Granica nade: 'Zaustaviti nas neće nikakav mađarski zid...'

Nema tog zida, ma koliko visok bio, koji neću preskočiti ili zaobići te se domoći cilja za koji sam potrošio više od 12.000 eura.

Zato sam u dva mjeseca uspio iz Afganistana doći do Subotice. Pritom sam preživio dva batinanja policije u Iranu i Bugarskoj, kao i 40 dana pješačenja kroz Grčku, Makedoniju i Srbiju. Nadomak sam Mađarskoj i ništa me više ne može zaustaviti. Trebam nekoliko dana odmora i napokon ću moći javiti svojima u Jalalabadu u Afganistanu da sam uspio - optimistično govori Zahir Moman (20), otac dvogodišnjeg sina.

Zahirov optimizam u potpunoj je opreci s njegovom pojavom. Vidno je iscrpljen, noge su mu otečene, odjeća nalik na dronjke, a vodu, koju je zatekao u bunaru napuštene ciglane na obodu Subotice, dočekao je kao ozebao sunce.

Plan mu je otići u Njemačku

U golemi kompleks napuštene ciglane, koji se prostire na 13 hektara, dnevno pristiže i do 200 novih emigranata iz Afganistana, Sirije, Iraka, Palestine, Eritreje... Zahir je svoju mladu obitelj napustio od straha pred talibanima koji njegov grad, nedaleko od granice s Pakistanom, neprestano teroriziraju. Plan mu je otići u Njemačku, tamo naći posao, ishoditi dokumente i obitelj dovesti za sobom.

Njegova izbjeglička priča bila bi dostatna za filmsku ekranizaciju, a nezamislivo je što svatko od tih nesretnika prođe putujući u neizvjesnost njima znanu kao Europska unija.

Napustio obitelj u potrazi za poslom

Mahmoud (52) i Goisson (38) s djecom Giannom (7) i Lynn (3), obitelj iz Palestine, na putu su četiri mjeseca. Cilj im je bio doći do Italije, no sve se zakompliciralo pa su putovali prenapučenim brodom i danima plutali Sredozemljem. Nekako su pristali u Grčkoj i od tuda stigli do Subotice. Premda im je “raj”, kako nazivaju Europsku uniju, tek nekoliko kilometara daleko, zasad im, dok se ne oporave, pogled seže tek do gradskog deponija smeća. Novi život su odlučili potražiti u Europi jer ne vjeruju da će se situacija na Bliskom istoku još dugo smiriti.

Khaled (28) iz Herata u Afganistanu napustio je obitelj i četvero djece u potrazi za poslom u Njemačkoj, premda je imao dobro plaćen posao u domovini. Kap koja je prelila čašu bilo je stradavanje njegova sina u minskom polju.

- Morali su mu amputirati nogu. Bilo mi je dosta, ne želim da mi se i druga djeca obogalje stradavajući od mina koje nalazimo na ulicama - govori Khaled.

A jedini od svih u staroj ciglani koji je neprestano nasmijan je Rahman (17) iz Jalalabada.

- Čujte, pred ostvarenjem sam snova svojih roditelja koji su za moj odlazak u Europu prodali stan i auto te plaćali privatnu poduku engleskog jezika. Još samo nekoliko kilometara i oni će biti najsretniji ljudi u Afganistanu. Zar to nije dovoljan razlog da budem nasmijan? Mogao bih vam sad pričati cijeli dan o dvomjesečnom putovanju iz Afganistana, ali čemu sve to kad sam pred ciljem. Čekam prijatelja koji malo kasni i trenutačno je u Beogradu, a za nekoliko dana ćemo pokušati ući u Mađarsku. Ako i ne uspijemo, ponovno ćemo probati prijeći. Nema nama povratka u Afganistan - govori Rahman na rijetko dobrom engleskom jeziku.

U novi život krenuo s 10 godina

Najmlađem izbjeglici, Mohammadu Nayanu Basiru, tek je 14 godina, a u novi život je krenuo s 10 godina starijim bratom Abdulom Basirom. Zatekli smo ih u skupini od 20-ak Afganistanaca koji su upravo kuhali ručak - dinstani luk preliven raguom. Čvrsto su držali svoje torbe u kojima je bilo njihovo bogatstvo - dvoje hlača, rezervne cipele, voda, keksi i novac. U 40 dana, koliko traje njihova odiseja, potrošili su oko 20.000 eura!

Kad smo se predstavili da smo iz Hrvatske, najviši među njima, Khwaja Mukhtar (24), samo što se nije rasplakao.

- Ja sam iz Mazar-i-Sharifa, grada na sjeveru Afganistana u kojem su hrvatski vojnici. Znate li Tonija Lozu? Prije dvije godine, kad je on bio u Afganistanu, bili smo nerazdvojni. Evo vam moja adresa, volio bih da mi se javi i da negdje sjednemo popiti čaj - govori Khwaja negirajući da mu treba pomoć hrvatskog vojnika.

Želio bi mu se, kaže, samo zahvaliti na lijepim danima kad mu je prisutnost našeg vojnika neopisivo značila.

Među izbjeglicama smo susreli i Tibora Vargu, “dobrog čovjeka iz Subotice”, protestantskog svećenika i humanitarca iz udruge Istočnoeuropska misija, koji već četiri godine svakodnevno nekoliko sati provodi s nesretnicima koji u napuštenoj ciglani traže predah prije pokušaja prelaska u Europsku uniju.

- Pomogao sam više od 3000 ljudi u njihovoj borbi da prežive. Većina njih se i dočepala Njemačke pa mi i danas pišu pisma zahvale. Ovi jadnici od nikoga na svojem putu nisu dobili pažnju, ljubav ili neku dobru riječ. Imaju iza sebe samo gorke stvari u životu i njima treba razumijevanje. Čim im se približiš na iskren način, oni se otvaraju jer im je potrebno prijateljstvo i razumijevanje - tvrdi Tibor, koji u četiri godine nije imao ni najmanju neprijatnost ili neugodnost tijekom druženja s njima.