U sinoćnjem nastupu na HTV-u izbornik je izigravao žrtvu, bunio se protiv tračeva koji se šire o njemu i obitelji i osjećao se uvrijeđenim zbog komentara njegovih vjerskih nastupa. Ukratko, podigao si je spomenik.
News
U sinoćnjem nastupu na HTV-u izbornik je izigravao žrtvu, bunio se protiv tračeva koji se šire o njemu i obitelji i osjećao se uvrijeđenim zbog komentara njegovih vjerskih nastupa. Ukratko, podigao si je spomenik.
"Nitko nema pravo kritizirati ovu reprezentaciju, nitko nema pravo vrijeđati ih i kritizirati", poručio je izbornik Zlatko Dalić u sinoćnjem intervjuu na Hrvatskoj televiziji.
Gdje je nestala ona famozna poniznost?
Gdje je nestala skromnost kojom se Dalić hvalio od prvih dana uspjeha njegove reprezentacije, kad je promovirao igrače, pozdravljao navijače, pozivao se na Boga i Gospu?
Odjednom, nakon isteka ugovora i uoči razgovora o novom ugovoru za izborničku fotelju, kad se javnost već počela zabavljati njegovim nasljednicima i novim kandidatima, Dalić je počeo sebi podizati spomenik.
Ne baš u najsretnije vrijeme: nakon ispadanja od Portugala i svih onih propusta koji su viđeni u njegovoj taktičkoj pripremi za prvenstvo, u organizaciji momčadi, kadrovskim odabirima i naročito, obrani nakon prekida.
Međutim, što je više priznavao greške, to je cementirao stav da ne smije biti kritika.
I tu je počeo bizarni dio intervjua koji je pomalo zbunio i same voditelje HTV-ove emisije.
Krenulo je s rutinskim pitanjem hoće li i dalje biti izbornik, na što je oznojeni Dalić krenuo s floskulama i demagogijom na koju je, ničim izazvan, navezao priču o svojoj privatnosti, tračevima i vjeri.
"Nije da ne želim ostati, moram riješiti neke stvari i odlučiti s obitelji", kazao je i pokrenuo tiradu: "Izložen sam kritikama koje sam spreman podnijeti. Za neke sam neznalica i srećković i ljudi imaju pravo mene kritizirati. Moram prihvatiti kritike i pohvale. Ne mogu prihvatiti samo da neki drugi kriteriji vrijede. Imam svoje vrijednosti koje glasno komuniciram i poštujem sve druge".
Naglasio je kako "ne može biti neka njegova vrijednost koju živi kriterij je li dobar izbornik ili nije" i poručio da ga to "jako smeta".
Očito se referirao na novinske napise o njegovoj vjeri, odanosti Crkvi, posvećenosti Bogu i Gospi, odlascima na hodočašća, propovijedima u crkvi, nošenju križa i svemu drugome o čemu Zlatko Dalić naveliko govori.
Iako ga nitko o tome nije pitao.
A onda je prešao na još važniju primjedbu.
"Pitanje je treba li meni sve skupa, da se lažima napada i vrijeđa mene i moju obitelj, nakon svega što sam napravio za Hrvatsku. Čovjek sam koji ne treba to prolaziti, da netko pušta tračeve u medije i javnost. Da je istina, poklopio bih se ušima i dobro. Ali smeta me to. Ne znam jesam li nekoga uvrijedio".
Dalić ponovno samoinicijativno spominje tračeve koji bi ostali tračevi da on već tjednima o tome ne prestaje govoriti u novinarskim intervjuima, čime opet samo provocira novo zanimanje javnosti za tračeve koji su i dalje samo tračevi.
Izbornik je, dakle, uvrijeđen i povrijeđen tračevima o njegovu privatnom životu (koji nas opet ne zanimaju) i tekstovima o njegovoj odanosti vjeri o kojoj on govori više nego o nogometnoj taktici.
A kad tvrdi da "ne zna je li nekoga uvrijedio", te da on "poštuje sve druge", zaboravlja da je ponesen vlastitim izostankom poniznosti, kao i euforijom nakon Thompsonova koncerta, prošlog ljeta javno prozvao "glasnu manjinu koja ne voli i ne želi Hrvatsku".
Ne izgleda baš kao da ga je vjera ispunila ljubavlju. Više osvetoljubivošću.
I čini se da je polupao lončiće: vjera je privatna i osobna stvar svakog pojedinca, a ne parola kojom mašeš na svakom ćošku i u svakoj prigodi.
Što nas sve dovodi do poante Dalićeva nastupa, do poruke koju je medijski kalkulirani izbornik smišljao u pripremi za izlazak pred kamere nacionalne televizije: želio bi ostati izbornik pod uvjetom da ga se više ne kritizira, ne spominje, ne opominje, pa ni da se o njemu šire tračevi ili da se komentiraju njegove vjerske manifestacije, poput nošenja križa prije prvenstva.
Malo je nedostajalo da kaže kako bi trebalo izglasati zakon o zaštiti njegova lika i djela.
Zlatko Dalić izgradio si je vlastiti spomenik i proglasio se nacionalnim dobrom.
I opet, gdje je nestala sva ona poniznost?
I što bi na sve to rekao njegov učitelj i mentor, pokojni Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, premazan svim mastima, pretučen svim medijskim batinama, išamaran svim navijačkim kritikama?
Dalić misli da je veći od funkcije koju je obnašao. Nedodirljiv i neupitan. Pošteđen tračeva kojima se više bavi on nego javnost. Zaštićen od kritika zbog činjenice da je nogometnu reprezentaciju pretvorio u poligon za promociju klerikalnog nacionalizma, a sebe promovirao u nekakvog vjerskog mistika.
Zlatko Dalić glumio je sinoć skrušenu žrtvu, iako je u pozadini njegova nastupa bila poruka kako je iznad svega i iznad svih.
Poniznost je, kao i mnogo toga u njegovim istupima, bila tek šuplja floskula.
Zlatko Dalić želi ostati izbornik, jer želi biti cijenjen i važan, kao i dobro plaćen, ali istodobno na poziciji izbornika želi biti zaštićen od prozivki i kritika. Čak i od tračeva.
Samo, kako misli zaustaviti tračeve?
I kako misli biti pošteđen kritika dok se skriva iza vjere i Crkve kad se obračunava s "glasnom manjinom koja ne voli i ne želi Hrvatsku"?
Čini se da je Dalić funkciju nogometnog izbornika pobrkao - ne prvi puta - s ulogom proroka.
A što će prorok bez svoje sljedbe i bez svoje reprezentacije?
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+
Trump: 'Više ne želim imati s Iranom posla!'; Iranci pogodili tanker s hrvatskom posadom
Pogledajte gdje je Milanović na fotki NATO summita u Ankari
Tuga u Imotskom nakon što se u bazenu utopio dječak! Stručnjaci savjetuju: 'Pazite na dječicu...'