Groblje za 2 milijuna ljudi: U Staljingradu su Hitlera dotukli

Dio pisma razvodnika Josipa Tzimacha, br. 27800, 20. 11. 1942. prema svojim roditeljima 

"Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikada nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan..."

Bitka na kojoj je dotad gotovo nezaustavljiva mašina Trećeg Reicha polomila sve zube - bitka za Staljingrad - započela upravo na današnji dan, 23. kolovoza, a u njoj je sudjelovalo više od dva milijuna vojnika. Na kraju bitke izbrojen je gotovo isti broj ubijenih, ranjenih ili zarobljenih vojnika i civila. 

Ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno 400 tisuća Nijemaca, 200 tisuća Rumunja, 130 tisuća Talijana i 120 tisuća Mađara. S druge je strane poginulo 478 tisuća Rusa, a ranjeno ih je još 650 tisuća.

Zgarište koje je postalo simbol poraza fašizma

Dio pisma vojnika Heinricha Malchusa, br. 17189, 13. studeni 1942., koje je upućeno vojniku Karlu Weitzelu 

"Kada smo stigli u Staljingrad, bilo nas je 140. Dana 1. rujna nakon dva tjedna žestokih borbi, ostalo nas je 16 u postrojbi. Svi su ostali ranjeni ili ubijeni. Nemamo niti jednog časnika te je dočasnik preuzeo zapovijedanje divizijom. Oko tisuću ranjenika dnevno vrati se s prvih linija u Staljingradu prema pozadini..."

Nadmetanje Staljina i Hitlera za svaki milimetar spaljene zemlje potrajao je točno pet mjeseci, jedan tjedan i tri dana. Staljingrad je na kraju bio zgarište koje će postati simbol poraza fašizma i groblje u kojem su bez pokopa ležale stotine tisuća trupala vojnika s obje strane. 

Dio pisma Arna Bitza iz 87. topničke postrojbe prema 113. pješačkoj diviziji, 28329. D, 29.12. 1942., upućeno zaručnici

"... Kako smo mogli prekrasno živjeti da nije bilo ovog vražjeg rata! Sada moramo lutati po ovoj groznoj Rusiji, a zašto? Kada razmislim o ovome, spreman sam urlati od bijesa i užasa..."

Poziv na totalni rat

Datum 31. siječanj 1943. godine. Potpukovnik Crvene armije Leonid Vinokur toga je jutra ušao u sobu i tamo na krevetu zatekao njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa koji se odlučio predati iako mu je Adolf Hitler osobno naredio da počini samoubojstvo. Tek u trenutku poraza odbio je poslušnost i podijelio sudbinu svojih vojnika. On je bio prvi feldmaršal u povijesti njemačkog ratovanja koji se predao u neprijateljske ruke.

- Dok sam ušao, Paulus je ležao na krevetu, u svojem kaputu. Na glavi je imao kapu. Nije se brijao sigurno dva tjedna i izgledalo je kao da je izgubio svu hrabrost, prisjetio se jednog od posljednjih trenutaka epske bitke potpukovnik Vinokur. 

U njegovom je društvu bio i njegov pomoćnik, general Anatloy Zoldatov. 

- Prljavština i ljudske izlučevine bile su nagomilane do pojasa. Nevjerojatno je smrdjelo. Imali su dva WC-a, a na svakom od njih je pisalo: 'Zabranjeno za Ruse', prisjetio se Zoldatov. Samo dva dana kasnije, 2. veljače, završena je bitka za Staljingrad. Nakon tog poraza Hitler je Nijemcima priznao da se sada nalaze u obrambenom ratu, a Goebbels je u njegovo ime pozvao na totalni rat svim raspoloživim sredstvima. Osim vojnog, Treći Reich zadobio je isto toliko snažan udarac na moral od kojeg se više nikada nisu oporavili. 

Podsjećamo vas na neke od najzanimljivijih podataka o jednoj od najbrutalnijih bitaka u povijesti čovječanstva. 

Hrabre djevojke 1077. pukovnije

Kao i mnoge druge protuzračne jedinice, i 1077. pukovnija sastojala se isključivo od mladih djevojaka od kojih je većina tek završila srednju školu. Upravo su one bile zadužene za obranu Staljingradske tvornice traktora koja je prenamijenjena za proizvodnju tenkova kada je na nju krajem kolovoza 1942. godine krenula 16. Panzer divizija. S obzirom da nisu imale potporu pješaštva - djevojke su se snalazile kako su znale, sa samo 37 protuzračnih topova M1939. Spustile su ih koliko god su mogle i tako su izdržale puna dva dana. Još uvijek odmorni i dobro opskrbljeni Nijemci na kraju su ih jednostavno preplavili i doživjeli pravi šok kada su vidjeli isključivo ženska tijela. Djevojke su im u ta dva dana naime uništila 83 tenka, 15 vozila pješadije, 14 aviona, a pobile su i cijela tri bataljuna vojnika.

Brdo smrti - Mamayev Kurgan

Rijetke su točke na planeti vidjele smrti kao Mamayev Kurgan, uzvisina u srcu Staljingrada. Ona je postala centralna točka moćne njemačke Šeste armije u napadu na srce Staljingrada. Nacisti su brdo zauzeli u rujnu 1942. godine, a Sovjeti su ga natrag preuzeli samo tri dana kasnije. Samo u tih nekoliko dana na brdu je živote izgubilo više od deset tisuća vojnika. 

U narednim tjednima brdo je svako malo prelazilo iz ruku jedne u ruke druge sukobljene strane. Bitke su bile toliko učestale i brutalne da je brdo praktički sravnato sa okolnom zemljom, a na kraju rata je po kvadranom metru bilo i po tisuću komadića ljudskih kostiju.

Pavlova kuća

Mlađi narednik Yakov Pavlov imao je samo 24 godina kada je dobio zapovijed da vodi napad na zgradu na obali Volge. Za to je dobio tridesetak ljudi, a kad je uspio preuzeti zgradu ostala su samo četvorica. Iako je pojačanje dolazilo tek za tjedan dana, Pavlov u planu nije imao predaju. Njih petorica 'kosili su' val za valom nacističkih jedinica, ali i tenkove pomoću topa koji je bio postavljen na samom vrhu. 

Nakon tjedan dana pridružilo im se još 20 vojnika koji su njemačkim napadima odolijevali još puna tri mjeseca. Neki od njih u smjenama su izlazili ispred zgrade kako bi razmicali trupla njemačkih vojnika koje su nadolazeće nacističke jedinice počele koristiti za zaklon. Obnovljena zgrada i danas nosi ime mladog i hrabrog Yakova Pavlova. 

U bitci su se borili i Hrvati

Osim Mađara, Rumunja i Talijana, u bitci su se za naciste borili i Hrvati, članovi 369. pojačane pješačke pukovnije ili tzv. 'Hrvatske Legije'. Bila je to postrojba vojske fašističke NDH koja je djelovala u sklopu Wermachta s obzirom da NDH nikada nije službeno objavila rat Rusiji (dok su ga primjerice SAD-u vrlo hrabro objavili). Od 3865 dobrovoljaca koji su željeli u borbu protiv boljševizma formirane su tri bojne - jedna u Sarajevu, druga u Varaždinu, a treća u Zagrebu. 

S obzirom da su bili loše obučeni i nikako opremljeni, legionari su sve do sredine 1942. godine dodjeljivani raznim njemačkim jedinicama prema potrebi. S obzirom da su bili poprilično zapušteni, Nijemci su ih redovito mijenjali za ruske zarobljenike. Ipak, 'Hrvatske Legija' je nekako preživjela sve do bitke za Staljingrad.

Veliki dio njih je izginuo do kraja siječnja 1943. godine, a još stotine njih u sovjetskom zarobljeništvu. Jedan se dio pak pridružio 1. Samostalnoj Jugoslavenskoj Brigadi i navukao partizanske uniforme te se na ovim prostorima borio protiv Nijemaca. Kraj Drugog svjetskog rata dočekala je tek nekolicina pripadnika 'Hrvatske Legije' koji su dotad već bili nepoželjni i partizanima i ustašama. 

Kanibalizam i desetine tisuća mrtvih konja

Bitka za Staljingrad taj je grad pretvorila u pravi pakao, kako za njegove stanovnike, tako i za vojnike na obje sukobljene strane, ali i - životinje. Prosječno trajanje života sovjetskog vojnika u prvim je tjednima bitke bilo tek 24 sata, dok su časnici prosječno preživljavali tri dana. Većina je stanovništa preživljavala na mesu štakora, a očajni su ljudi nerijetko pribjegavali i kanibalizmu. Za vrijeme bitke ubijeno je i više od deset tisuća konja koji su iskorišteni za hranu. 

Uza sve to, Nijemci su se borili s ektremno niskim temperaturama na koje uopće nisu bili spremni. Arogantni Hitler je naime planirao grad zauzeti prije nego dođe do drastičnijeg zahlađenja. 

Hitlerova kobna greška

Do 22. studenog Crvena je armija okružila većinu njemačke Šeste armije. Oko 230 tisuća vojnika sada je tu bila na milost i nemilost zapovjedništva, a Hitler je tu napravio jednu od svojih najvećih grešaka. Predaja i povlačenje nisu dolazili u obzir, već je pala odluka da se vojsku opskrbljuje avionima. Kako bi 230 tisuća vojnika moglo djelovati u takvim okolnostima, dnevno im je trebalo dostaviti barem 800 tona opreme i namirnica.

Nijemci su imali kapacitet za tek 117 tona, a na kraju su uspjeli prevoziti tek 94 tone. Osim što je to bilo manje od osmine onoga što je bilo neophodno, vojnicima su se često slale potpuno beskorisne stvari. Tako im je jednom stiglo 20 tona votke, a često su dobivali i ljetne uniforme, iako su se smrzavali na temperaturama koje su se spuštale i ispod -30 celzijevih stupnjeva. 

Predaja i zarobljeništvo

U toku bitke za Staljingrad Adolf Hitler je generala Paulusa promovirao u feldmaršala. Bila je to svojevrsna poruka Friedrichu Paulusu jer ni jedan njemački feldmaršal nikada nije uhvaćen živ. On to, naravno, nije učinio. Paulus se predao 31. siječnja, a ostale snage Osovine to su učinile dva dana kasnije. 

S obzirom da je na vlasti bio Josif Staljin, predaja je za mnoge bila mnogo gora opcija od smrti. Naime, više od stotinu tisuća vojnika poslano je na marševe smrti prema gulazima. Čak 75 tisuća zatvorenika umrlo je u prva tri mjeseca zarobljeništva, a od oko 110 tisuća zarobljenika u Njemačku se tek 1955. vratilo njih pet tisuća. Svi su ostali umrli. 

Nakon bitke

Oko broja stradalih u bitci za Staljingrad povjesničari se ne slažu u potpunosti, no točna je brojka negdje između milijun i dva milijuna ljudi.

Bitka za Staljingrad je tako postala najpogubnija bitka u povijesti čovječanstva te bitka na kojoj je Hitler napokon 'polomio zube' i počeo srljati u poraz. Jedan od generala u bitci i kasnije premijer SSSR-a, Nikita Hruščov, grad je 1961. godine preimenovao u 'Volgograd'. 

Grad danas broji oko milijun stanovnika i važno je industrijsko središte.