinima, no Pitt je u produkciji morao pristati na mnoge kompromise. U knjizi, na primjer, epidemija zombija počinje u Kini, koja za sve pokušava optužiti Tajvan. Virus se širi svijetom zahvaljujući ilegalnim trgovanjem zaraženim organima.

No, u filmskoj verziji scena u kojoj se kao izvorište virusa spominje Kina morala je biti uklonjena, inače produkcijska kuća Paramount ne bi dobila dozvolu za prikazivanje filma u Kini. Zato podrijetlo virusa ostaje nepoznanica (usput se spominju Južna Koreja i Indija). No ostale političke poruke vrlo su zanimljive.

Tako se Izrael uspio zaštititi od virusa podižući golem zid oko svojih granica. Taj zid zombiji probijaju tek kad Izraelci , iz čistog pragmatizma, a ne iz samilosti, počnu primati Palestince u zemlju. Zombije privlači zvuk, a muslimani glasnom molitvom privuku horde zombija koji preskaču zid i uništavaju Izrael. Amerikanci na kraju, naravno, ispadaju dežurni glavni junaci jer nalaze privremeno rješenje za borbu protiv živih mrtvaca. Međutim, jedina koja je našla trajno rješenje problema je Sjeverna Koreja: u manje od jednog dana počupali su zube svim stanovnicima (ima ih 24 milijuna!) i tako učinkovito spriječili širenje virusa.

>> Više pročitajte u Expressu